Po stoti put u glavi mi se vrti pitanje ''Zašto ja moram potrošiti svaku kunu iz novčanika istog trena dok ju stavim u isti?!''. Razmišljam i naravno, ne dolazim do nikakvog logičnog odgovora.

Ne znam koju metodu štednje više nisam isprobala.
Prvo, probam s onim da si svaki dan ubacim nešto novaca u ovu keramičku kravu i vidim do kad mogu da mi ruka letimično ne posegne za njom.
Drugi način je da sakrijem od same sebe novce i zaboravim na njih, ali onda za mjesec dana dok se sjetim da sam ih sakrila, postanem živčana jer ne znam kud sam ih stavila, a baš u tom trenutku mi trebaju! Pa prođe pola godine i sjetim se da mi je baš u onoj torbici koju nikad ne nosim nešto novaca i najdraži labelo!
Treći način je da hodam tri popodneva za redom tražeći onu kasicu koja se može otvoriti jedino otvaračem za konzerve, pa ju ne nađem i krivim trgovce, dućane i sve druge jer ne mogu ništa uštediti.

Što se kapitalizma tiče, prisutan je još od davnina, ali u zadnjih par godina, otvoreno je toliko shopping centara da ih na prste dvije ruke ne mogu nabrojati!
Tu nam dolazi priča o krizi, recesiji i tome sličnome! Stezanje remena funkcionira tako da svaku subotu ujutro po gradu vidimo ljude kako hodaju s punim vrećicama iz upravo tih novootvorenih centara.
Vidimo u izlogu natpis VELIKO SNIŽENJE, automatski ulazimo u trgovinu, snimimo neku majicu koja nam ne paše baš na ništa, koju možda nikad nećemo ni obući, no, trebalo nam- ne trebalo, kupit ćemo jer je upravo to tada bilo na sniženju, s mišlju u glavi ''Možda mi jednom zatreba''. I tako mi se gomilaju stvari u ormaru, za koje ni ne znam da imam, a dok slučajno naletim na njih, iznenadim se- od kud to kod mene?!
I tu nastaje problem. Trošimo više nego što zarađujemo (ako uopće i zarađujemo), na nešto što nam ne treba. Nit nam je životni standard ugrožen baš zbog te majice i onih super hlača koje su također bile na sniženju, nit ću pasti u depresiju ako ne kupim. No, tako nešto se najviše prodaje.
I onda se svi lijepo grupno pitamo, kako nemamo novaca i kako je kriza nastala?
Centara je sve više, plaće su manje, akcijskih proizvoda ne manjka, a ljudi kupuju, bez obzira na ''stezanje remena'' koji se itekako osjeti.
Prekinemo s dečkom, posvađamo se s frendicom, osjećamo se loše, idemo to izlječiti shoppingom. Ne mogu reći, i ja sam odmah sretnija dok kupim nešto za sebe, makar mi to i ne treba. I onda, tjedan dana nakon, sjetiš se kako si te novce mogao potrošiti pametnije. I ispada da nam upravo shopping koji nas je trebao izvući iz ''depresije'', baca u istu. Zbrajamo minuse na računu (u novčaniku) i preokrećemo očima.
Živjelo nam još sto godina bacanje novaca!

U svakom slučaju, znam raspolagati jedino s novcima koje sama zaradim. -.-

(A baš mi trebaju nove trapke i sunčane naočale!)