Tatine suze u očima rekle su sve. Otišla je.

Mama volim te.

RIP.

EDIT:

Sahrana će se održati 23. srpnja 2008, u 15h na Novom groblju.

Više ne želiš odgovarati na pitanja: ''Kako si?'', jer je u ovoj situaciji uopće suvišno davati odgovore na takva glupa pitanja. Kako bi mogla biti?! I ne želiš da sada ljudi koji nikad nisu bili uz tebe, trče oko tebe kao da ste si najbolji godinama. Naravno, isključivo iz sažaljenja. To ti SIGURNO ne treba. Ne pišeš sve ovo zato da bi te drugi žalili, već zato da ti olakšaš ono što ti je na duši. Jer šutiš i povlačiš se. A ovo je jedan od načina na koji se najbolje možeš olakšati. Najlakše. Ne želiš da te traže da ne plačeš, jer baš sada se trebaš isplakati. Ne držati sve suze u sebi. Što radiš. Jer želiš pokazati da si jaka.



Nikada u životu nisi osjećala ovoliki strah. Nikada ti se toliko osjećaja nije miješalo. Loših, dakako. Bojiš se, bježiš, što nikako nije rješenje. Bojiš se trenutka kada će tata doći do tebe i očima punim suza reći ti da je više nema. Da ste od sada samo ti i on. I sve te to previše podsjeća na situacije koje si već proživjela dok su u pitanju bili baka i ujak. Napetost i strah su ti se uvukli u kosti. Bojiš se kako ćeš sve to podnijeti. Kako ćeš reagirati kada se to dogodi? Hoćeš li biti dovoljno jaka za sve? I ne želiš da ti govore da ti jesi dovoljno jaka, jer možda baš i nisi, koliko god glumila da jesi. Kako će izgledati tvoj život? S kim ćeš dijeliti tajne? Tko će ti davati savjete? Tko će ti govoriti kako da napraviš koje jelo? S kim ćeš plakati na filmove? Kome ćeš uređivati nokte? Tko će stajati na terasi i gledati kako ti grabljaš jabuke? Tko će vikati ako kuhinja i kupaona ne budu blistale? Tko će ti reći ''sretno'' prije svakog ispita koji imaš u školi? S kim ćeš peći kolače za svoj rođendan koji uskoro dolazi? Kome ćeš ti kupiti knjižicu ''Najbolja mama''? Sve to te razdire.



I neopisivo te izluđuju ljudi koji sada, u ovoj situaciji govore da će sve biti u redu, a neće biti! Ne može se više ništa napraviti. Rak je metastazirao posvuda i nema pomoći. Pitanja poput: ''Jel spava?'' te izluđuju. Ne! Ne spava! Umire! Ne možete ništa drugo nego se pokušati pomiriti s činjenicama. Jer, dok dođe do toga trenutka kada ode, ne budeš se stigao ni snaći, ako se do tada barem malo psihički ne pripremiš. I tako stvari stoje. Zašto baš ona? To nitko ne zna. Svatko pati za svojim voljenim i pita isto pitanje. Tako mora biti očito.
Najvažnija je sada međusobna podrška u obitelji. Tata i ja morat ćemo se snaći. Brat i sestra žive u Zagrebu.

Jeste li ikada poželjeli da vaš život završi što prije da ne morate proživljavati sve što se oko vas događa?
Nevjerojatno je kako ljudi mogu biti dobri i pažljivi prema nekome tek dok je ta osoba na samrti. Tek tada se brinu. Tek je tada pitaju kako je. Tek je tada dolaze posjetiti. Tek tada. Jer znaju da će kasnije biti prekasno.
I ne možeš opisati svoje osjećaje trenutno, jer tako i tako nitko tko to nije doživio ne bi shvatio.
I sama pomisao na to da ćete ti i tata ostati sami doma plaši te. Užasno te plaši. Mama je jako loše. Pitanje je vremena kada će doći kraj. A to si tek jučer shvatila. Tek jučer si zapravo pogledala kako stvari stoje. Tek jučer si shvatila kakva je zapravo situacija. I ne želiš to prihvatiti. I grozno je vidjeti ju kako se muči. Užasno je teško. Iz dana u dan, sve je gore. I svi su živčani, dok su svima istovremeno suze u očima. Držala si do sada to sve u sebi. A od sinoć ne prestaješ plakati. I tako rado bi dala što god treba samo da ostane uz tebe. Da bude tu kako je uvijek bila. Da zajedno rješavate tvoje probleme kako ste uvijek rješavale. Da pričate o svemu kako ste uvijek pričale. Da ju imaš kraj sebe. Svoju mamu i najbolju prijateljicu. Tek trebaš započeti život, a već bi je mogla izgubiti. Nju s kojom si planirala svoju budućnost. Nju za koju si mislila da će te voditi kroz život i dijeliti ti savjete kao što je uvijek radila.
A ti se skrivaš. Skrivaš se od svih i sjediš u kutu zamračene sobe. Suze ne prestaju teći. Glava te razara. Jecaš. Ne možeš ovo. Ne znaš kako se više nositi sa svim. Čim čuješ da netko dolazi, obrišeš suze i stavljaš osmjeh na lice. Osmjeh na kojem se toliko vidi da je umjetan.



I ne želiš da ti govore da će sve biti u redu jer nije u redu! Nije dobro. Nije dobro dok čuješ kako ti tata i sestra šapatom razgovaraju da ih ne čuješ. Nije dobro dok ih baš čuješ u trenutku kada ona pita tatu dali je bio na groblju. Nije dobro. Nije dobro dok se tata vrati iz kupovine i prva stvar koju napravi je da legne pored mame na krevet i gleda ju kako spava. Primi je za ruku i gleda je kako spava. Preteško je. Oči nakupljene suzama više ne mogu izdržati. Bježiš u sobu jer ne želiš da te vide kako plačeš. Moraš biti jaka.
I onda se ti rasplačeš zbog dečka?! Ne možeš ni sama vjerovati. Ljudi ne razmišljaju. Ne cijene ono što imaju. Ne cijene dovoljno ljude koji su uz njih otkad postoje. Ljude koji su ih učinili takvima kakvi jesu. Ljude za koje možemo jedino biti sigurni da će nam uvijek biti oslonac i potpora u životu.
Mama, tata, volim vas.

[Dijelom potaknuta njezinim postom.]

Stvar je u tome da ne znaš što bi izgubila time. Možda bi samo dobila. A možda bi ti i bilo žao kasnije. Ne gledaš na to više kao prije. Ne može biti kao prije kada si svaki dan sve više živčana zbog toga. Možda ćeš jednostavno samo sve pustiti. I neke stvari ti nikada neće biti jasne.

I po ne znam koji put razmišljaš o tome da samo nestaneš u blogosferi. Jer, tako i tako, imaš osjećaj kao da se gubiš u masi. A to ne želiš.

I toliko puta si se razočarala da ti to sve više prelazi u naviku. I makar ti govorila da te neke stvari ne povrijede, ipak bole. A to osjetiš tek kasnije. Nakon što se sve završi. I govoriš da ti je svejedno. Da ćeš sve odbaciti, jer, ima riba u moru. Naći će se netko tko te neće natjerati da kažeš da ti je svejedno. Ali nije ti svejedno. Jer svakim danom, svakim nejavljanjem, više ti je stalo. A po nekoj logici bi trebalo biti obrnuto. I kažeš da ćeš odustati. A i sama znaš da nećeš. Pomisliš, ako dovoljno uvjerljivo i dovoljno dugo to govoriš, možda se i sama uvjeriš u to.



I ovo zaista nije vrijeme za loše raspoloženje. Ali ubija te ova monotonija. I svaki dan ti je jednak raspored. I svaki dan jedeš sličnu hranu jer si lijena isprobati nešto novo. I svaki dan jedeš dvaput dnevno. I svaki dan gledaš one reprize humorističnih serija na RTL-u i Novoj. I svaki dan sjediš po par sati za kompom dok ti glasni ventilator puše po leđima. I svaki dan se ideš tuširati u isto vrijeme. I svaki dan po nekoliko puta dnevno mažeš usnice s istim Baleinim labelom od jagode. I svaki dan cijela mirišeš po tome. I svaki dan ti po crtežima na zidu grebu bube. I svaki dan se sve više paučine skuplja u kutovima sobe. I svaki dan slušaš istu muziku. Ali zanimljivo je da svakim danom sve manje koristiš mobitel. I ipak, tu monotoniju razbijaju neki novi ljudi, nova poznanstva. Nova društva koja ti odgovaraju.

I obožavaš pikati nekoga u živac dok vidiš da mu malo treba da pukne. I provociraš dok ne izazoveš svađu. A dok tebi to rade, reagiraš kao i ostatak svih ljudi kojima to radiš. Iako, postaješ sve otpornija na podjebavanja. Godine navike na to su već iza tebe. A zabavno je gledati nekoga kako ludi bez ikakvog posebnog razloga.

I dok su svi negdje ti si se zavukla u svoj brlog i ne pokušavaš ubiti monotoniju. Barem si počela razmišljati o tome da odeš prošetati pesekicu.



I presretna si jer neke stvari sjedaju na svoje, za koje si toliko dugo željela da se srede. I neki su shvatili da su pogriješili. Ispričali se. A ti si toliko dugo čekala taj trenutak. I oprašta se. Radi se na novom, boljem odnosu. Moraš ponekad i preći preko svog ponosa ako želiš nešto postići. Isplati se.

Pola vrećice čipsa ti propadne jer si ga otvorila prije 5 dana i nisi ga zatvorila. Sada dok ga jedeš imaš osjećaj kao da žvačeš gumu. Krpa za prašinu i sredstvo za čišćenje ti stoji pored istog tog čipsa na stolu i skupljaju tu istu prašinu. I počela si spremati sobu, ali na kraju si samo prebrisala stol i suncokrete pored ogledala. Velika, napunjena, vreća za smeće još uvijek stoji pored kante za smeće i čeka dan kada ćeš je odnesti van. Soba nije u takvom kaosu.

Već bi si mogla sastavljati popis potrebnih stvari za more. Tako i tako se svaki dan sjetiš nečeg novog. Fotić je neizostavan. Naravno, ako uspiješ namoliti tatu da ti ga da na tih 10 dana.

I stvarno ne razumiješ više onu diskriminaciju i predrasude prema gayevima, lezbama i biseksualcima. I čemu uopće dolaziti na ZagrebPride ako se namjerava raditi nered?! Ljudi su kao i svi ostali. Žele se izboriti za svoja prava. Žele da ih ljudi gledaju kao i sve ostale. Žele se prestati skrivati od javnosti koja je u stanju svašta napraviti ako vidi dvoje ljudi istog spola kako se ljube na cesti. Oni su među nama i neće nestati, treba ih prihvatiti kao i svakog drugog normalnog čovjeka. Nevjerojatno kakvi ljudi mogu biti. Ponašat će se prema nekome kao prema smeću samo zato jer je drugačije seksualne orijentacije. Pustite ljude da se vole. Oh, kako ćeš jedne godine otići podržati onaj ZagrebPride.

Toliko očajno tražiš neku veselu ljetnu muziku.


I boli me ovaj moj crveni pramen kako će netko više protumačiti moje postove.