Dolazi večer, a ti polako skidaš masku s lica i spuštaš je na stol. Vrijeme je za koju iskrenu, onako, kako si nekad znala, a sada je postalo preteško pronaći riječi.

Najgori je onaj osjećaj kada ti nešto što neizmjerno voliš, u što se neizmjerno daješ, postaje nešto što samo 'obavljaš', nešto što ti sve više postaje tlaka, zbog drugih. Iznad glave samo stoji čopor upitnika i strelica, ne znaš što i kako dalje. Koja je ispravna odluka? Gubiš osjećaj za to. Osjećaš se krivom, teško je. Život nije ni predviđen da bude lak, daleko od toga, ali ponekad sve samo postane previše. Teret se gomila na leđima i ona popuštaju. Koliko će još izdržati- pitanje je.

Žalosno je kad imaš osjećaj kao da te netko veoma ti blizak, ne poznaje. Žalosno je što od kad znaš za sebe, niste razgovarali kako priliči takvom odnosu. Što je druga osoba uvijek bila tu, za sve razgovore , probleme i gluposti, za tebe. A sada, kad te druge osobe nema, nema ni osobe s kojom sve dijeliš. Tu je samo toliko ti bliski- u neku ruku, stranac. Žalosno je kada se ne možeš opustiti i pustiti u svoje srce nekoga tko to zaslužuje, zbog straha. Možda podsvjesno, ali bojiš se da iduća osoba koja ti uđe u srce, neće na isti, ili slični način otići. A u trenutku, kad se osjećaš spremnom pustiti nekoga u srce, više nikoga nema. Čim su zatekli zaključana vrata, okrenuli su se i otišli. Nisu se ni trudili shvatiti te i pričekati. Samo neko vrijeme. Biti uporni. Možda, možda jednostavno previše tražiš. Možda oni ne mogu toliko dati. Samo zrnce truda, strpljenja i ljubavi. Ništa više.