Jeste li se ikada osjećali kao da ste zatočeni u velikoj kutiji koja vas sve više pritišće sa svih strana? Postaje sve tjesnije. Sve manje mjesta za tebe. Dolazi sve više novih ljudi. A ti se gubiš. Gubiš se u masi. Gubiš se među svim tim ljudima. Toliko mišljenja. Toliko utjeha. Toliko savjeta. A ti se gubiš. Previše ih je. Ne možeš tako. Trebaš mira.

Želiš pobjeći što dalje. I želiš se barem na trenutak osjećati slobodno. Želiš osjetiti sebe. Želiš znati da ti još uvijek postojiš. Jer osjetiš da se gubiš. Osjetiš da se mijenjaš. Vidiš da si previše pod utjecajem drugih. Pod utjecajem tuđih mišljenja. Tuđih savjeta. Vodiš se za tim. Gdje su nestala tvoja mišljenja? Gdje su nestale tvoje odluke? Gdje si nestala ti?

Rastrgana si na sve strane. Zamaraš se s toliko pitanja, na koje ne možeš ni pokušati pronaći odgovore. Jer ti ne dolaziš do riječi. Ne stižeš ni razmisliti. Već dobivaš masu odgovora od svih novih ljudi koji se zavlače u tvoju kutiju. Ne možeš tako. Gubiš se. Nestaješ ti.



Bila si prisiljena odrasti u tako kratkom roku. S obzirom na sve situacije oko tebe. S obzirom na ljude koji te okružuju. Odrasla si brže nego što si trebala. A tek sada shvaćaš pod kolikim si stresom. Tek sada vidiš kako je teško nositi sav taj teret na svojim leđima. Koliko ljudi očekuju od tebe. S razlogom? Valjda. Ali teško je. Teško je ne držati sve konce u rukama. Preteško je samo gledati u neke situacije znajući da ništa ne možeš napraviti. Grozno se osjećaš kada znaš da nemaš kontrolu nad nečim nad čime je želiš imati. Grozno.



miss.shiny.

Odakle dolazi? Ta potraga?
Ta potreba za rješavanjem životnih pitanja kod kojih nemamo odgovore niti na najjednostavnija pitanja.
Zašto smo uopće tu? Što je duša? Zašto sanjamo?
Možda bi bilo bolje ako se time ne bi bavili uopće. Ne bi žudjeli za istraživanjem. Ali to nije u ljudskoj prirodi. Niti u njegovom srcu. Nismo tu zbog toga. Usprkos svemu, težimo promjenama. Da promijenimo svijet i da maštamo o tome koga ćemo sresti na tom putu. Tko će od svih tih stranaca na svijetu ponuditi nam ruku, dotaknuti se naših srca i bude bio spreman sa nama dijeliti bol.
Sanjamo o nadi. Sanjamo o promjenama. O vatri. Ljubavi i smrti. Onda se dogodi.
Snovi postaju stvarnost. A odgovor na ovu potragu za rješavanjem životnih zagonetaka se konačno pokaže. Kao žarka svjetlost u novoj zori. Toliko muke da bi se doznao značaj, svrha.
Na kraju ga nalazimo u nama samima. Naše zajedničko doživljavanje fantastičnoga. I običnoga. Jednostavna ljudska potreba je da se nađu sebi slični. Da se međusobno povežu. I da u svojim srcima znamo da nismo sami.





Zašto raditi probleme tamo gdje ih nema? Sposobna si stvoriti problem u situaciji u kojoj ga nema. I time na kraju uništiti cijelu priču. Sklona si tom nekakvom upropaštavanju vlastite sreće. Ima li to smisla? Ne. Znaš i sama da nema. Na kraju, uvijek svi budu povrijeđeni. Ništa dobro u cijeloj priči. Ali događa se. Ti to radiš. I moraš stati na kraj tomu. I tvoja paranoja te često dovede upravo do te situacije. Da, jesi. Paranoična si. I?! Svakim razgovorom s malim zlom , lakše ti je. Ona sluša. Priča. Olakšava ti. Ne možeš ni sama vjerovati od kakve ti je zapravo pomoći bila zadnjih dana kada je bilo teško.
Nevjerojatno je da se u tako kratkom vremenu možeš toliko zbližiti s osobom. Nevjerojatno je da se upoznate baš putem bloga, dok ti je bila cijelo vrijeme ispred nosa. [Volim blog.]
I ona je divna osoba. Tako draga. Dobra. I aww. Želiš ju upoznati.

Ne znaš uopće od kuda se stvorila ona ideja o brisanju bloga. Tek sada si zapravo shvatila da te upravo taj blog povezao s puno divnih ljudi koje ni danas ne bi znala. Uz to što ti je olakšao da izraziš svoje misli na virtualnom listu papira, donesao je sa sobom te divne ljude.
Vas, divni moji blogeri. Vas pojedinaca koji me redovito čitate i na neki način pokušate pomoći svojim savjetima. Zapravo pomažete nepoznatoj osobi. Što je velika gesta. Vas koji izražavate svoje mišljenje o pročitanom i vidite situaciju iz drugih kutova. Hvala vam.



Oh. Dosta razmjene nježnosti. Fuj. XD

miss.shiny.