[Dakle, ovo je sastavak koji sam napisala za Lidrano, ali moja ga razrednica, zbog, meni potpuno nejasnog razloga, nije poslala! Nisam namjeravala ovo objavit, al sad baš hoćem! Ljuta sam!]




Svatko bi jednom trebao proći kroz to. Sve je to samo dio odrastanja. Bojim se da i najvažniji dio našega života. To je razdoblje u kojemu tek otkrivaš tko si, što želiš postati, razmišljaš o svojoj budućnosti, određuješ si životne prioritete. Gradiš se kao osoba. Prolaziš kroz trnje i kamenje, ali ne odustaješ. Ne odustaješ jer se nadaš da će se naći i netko tko će te shvatiti i pogledati kako treba.
Subota je navečer. Dok velika većina 16-godišnjakinja samo živi za taj dan, taj veliki izlazak u grad, ti radije ostaješ doma. Provodiš vrijeme čitajući neku dobru knjigu. Listaš stranice ispunjene recima slova koje ne želiš razumjeti, ali moraš. Pronalaziš se u tim naizgled tako suhoparnim riječima i na neki način, drago ti je zbog toga. Ili se jednostavno zavališ u krevet poput nasukanog kita i razmišljaš. Razmišljaš o stvarima koje ti se događaju u životu. Razmišljaš o ljudima, o odrastanju.
Već sada si se djelomično izgradila kao osobu. Gradiš se još uvijek, i budeš još dugo.
Velika većina ljudi tvojih godina te ne prihvaća. Osuđuju te. Čuješ riječi iza leđa, kada misle da gledaš kroz prozor i promatraš nebo. Boli... Odbacuju te. Počinješ se pitati griješiš li. Da li ti ne dopuštaš ljudima da te prihvate. Teško je nositi se sa svime dok si svjesna toga. Dok toliko želiš postati netko i nešto, a podršku u tome dobivaš od svega par starijih osoba. Ne pronalaziš se u mnogo stvari sa svojim vršnjacima. Osjećaš se kao da si ti te dane davno prošla. Počinješ drugačije gledati na sve što se događa oko tebe. Čini ti se da si napokon otvorila oči, progledala i jasnije vidiš svijet oko sebe. Svjesna si da su svi usponi i padovi sastavni dio života. Ne gubiš nadu, iako si razočarana u ljude koji nisu uz tebe kada to od njih zapravo očekuješ. Nastavljaš tražiti dalje. Ne ide sve u životu onako kako si ti zamislila. Ponekad je potrebno puno više truda uložiti u nešto da bi nešto postigao. Teže je nego što izgleda, ali život je škola. Bez obzira na pritisak okoline i podsmijeh vršnjaka sposobna si donositi teške odluke. Ne izbjegavaš ih, bez obzira na strah, jer znaš da su važan dio života. U takvim si trenucima često sama. Uplašena. Znaš da nije lako i da tako i ne treba biti. No, dovoljno si jaka i odlučna da digneš glavu i sigurnim korakom kreneš dalje. To su sunčani trenuci koji ti svaki puta uliju nadu za život. Trenuci kada ZNAŠ da si u pravu. Trenuci koji te vade iz tame u kojoj se, u trenucima slabosti, nerijetko nalaziš. Osjećaš na leđima težak teret. Ljudi te ponekad podcjenjuju, ne uvažavaju tvoje mišljenje, na koje svi imamo pravo. Ne žele te poslušati kako treba, samo zato jer imaš šesnaest. Težiš boljemu, višemu. Činiš sve da te ljudi saslušaju. Nadaš se da će doći i tvoje vrijeme.
Djevojka si koja još nije odrasla, a više nije ni dijete.

*
[Kraj sastavka.]

Okej, počinješ se pitati zar ti zbilja nemaš život?! Svaki dan novi post. Nitko te ni ne stigne pročitati. :)
No dobro, nije bitno. Pišeš za svoju dušu.
Ljuta si jako. Jako. Jako. Na svoju rasku! Još uvijek ne shvaćaš kako netko tko bi se trebao pobrinuti za svoje učenike , može zaboraviti ili iz nekog drugog, tebi nejasnog razloga , ne poslati sastavak na Lidrano, koji si ti pisala 3 dana! Pitaš se dali ga je uopće i pročitala. Uopće se ne bi začudila da nije. Ljuta. Ljuta. Ljuta. Tužna. [Zamišljaš kako se spotakne preko nečega i padne] :(

Bila si danas na radionici o komunikaciji, od 9-16:30h. Odlično. Oduševljena si. Previše je toga što bi sad mogla napisati o tome. Ali uglavnom, otišla si jako zadovoljna, bilo je iznad tvojih očekivanja. Zanimljivo. Zabavno. Edukativno. Timski rad [koji inače ne volim] ti je odlično sjeo. Pokušat ćeš se pridržavati barem nečega što si saznala tamo. O boljoj komunikaciji s ljudima. Stvarno treba poraditi na tome. Voliš dok osoba s kojom komuniciraš zna pričati i lijepo se izraziti. Da. [Hoćem i ja tako.]

Ugl. Ideš u teretanu ujutro. Nisi bila već tjedan i pol. Weeee.

Moraš postavljat sve stvari s kompa na dvd-e. U nedjelju se ruše Windowsi. Napokon. [Nadam se da će sve dobro funkcionirat, ipak, Brat slaže.]

Brat ti živčani. Pokušava spavati. Ne može. Jer ti tipkaš cijelo vrijeme po ovoj glasnoj tipkovnici. [Jbg. Kupi mi onu s plitkim tipkama ko na laptopu i neće ti smetat.] Još više živčani. Počne se derati na tebe. Dođe ti da kažeš:'' Sad vidiš kako je meni bilo jučer dok ja nisam imala mira!'', ali se suzdržiš. On se pokupi iz sobe. Ah, šta sad.
Nastavljaš stavljati dalje ovo na dvd-e.

Ljubimgrlimvolim. [Zna se koga to.]
Šajni.

*Miss Shiny*

Jednu stvar ne razumiješ i sumnjaš da ikad budeš. Ljudi obožavaju ogovarati. [Ne kažem da ja nikad ne ogovaram, zalomi se svima] Ljudi prerano donose zaključke o nekome. Ne upoznaju osobu. Ali glavno da pljuju po njoj. Jebene predrasude! [Ispričavam se na rječniku, u deliriju sam.]
Neke osobe te jednostavno ni ne žele upoznati, a u glavi si stvore potpuno krivu sliku o tebi. Iza leđa ti govore stvari koje ne želiš čuti. Zanimljivo. Riječi. A tako bole. Bole više nego fizička bol.
Bez obzira na sve koliko ti govorila da ti nije stalo do mišljenja osoba koje te nisu upoznali, nije tako. Želiš da ljudi lijepo misle o tebi. Želiš da lijepo govore o tebi. Normalna stvar. Želiš biti prihvaćena. Ali neki ljudi te jednostavno odbijaju i ne žele vidjeti pravu stranu tebe. Ne žele maknuti onu krivu sliku u glavi o tebi, koju su stvorili oni sami. Ne se trude se pokušati.
Ne razumiješ samo odakle su izvukli sve te teške riječi za tebe. Riječi koje tako bole. Jesi li zaista takva?! Ako jesi, zašto ti onda to netko drugi nije rekao?! Zašto ti to nisu rekle osobe koje voliš i koje ti uvijek takve stvari kažu ako ih primijete?!
Upravo zato se i voliš maknuti odavde. Pogotovo iz razreda. Grada. Što dalje. Pobjeći od svega. Biti sama. Uživati bez ljudi koji će te prezirno gledati i pričati iza leđa. Daleko od ljudi koji te povrijede, a svjesni su toga.
Ne mogu shvatiti kako netko može svaki dan prolaziti pored tebe, gledati te u lice, a čim se okreneš, pljuje po tebi. Ne samo po tebi. Nije stvar samo u tome. Stvar je u tome da takve osobe isto to rade i ljudima koje ti voliš. Automatski se sjetiš kako tebe to povrijedi i staješ u ''obrambeni stav''. Poludiš na takve stvari. I rastužiš se. Jer ih još uvijek ne shvaćaš. Ni ne budeš očito.
Pokušaš te stvari ne uzimati toliko k srcu. Uspije ti koji put. Ali ne svaki. Dovoljna ti je samo jedna riječ da te povrijedi. Bez obzira na to što si već navikla na te neke osobe, svaki put počinje ispočetka. Svaki put te to povrijedi sve više. Uz sve ostalo, zato jer te ne žele upoznati.
Ne shvaćaš. Pokrivaš se dlanom preko lica i skrivaš, u nadi da će sve brzo proći.




Volim. Jako volim. [P. i N.]

*Miss Shiny*

[Tužni smajl. Ne mogu pjevati. Grlo boli. Pije se kamilica. Njam.]

Oukej. Ovo već postaje nenormalno. Upravo si uz sarmu popila jogurt. Koliko god to čudno zvučalo, nije loše. Ali već se lagano počneš bojati posljedica.




Primijetiš da…
Prva prostorija u koju se uputiš nakon što se navečeraš, tvoja je soba. Prva prostorija u koju ideš odmah nakon što se vratiš iz škole, tvoja je soba. Prva prostorija u koju ulaziš nakon što dolaziš iz kupaone, tvoja je soba. Prva prostorija u koju pobjegneš barem na kratko od svojih problema, tvoja je soba. Prva prostorija u koju dolaziš dok su ti oči napunjene suzama, tvoja je soba. Prva prostorija u koju uletiš dok imaš veliki osmjeh na licu, tvoja je soba….




Shvatiš da je tvoja soba zapravo tvoje malo utočište. Tvoj bijeg od stvarnosti. Mjesto na kojem se osjećaš sigurno.
Uredila si je onako kako tebi odgovara. [Nisam još, moram izbaciti bratov krevet iz sobe, nedostaje mi crno bijeli prugasti tepih i niski okrugli stolić :)]
Imaš svoj divni kreativni nered. Ormari su ti neopisivo uredni [Sva tri], no zato imaš 1/3 ormara na bratovom krevetu. To se sprema kada si prisiljena. Ili depresivna. Čudno, ali spremanje sobe ti gotovo svaki put pomogne.




Svaki kutak tvoje sobe, budi u tebi neku divnu uspomenu. Ovo je već tvoja treća soba. Doduše, više nije ni samo tvoje [privatno] vlasništvo. [Sreća da ti brat rijetko kad dolazi doma iz Zg.]
Obožavaš svoju malu jazbinu. Svoje malo mjesto za razmišljanje. Kutak za izražavanje. Kutak u kojem te uvijek puca inspiracija. Dogodilo se čak da te koji put pukla i želja za učenjem. Pisanje. Crtanje. [Oukej, nema toliko mjesta da bi mogla i plesati normalno]




Čim vidiš svoj krevet, odmah ti se spava :). Toliko je počeo utjecati na tebe. Dovoljan je samo njegov onaj bezobrazno primamljujući pogled da te navuče na sebe [Dobro, i još netko to može]. A tebe nije teško nagovoriti. [Barem ne kada je on u pitanju.]
Voliš svoj zid s uspomenama. Dragim fotografijama. Raznim papirićima. Ulaznicama s koncerata. Crtežima. Člancima o tebi [s turnira].




Čak voliš i ovaj svoj mali, zeleni, tvrdi tabure na kojem provodiš noći, pišući na kompu.
Sve ti je lijepo organizirano. Ili kreativno nabacano. Ovisi, kako što. Ali baš ti se tako sviđa. Uživaš.




[Morala sam i o toj vrlo vrijednoj prostorijici napisati nešto].




*Slike: mojih ruku djelo. Na njima: Moje utočište :)

*Više mi se ne sviđa post :(

Volim svaki običan dan učiniti još zanimljivijim, ako nikako drugačije, pišući na malo zanimljiviji način. Barem se trudim da tako pišem. I onda, dok vidim te riječi napisane na običnom bijelom listu papira. Sretna sam. Sretna sam jer sam zadovoljna sa sobom. Zadovoljna sam time kako pišem. Volim to. Da. Volim. Volim i iskrene zagrljaje. Više od ičega. [Sad znam temu za idući post :) ]




Zavališ se u krevet bez obzira na to što nisi umorna. Legneš tek tako. Razmišljaš o stvarima koje ti se događaju proteklih dana. Razmišljaš o riječima Prijatelja. Pregledavaš onaj foto album u glavi, koji nije stariji od godinu dana. A toliko si drugačija nego sada. Toliko se toga promijenilo od tada. Ti kao osoba. [Ne mislim na frizuru] Doživjela si toliko toga novoga. Iskustva koja su te učinila ovakvom kakva si sada. Da nije bilo toga, vjerojatno bi se još uvijek hihotala s onim kokoškama koje , ponekad kao da su stale u razvoju. Kao da nemaju svoja mišljenja. Ideje. Stavove. Povodljive su.
Samo sjediš sa strane i promatraš. Komentiraš u sebi i samo šutiš, sjediš i promatraš. Gledaš kako se ponašaju. Vidiš po njima da još uvijek ne znaju što će većina od njih dalje u životu. Većina njih nije ni odredila svoje prioritete u životu. A ako jesu, to su birtija, dečko i cigareta- alkohol. Zadovoljna si jer si iznad toga.

Osmjeh ti se pojavi na licu. Skreneš pogled na desni zid, odmah uz tvoj krevet. Vidiš diplome. Medalje. Plesne postere. Automatski ti se pojave one arhivirane snimke s natjecanja u glavi. Smješkaš se i potekne ti jedna suza. Vidiš kako si bila sretna. Koliko su te ta natjecanja ispunjavala. Koliko te se usrećilo svaki put dok bi voditelj turnira izgovorio tvoje ime. Pred punom dvoranom, izgovori tvoje ime. Polagano i ponosno izlaziš na plesni podij. Partner te pokaže svima i onda ponovno uzima u svoje ruke. Pogledi iz dvorane su usmjereni na vas. Netko vrišti vaša imena iz publike. Sretnija si još više. Trema je gotovo u potpunosti nestala. Za tebe postoji samo ritam muzike i partner. Vi sami u cijeloj dvorani. Plesni podij je samo vaš. Osjećaj je savršen. Završi tih par minuta zadovoljstva. Pokažeš se publici i odeš. Svi skaču po tebi i govore ti kako je bilo odlično. Prve procjene plasmana odmah padaju. Koji sat nervoze i plesuckanja sa strane prođe i zovu te na proglašenje. Dolazi do tvoje kategorije. Prozivaju imena plesnih parova. Od zadnjeg prema prvom mjestu. Svaki put kada bi čula da je prozvan netko prije tebe, pogledaš na tribine i vidiš svoju publiku. Napokon se čuje i tvoje ime. Prva si! Skakala bi od sreće, no partner ti ne pokazuje neko preveliko oduševljenje. To spusti i tebe. Čestitaju ti. Dobiješ diplomu i medalju. Svi ti čestitaju i oduševljeni su. Dijele svoju sreću s tobom. Pod dojmom natjecanja si narednih tjedan dana.
Da. Lijepo je bilo. Potekne suza i prekineš razmišljati o tome.

Shvatiš da u zadnjih par dana razmišljaš o svega par stvari. Razmišljaš o Mami. Uplašena si. Vidiš Tatu kako se malo malo rasplače, a ne postoje riječi koje bi ga utješile. Bit će sve dobro. Moraš vjerovati u to. Tako je lakše.
Razmišljaš o školi. Stavila si je pri vrh svoje ljestvice. Želiš postići nešto. Želiš ostvariti sve ono što si si zacrtala u glavi. A za to ne postoji drugi način nego da sjedneš i naučiš. Počela si čak pisati i zadaće. Naučila si gradivo isti dan kada si ga obrađivala u školi. Ponosna si na sebe zbog toga.
Razmišljaš o nekome tko te usrećuje. Razmišljaš o Prijatelju.
[Ovo sljedeće će samo jedna osoba shvatiti kako treba]
Razmišljaš o osjećajima. Razmišljaš o tome jesu li tvoji osjećaji stvarni. Mogu li te osjećaji nekada prevariti i navesti da umisliš nešto čega nema? Sretna si. Sretna si ovako i možda bolje da nisi ni počela razmišljati o tome. Lako je biti uvjeren u tako nešto. Možda si ti to sve samo umislila zato jer bi željela da tako bude.

Uz sve, još uvijek se ne možeš pomiriti s nekim stvarima. Još uvijek ne možeš shvatiti kako neke osobe mogu biti tako hlade. Bezosjećajne. Ponekad i bahate i bezobrazne. Ne možeš vjerovati da si tu osobu nekad nazivala najboljom prijateljicom. Ne ulazi ti to u glavu. Kako netko može glumiti nešto takvo?! Kako se može pretvarati?! Još uvijek, nakon svega što si joj iskreno rekla što ti smeta. Nema obzira. Svejedno joj je. To ti onda ni ne treba. Ne želiš se zamarati više. Iako boli. Ne možeš više ništa napraviti.

Okej. Nagli pad inspiracije. Počela si razmišljati o previše stvari odjednom i stvorio ti se lagani kaos u glavi. Pametnije je da uzmeš geografiju u ruke.

Sluša se: [još uvijek] Tommy Emanuel. [Sedma pjesma, 10-ti put se vrti. Obavezno poslušaj ti tamo.]

[Treba mi iskreni zagrljaj]


*Miss Shiny*

*Tužni smajlić*




Nisam uopće imala namjeru danas ništa napisati, ali ipak, nešto me natjeralo da pišem. Pogotovo nisam očekivala da ću pisati nešto ovako depresivno. Obećala sam si da više neću, ali moram to izbaciti iz sebe.
Sve više što tu pišem, sve mane ljudi me čita. Barem imam takav dojam. No dobro, svejedno mi je, pišem to prije svega da bi sebi olakšala, a ponekad je lijepo čuti i tuđe mišljenje o tvom napisanom.
Da se vratim na ono što sam htjela napisati.

Imam osjećaj da ljudi možda malo previše očekuju od mene. Vjerujem da sam im dala dobar povod da imaju takva očekivanja od mene, ali ipak, došao je i trenutak kada nosim dosta toga na svojim leđima. Teško je. Bez obzira na to koliko ja zapravo jesam čvrsta.
Taj trenutak mi je lagano pomutio razum. Ne znam što točno osjećam. Tugu. Bol. Strah. Ne mogu ništa reći. Tako mi malo nedostaje da se rasplačem.
Suzdržim se pred svojima. Jer je i njima samima dovoljno teško. Ne želim ih još opterećivati i sobom.
Bilo mi je užasno teško zbog plesa, i još je. No kada sam ovo čula, shvatila sam oko čega se ja zapravo zamaram, dok u životu postoje gore stvari.

Sad dok su mi prijatelji potrebni, samo da su pored mene, da me shvate, a ne da govore na svaku moju riječ : ''Ideš s nama pit?'', ili ''Ideš u xxx kafić s nama?'', shvaćam da ih nemam. Nemam pravih prijatelja. Nitko osim Prijatelja (jd.) nije tu kada je meni potrebna pomoć, kada trebam podršku, jer se lomim. Nisam dugo. Sretna sam jako u zadnje vrijeme, zadnjih par mjeseci, zbog Prijatelja. Voljela bi samo da me ljudi više shvate, a ne da se ponašaju poput male djece koja kao da još ništa ne razumiju. Dovoljno su odrasli da mogu imati razumijevanja za nešto, dovoljnu su odrasli da sami shvate da mi je sada teško dok sam sama.
Ne podnosim dok me netko vidi kako plačem i pita:'' Opet neki dečko?''. Bolje šutite nego da donosite takve glupe zaključke. Nisam osoba kojoj se cijeli život vrti oko dečki. I ne želim biti! Nije sve u dečkima! Shvatite to! Ima važnijih stvari u životu od dečki! A oni koji me dovoljno dobro poznaju, znat će da nisam takva. Oni koji misle da jesam, ne poznaju me.

Pogodilo me ovo sada, ma koliko god da sam to očekivala i bila sama svjesna toga da nešto nije dobro, pogodilo me više nego išta. I boli, tako boli, da sam sada pukla, suze mi teku niz obraze i osjećam se glupo. Osjećam se tako glupo jer ne mogu ništa napraviti. Ne znam kako da pomognem. Osjećam se beskorisno. Beskorisno, i glupo, jer uz sve to, ja još uvijek mislim i na ples. I tako glupo jer ne izvlačim dobru stranu toga. Jer na tren izgubim razum i ponesem se kao prije. Bez razmišljanja. Jednostavno GLUPO!

Trebam vjerovati, ljudi mi govore da se molim Bogu, ali ne mogu. Ne mogu kad ne znam u što vjerujem. I onda me svi zbog toga osuđuju. A ja se tražim, pokušavam se naći! Ljudima koji vjeruju u nešto je lakše, vjera im daje snagu. A ja ne znam u što vjerujem.
Kao da sam se izgubila u svemu ovome. Ne mogu izustiti ni jednu riječ kada je to potrebno, jer od same pomisli na to, suze mi naviru na oči. Od pomisli što bi sve moglo biti. Ma koliko god ja vjerovala da će sve biti dobro, realna sam , i pogledam situaciju sa svih strana. Šanse su velike za oporavak, ali ipak, bojim se. Bojim se one druge strane. Što ako nešto pođe po zlu? Što ako osoba koja mi najviše znači u životu ne bude dobro? Ne mogu ni pomisliti na to.
Tek danas mi je očito to sve sjelo na svoje. Tek danas sam pustila suzu. Boli me onda i kada vidim kako se neki ljudi ponašaju prema svojim roditeljima. Kako uopće ne razmišljaju. Kako znaju biti grubi i bezobrazni. Ne želim soliti pamet nikome, ali tako je.
Nemam više snage pisati.

*Miss Shiny*

*Uopće nisam imala namjeru napisati ovo, ali samo je izašlo iz mene.*





Jeste li se ikada osjećali kao da cijelo vrijeme želite dosegnuti zvijezde? Uspinjete se stalno, svaki put vam sve manje treba, ali opet, nije dovoljno.
Sve se doima tako blizu, a kada zapravo pogledate, puno je dalje nego što to i želimo.

Činiš sve da ispuniš svoju želju i uzmeš barem šaku te zvjezdane prašine, ali nakon toliko beznadnih pokušaja, počinje ti se činiti nemoguće. Ne želiš odustati, jer uživaš u njima, jer si u potpuno drugom svijetu dok ih gledaš, dok si dio njih, osjećaš se ispunjeno, tako sretno da bi najradije zaplakao od sreće i ugode. Osjećaš se tako savršeno, kao da sanjaš, kao da si sama s njima i za tebe ne postoji nitko drugi. Samo ti i ugoda, ispunjenost i sreća. Nekada si bio dio njih, doživio si to savršenstvo, zato i želiš još. Želiš da to nikada ne prestane. Da zauvijek to savršenstvo bude prisutno u tvom životu. Izgubio si ga, i želiš ga svim silama vratiti natrag. Pokušavaš, ali još se nisi uzdigao dovoljno visoko da ih dosegneš. Dogodi ti se koji put da rukom prođeš kroz tu zvjezdanu prašinu, u tebi prosvijetli onaj tračak nade koji je uvijek bio prisutan. Imaš osjećaj da ti je srce zatreperilo, pojavi ti se onaj divni sjaj u očima, pogled pun sreće od pomisli da si dosegnuo zvijezde. Ali ne uspijevaš. Zvjezdana prašina ti je samo tako poput povjetarca prošla kroz ruke. Nisi je mogao uhvatiti. Padaš i lomiš se. Nadaš se da će doći i taj dan kada ćeš ih i ti dosegnuti, ali sada je teško. Boli. U krupnim očima ti se nakupljaju suze pune tuge. Klize ti niz vrele obraze i tako bole. Svakom suzom, gubiš i tračak nade koji ti je ostao. Prisjetiš se svega. Kako je bilo dok je trajalo. Suze samo klize i ne prestaju.

Koliko ih želiš dosegnuti zbog sebe i ostvarenja svog sna, toliko želiš i zbog tebi važnih osoba u životu. Jer znaš da će odmah i one biti sretnije. Želiš da se neki ljudi ne boje toliko za tebe. Želiš da ne budu uplašeni zbog onoga što slijedi. Želiš i njima probuditi nadu, optimizam, i želiš im reći da sve bude dobro. Ali ne možeš. Jer nemaš snage. Jer ni sam ne vjeruješ u to. Jer, da i pokušaš nešto reći, slomio bi se prije nego što i izustiš ijednu riječ.
Samo želiš da sve dođe na svoje.


* Miss Shiny *

*Mudra misao za početak*

*zadovoljni smajlić s napušenim osmjehom*- Još uvijek zadovoljno gubim dane.





Stepenice koje vode u moju sobu su poznate po tome kako škripe. Ali ne sve. Samo zadnje tri. Teško se šuljati dok si svjestan toga da svaki čas kada ideš preskočiti te tri, možeš zveknuti. Dok znaš da je soba tvojih roditelja nasuprot tvoje i dok znaš da će biti histeričnog deranja ukoliko zvizneš usred noći dok se vraćaš iz pljačke frižidera. Ipak, ovoga puta ne želiš riskirati i ljutiti roditelje, budući da ovih dana dolazi račun za mobitel, pa će tek onda imati razloga za ljutnju.

Ostaješ u sobi i sjediš na tom tabureu kojega, unatoč kritikama svih ljudi na njegov izgled *shame on you* , nikako ne želiš maknuti iz sobe. Prirastao ti je srcu. Jadničak stari. *smajlić na rubu suza*

Budući da si još jednu većinu dana provela kao najveća bitanga, nastavljaš i dalje. Prošećeš puna dva koraka do prozora da pustiš malo zraka. U sobi ti je najmanje 35*C , jer si peć navinula na 6. Ne možeš više disati kako ti je vruće. Otvoriš prozor i zagledaš se u prirodu. Cijelo dvorište i livadu imaš na vidiku. Gledaš tračke trave koji mjestimično proviruju ispod već danima smrznute bijele površine. Granama drveća je prevladalo inje. S pseće kućice vise dvije duge, lijepo oblikovane sige. Bjelina je posvuda. Sve je tako tiho, mirno i spokojno. Svjež zrak te lupi po licu kao bolna pljuska. Prava zima. Streseš se i brzo zatvoriš prozor. Možda koji decibel preglasno. Stisneš zube jer očekuješ prigovor iz susjedne sobe. Stojiš kao budala kojih 5sec sa stisnutim zubima, lagano spuštenog vrata i glave zabačene prema naprijed, no ništa. Još bolje. Spavaju.

Zavališ se opet na tabure od kojeg te već stražnjica neopisivo boli. Uz lagani nadomjestak tomu, bole te i svi ostali mišići koji postoje na tijelu, kao posljedica teretane. Istežeš se malo *Ali, naravno, sjediš dok se istežeš jer si prelijen da digneš dupe* s namjerom da će te bar stražnjica prestati mučiti da možeš bezbolno gubiti dane sjedeći za kompjuterom na tabureu. Nije uspješno izvršeno.

Muči te nesanica već danima *točnije , od početka školske godine*. Zamijenila si dan i noć. Dani ti se svode na spavanje, tuširanje *i sve što ide uz to*, teretanu, treninge, tuširanje i povremeno konzumiranje hrane. To definitivno treba promijeniti.
Svjesna toga, kapci ti se polako sklapaju i trepavice postaju preteški teret na njima. Još uvijek piljiš u monitor i ne daš se.
Izdržiš još cirka 10min i predaješ se. Gotovo je. *Zijev* Mora da je to razmišljanje o spavanju tako djelovalo na tebe.
Napokon. Zadovoljno ustaješ sa taburea, gasiš kompjuter i ušuškaš se u topli krevet. Obožavaš ga *krevet mislim*.
S osmjehom na licu, toneš u san.

Voli vas
Lana

Za početak *smajlić koji razbija sve što stigne* .




Buđenje je prošlo relativno dobro. Prvi pokušaj jedne osobe da me probudi (vjerojatno s nekom zlom ili sebičnom namjerom (!)) danas nije uspio. (Čitaj: Aha, da, ja sam faca! In your face!)
Sat vremena nakon tog pokušaja, uslijedio je drugi, uspješni pokušaj ,ali od druge osobe. Dobri način buđenja, automatski mi popravlja raspoloženje za cijeli dan.
Skakućem niz stepenice, ravno do kupaone, pustim si jedan cha cha za dobro jutro uz pranje zubi i plešem. Dolazim do kuhinje, otvorim frižider i samo gledam u njega. Ne da mi se pružiti ruku da si dohvatim namirnice koje ću konzumirati za doručak. Odustajem. Zatvaram frižider i odlazim malo odmoriti od spavanja u boravak. Tata i ja smo sami doma tako da nije frka ako nešto ne napravim iste sekunde.
Protežem se poput mačke i naglo ustanem. Prvi put mi se ne zavrti u glavi nakon takvog naglog pokreta. Svjesna toga, odlazim opet u kupaonu, pod tuš. Bacam sve sa sebe, pustim muziku, vodu i plešem.
Nakon tog 'tretmana' odlučno odlazim u kuhinju, otvaram frižider i uzimam namaz od sira, 4 male rajčice i neki pršut. Otvaram ladicu gdje obično stoji kruh. Nema ga. Još od jučer, jer mi se nije dalo u trgovinu za vrijeme filma. Odem do tatinog ureda i nabacim pogled *a-tatice-molim-te-odeš-kupit-kruha-ja-sam-jako-gladna*. Zadatak uspješno obavljen.
Napokon se najedem i opet zavalim u boravak na kauč.
Osjećam se poput najveće bitange. Ali paše mi. Palim tv i vidim da upravo počinje neka sladunjava romantična komedija na HBO-u. Traje 2 i pol sata, za vrijeme kojih je bilo toliko smetnji da mi je došlo da nekoga razbijem. Da isključim telefon, mobitele i eliminiram sve ljude oko sebe (dobro, tatu). Naravno, nisam to učinila. Zadovoljna odgledanim, okrećem se na drugu stranu da malo odrijemam. (Uistinu, bitanga sam)
Ne prođe ni 5min, stiže poruka i počinje dopisivanje. Mislim si što će moji reći dok dođe račun za 12mj. Ili neće ništa reći, samo će zaplijeniti mobitel. Khm, da, to je više vjerojatno.

Odlazim u sobu, sjedam za kompjuter. Zadovoljna učinjenim, gledam svoj blog. Tražim citate iz knjiga i povremeno bacim pogled na literaturu koju trenutno čitam. Alessandro Baricco : Ocean more.
Svaku rečenicu pročitam 2 puta. Ne odgovara mi to sada. Kasnije ću.
Pišem po forumima, pametujem i povremeno se osjećam kao tuka jer na neke stvari/situacije ne znam što bi rekla. Zamišljam da se lupam po glavi (Ipak, to je samo u mislima, jer ja sebe previše volim da se lupam ).
Zvoni telefon. Opet. Naravno, za mene je. Počinjem ludjeti jer mislim da je osoba koju u ovom trenutku (ili bilo kojem drugom) ne želim čuti.
Nije. Odahnem. Kuma je. Još uvijek nije usvojila gradivo oko mobitela što sam joj jučer objašnjavala. Ludim. Ne zna osnovne stvari (Upravljanje joystickom!).
Desetak minuta kasnije. Stvori mi se na vratima. Počne o tome kako ju nisam ništa naučila (dobro da smo jučer ponovili to minimalno 7 puta). Ja još više ludim. Uzmem mobitel u ruke i aktiviram joj sve što treba. Zanima ju šta sam to tipkala. Zabada nos gdje joj nije mjesto. Luda još više. Ustajem se i odlazim u sobu. Ona ode, ni ne pozdravim ju. A još uvijek ne kuži kako se upravlja joystickom!
Dogovorim se za hitnu kavu s prijateljem iz osnovne. Odem se istuširati s namjerom da ću se malo opustiti. Pustim si cha cha i tjeram se da plešem i prepustim se ritmu. Ne djeluje. Po glavi mi se samo mota kumino kvocanje! Odjednom stanem i zagledam se u kaplje koje klize niz vrata tuš kabine. Vrtim si čudni film u glavi o tome kako bi bilo da sam ja kaplja. Khm.
Spremim se i odlazim na kaficu. Odmor za misli i dušu. Na povratku odem do PPK-a po veliki jogurt . Uz chips odlično ide. (Toliko o zdravijoj prehrani)
Putem dobih vijest koja me jako uznemirila. Da mi nešto nije dobro s blogom. Pred očima mi se stvori tamna slika. Probada me. Oh, ne. Nestajemmmmm. Ok, dosta sranja.
Uđem u kuću i sjedam pred komp. Pišem . Idem jesti. Pravu večeru. Ne chips i jogurt. (To sam već pojela ).
Sutra teretana. Puca me sreća s povremenim javljanjima sjete.

Voli vas
Lana