I na kraju ćeš ti biti ta zbog koje obećanje ne bude ispunjeno. Ništa Njegovom krivicom. Samo si radiš još goru situaciju. Svakim danom ti je sve više stalo. Ne znaš što se događa. Ne znaš hoćete li se vidjeti prije nego ode. A želiš to. Situacija je takva kakva je. Ne možeš učiniti ništa više osim nadati se da će doći. Da ćeš opet vidjeti njegove oči. Njegov osmijeh. Da ćeš opet osjetiti njegov dah. Njegov dodir. Da ćete opet pričati pogledima koji će reći puno više nego što bi riječima mogli izraziti. Oh, nedostaje ti.

I ti još uvijek željno iščekuješ trenutak kada će ti zazvoniti mobitel, a na ekranu će se pojaviti njegovo ime. Javiti ćeš se, a on će ti reći da dolazi. Reći će ti da jedva čeka da te vidi. U glasu ćeš mu čuti sreću. Ti ćeš se poželjeti provući kroz zvučnik mobitela ne bi li mu skočila u zagrljaj. Tada će doći. Ugledat ćeš ga. On će ti se osmjehnuti baš kao i prvi put. Pogledati će te onim prodornim pogledom i raširiti ruke da utoneš u Njegov zagrljaj. Uživat ćeš u Njegovim riječima. Dodirima. Pogledima. Nećete skidati oči jedno s drugoga. Željet ćeš zapamtiti svaki detalj na Njemu. Oprostiti ćete se jedno od drugoga poljupcima i zagrljajima. Pustit ćeš suzu gledajući ga kako odlazi.
Da. Lijepo je sanjati.



Trgaš ovaj plavi rub kreveta puštajući suzu i misleći na Njega. Pogledavaš u mobitel nadajući se poruci. Ništa. Samo suza u oku. Ventilator samo što ne krepa od cjelodnevnog naprezanja. Svježi zrak i miris kiše ti ulaze u sobu. U pozadini slušaš reklame na Hrt-u, ali ih ne čuješ. Ispred tebe tvoja crvena krpena torba s mirisom Cole [incident neki dan]. Ležiš na knjizi koju si počela čitati i budeš ju dovršila. Gledaš slike na stropu, ali ne vidiš njih. Vidiš vas. Vaše poljupce. Vaše zagrljaje. Vaše trenutke. Suza ti kapne na suhi list papira. Nasloniš glavu na svoj mali, crni dnevnik. On je jedini koji zna sve o tebi.
On je taj s kojim se probudiš u mislima i zaspiš misleći na Njega.

Da ga nazovem ili ne?

Gledaš u prazan list papira. Tako čist, nov, neiskvaren... kao tek započeti život. Čeka svoje prve stihove. Čeka trenutak kada će početi stvarati povijest.
Tvoji listovi papira već su napola ispisani. Stvorila si dio svoje prošlosti. I stvaraš je još uvijek.
Prošlost. Prisjećaš je se sa sjetnim osmjehom na licu dok ti se pojavljuje sjaj u očima. Poželiš zgrabiti taj trenutak rukama i proživljavati ga svaki put isponova. Jedan pogled. Jedan dodir. Par riječi. Dovoljno je da ga osjetiš.
Počela si zaboravljati. Slova na papiru su izblijedila. Smjestila si papir na dno ladice i još od tada nisi posegnula za njim. No on je došao. Došao je i promijenio sve. Prisjetio te. Njegov osmjeh značio ti je mnogo. Njegove riječi upijala si poput spužve. Uživala si u njegovim očima. A njegov dodir značio ti je previše. Sjećanja su počela dobivati boju. Otvaraš ladicu. Želiš uskladiti prošlost i sadašnjost ne bi li ponovno proživjela trenutke koje ste proveli zajedno.
Sa strahom privlačiš ispisani papir sve bliže. Strahom od ponovne boli.



Ovoj knjizi moraš stvoriti sretan kraj. Voljela bi reći da imaš ili nemaš dobar osjećaj ovaj put. Ali ne znaš. Ne znaš što osjećaš. Znaš što želiš. Ali kako to ostvariti ako on ne bude želio?
Boriš se sama sa sobom. Baš kao nekada kada su ruže uvenule prije nego što su trebale.
On mora otići. A ti mrziš rastanke. Taj susret bi značio posljednji pogled. Posljednji poljubac. I samo tako će doći kraj. Htjela ti to ili ne.
A toliko malo je nedostajalo da sve tek započne kako treba.
I neki ne razumiju. Zato skrivaš te osjećaje pred njima. Pričaju. Vidiš kako pričaju, ali muk. Nijedna riječ ne dopire do tebe.

A ti samo želiš doživjeti ono što ti je on obećao.


Volim hanič .

Uhvatiš se kako drijemaš nakon dvadesetak minuta ležanja i čitanja u krevetu, s knjigom na prsima. Nisi dugo čitala nikakvo štivo. A i ono koje obično čitaš, završi nepročitano. Vratiš ga u knjižnicu dva mjeseca kasnije, s utisnutom 86stranicom, koju si zadnju pročitala. Više puta. Svaki put se nadajući da ćeš dovršiti čitanje do kraja. A bila je stvarno dobra knjiga. Širom otvoriš oči svake minute, ne bi li bacila oko na zamjenski mobitel. Jer, očekuješ poruku cijeli dan. I još uvijek je nisi dobila. I ne budeš najvjerojatnije. I cijela priča ti je napravljena u glavi da vjerojatno ništa od toga svega, zašto si se uopće i nadala? I čim vidiš zatamnjeni ekran te ciglaste, zamjenske [naglašavam zamjenske] Motorole, pritišćeš tipke, ne bi li se uvjerila da poruka još uvijek nije stigla. Bolesno. I gledaš taj ružni crno sivi mobitel i duboko u sebi nadaš se da će ti stričeki iz vipa javiti već idući tjedan da ti je mobitel popravljen i da dođeš po njega.
Nije nimalo zabavno gledati desetak malih muha kako ti zuje ispod ugašenog svjetla [ali svaki put se tamo skupljaju], dok očekuješ neku veću, zujeću bubu, od koje ćeš pobjeći i probuditi tatu da ju dođe ubiti, jer ti jedno takvo malo stvorenje može utjerati strah u kosti. I bojiš je se udariti, da ne bi preživjela i napala te. Jer, sanjala si jednu noć, kako te napada divovska osa, na ulazu u kuću, i cijeli roj malih, ide za njom. Što, također nije nimalo zabavno.
Ono što je žalosno, a zabavlja te, je grickanje slamke od soka koji si netom prije toga popila. Što , po riječima tvoga tate, nikako ne doliči djevojci poput tebe. [A ne znam kakva sam ja to djevojka. ] I naravno da ti ju svaki put čupa iz usta, te si ti pritom zagrizeš jezik ili usnicu. To je postalo sasvim normalno. Ukoliko se sjetiš toga, prije nego uđeš u kuću, spremiš slamku u džep i nastaviš ju grickati dok dođeš u sobu.

[Ne. Poruka još uvijek nije došla. Pih. Da. Mogla sam i misliti. Ni neće. A bome neću ni ja.]



Imaš grlobolju. Imaš glavobolju, te nos pun svakojakih izlučevina, što je najvjerojatnije posljedica trosatnog iznimno dosadnog gubljena vremena na toliko svake godine napuhanoj Terezijani. Na naravno, toliko napuhanom retro koncertu s 'velikim pjevačkim legendama' koji se održava otprilike, svake Terezijane, s pokojim novim izvođačem, koji, iznenađenja li, otpjeva dvije retro pjesme, kada na red dolazi sljedeći. I svima njima je iznimna čast što su u Bjelovaru, na ovoj velikoj manifestaciji, jer ih sve srce jako veže za taj mali grad. Dakako, to govore svake godine, sve malobrojnijoj publici, koja je dovoljno luda da stoji sat i pol na kiši i hladnoći slušajući reprizu prošle godine. Nimalo zabavno. Da netko ne bi pomislio da si se izgubila u računici, prvih sat i pol, pokušavaš se ugrijati nekim alkoholnim pićima koja ponekad konzumiraš, jer naravno, čaj ti nitko lud ne bude kuhao. Budući da ti tih par, iznimno skupih pića, nije ništa pomoglo, a ostatak novaca si moraš ostaviti za druge gluposti koje si namjeravala kupiti, odeš do štanda s vrućim fornettima. Kupiš neke s namazom od sira koje nikad nisi probala, ali odmah tražiš 10dkg, ne misleći na to hoće li ti se svidjeti, te 20dkg od pizze. Naravno, ovi sa sirom ne valjaju te ih uvališ prvoj poznatoj osobi [sestri] s kojom si bila. Neizostavna glupost koju obavezno kupuješ svake godine su oni gumeni bomboni puni kemije. Kiseli, dakako. I svake godine sve više i više trošiš na te gluposti, jer, svake godine je Terezijana sve kraća i jadnija. Žalosno.

[A možda da ja ipak pošaljem poruku?]

Dok na tv-u simpatični proćelavi čovjek, kovrčave kose priča o tome kako voli nogomet, ti ludiš od glavobolje i iziritiranog nosa, brisanog nekvalitetnim maramicama, koje je tata kupio dok je išao u kupovinu. Teški je pritisak u zraku, u sobi, vani, štogod. Užasno je vruće. Jeli to zbog sobne temperature ili te stvarno hvata prehlada? Divno. Još nisi dočekala ljeto da se nisi razboljela.
Razmišljaš danas kako možda stvarno imaju pravo. Kako možda kraj knjige dođe onda kada to pisac poželi. Ali kada se onda knjiga nastavlja, ako ne sada? Zar toliko moraš čekati na nastavak? A zapravo, knjiga može i ostati nedovršena. Što u tom slučaju? Ponašati se kao da je završena ne bi li možda sebi olakšala? Ipak se nadaš da će se ova nastaviti. Bez obzira na to što sve manje vjeruješ u to, budući da one očekivane poruke još nema.
Kupit ćeš si boju za printer i početi printati svoje postove te ih sve stavljati u jedan fascikl.

[Neću poslati poruku. Auch. Piknula sam se u oko.]

[I da. Na fotki sam ja. Neki dan. U trudničkoj majici koje je prefora nositi. Divota. Ali stvarno je.]

Kopaš po ladicama radnog stola tražeći jedan list papira koji ti je nekoć toliko značio. Vezan uz jučer probuđene uspomene.
Nalaziš pismo koje si napisala svom prvom dečku. Zgražaš se dok čitaš. Ne znaš jel bi se smijala ili plakala od muke kakve su to gluposti bile. Ne možeš vjerovati da si to ti pisala. Preokreneš očima i podrapaš ga.

Nalaziš fotografije snimljene prošlo ljeto. I to si neki dan tražila. Raznježiš se. Svaki put dok ih vidiš poželiš vratiti to vrijeme. Te trenutke. Bilo vam je lijepo.
Kao što uvijek biva, ne nalaziš to što tražiš. Najvjerojatnije ćeš to naći za mjesec dana kada ćeš i zaboraviti na to.
Vrte ti se filmovi od prošle noći po glavi. Jeli pametno obnavljati stare ruševine? Završene ljubavi? Nije? Ne. Nije dobro. Sve što je završeno, završeno je s razlogom. Vrijedi li zaista ona ''U svakom zlu nešto dobro''? Znaš da treba nastaviti koračati dalje. Osloboditi se prošlosti. No, trenutno, razmišljanja o tome su ti klimava. Nerijetko ga se sjetiš. Svega. Vas zagrljenih i zaljubljenih. S osmjesima na licima. Loše zanemaruješ.
Sretnete se. Nenadano. U društvu, s osmjehom na licu. Nije se promijenio. Zabavljao se. I tada te ugledao. Ostao iznenađen. Nakon toliko vremena, vidjeli ste se. [Ritam srca naglo ubrzan.] Pozdravite se. Nisi mogla maknuti pogled s njega. [Dok te ona ne zakvači kišobranom za glavu.] Toliko lijepih zajedničkih trenutaka vrti ti se po glavi. Svatko ode svojim putem. Čujete se [mob.]. Oči ne možeš sklopiti. Zove te. Želi doći po tebe da i ti provedeš večer s njima. Nešto [Mandy probabli.] ti govori da ne ideš. On te nagovara i moli. Ipak ostaješ doma. Koliko god ti to možda željela. Dopisujete se. Ne skidaš osmjeh s lica. I pomalo šokirani izraz lica.
Idući dan se sretnete. Stojite jedan pored drugoga. Toliko toga bi mu rekla, a ne možeš izustiti niti jednu riječ. Gledate se i ne znate od kuda bi počeli. Ruke ti drhte. Srce ti želi iskočiti iz kože. Poželiš ga zagrliti. Ona te povuče. Morate ići. On te prati pogledom. Gleda te kako odlaziš. Mahneš mu i odeš.

Radiš nešto što je suprotno tvojim razmišljanjima. Lakše je drugog savjetovati nego te savjete primijeniti na sebi. Zbunjena si. Bojiš se da ćeš napraviti krivi potez.

I jebeni zvučnik još uvijek krči! Dobit ćeš masnicu od lupanja po njemu.
I ne, još uvijek ne radiš trbušnjake. Ideš jesti čips i jogurt!
I ne shvaćaš kako neki ljudi imaju drskosti pojaviti se ispred tvojih očiju nakon svih sranja koja su priuštila osobi koju voliš.
I ne, ne voliš kopije. [Hejt dem!]
I ne, nisi naučila za sutra.
I da, šišala si se i super izgleda.
I da, postala si kuma. ^^. [Sličkama ću vas nagraditi čim ih dobijem.]
I da, bila si u Daruvaru. I bilo ti je lijepo.
I da, kupila si savršeni badić.
I da, isplanirala si cijelo ljeto.
I da, danas si opet plakala dok si pričala s mamom. I imaš osjećaj da ćeš opet. Fak.

miss.shiny.