*Tužni smajlić*




Nisam uopće imala namjeru danas ništa napisati, ali ipak, nešto me natjeralo da pišem. Pogotovo nisam očekivala da ću pisati nešto ovako depresivno. Obećala sam si da više neću, ali moram to izbaciti iz sebe.
Sve više što tu pišem, sve mane ljudi me čita. Barem imam takav dojam. No dobro, svejedno mi je, pišem to prije svega da bi sebi olakšala, a ponekad je lijepo čuti i tuđe mišljenje o tvom napisanom.
Da se vratim na ono što sam htjela napisati.

Imam osjećaj da ljudi možda malo previše očekuju od mene. Vjerujem da sam im dala dobar povod da imaju takva očekivanja od mene, ali ipak, došao je i trenutak kada nosim dosta toga na svojim leđima. Teško je. Bez obzira na to koliko ja zapravo jesam čvrsta.
Taj trenutak mi je lagano pomutio razum. Ne znam što točno osjećam. Tugu. Bol. Strah. Ne mogu ništa reći. Tako mi malo nedostaje da se rasplačem.
Suzdržim se pred svojima. Jer je i njima samima dovoljno teško. Ne želim ih još opterećivati i sobom.
Bilo mi je užasno teško zbog plesa, i još je. No kada sam ovo čula, shvatila sam oko čega se ja zapravo zamaram, dok u životu postoje gore stvari.

Sad dok su mi prijatelji potrebni, samo da su pored mene, da me shvate, a ne da govore na svaku moju riječ : ''Ideš s nama pit?'', ili ''Ideš u xxx kafić s nama?'', shvaćam da ih nemam. Nemam pravih prijatelja. Nitko osim Prijatelja (jd.) nije tu kada je meni potrebna pomoć, kada trebam podršku, jer se lomim. Nisam dugo. Sretna sam jako u zadnje vrijeme, zadnjih par mjeseci, zbog Prijatelja. Voljela bi samo da me ljudi više shvate, a ne da se ponašaju poput male djece koja kao da još ništa ne razumiju. Dovoljno su odrasli da mogu imati razumijevanja za nešto, dovoljnu su odrasli da sami shvate da mi je sada teško dok sam sama.
Ne podnosim dok me netko vidi kako plačem i pita:'' Opet neki dečko?''. Bolje šutite nego da donosite takve glupe zaključke. Nisam osoba kojoj se cijeli život vrti oko dečki. I ne želim biti! Nije sve u dečkima! Shvatite to! Ima važnijih stvari u životu od dečki! A oni koji me dovoljno dobro poznaju, znat će da nisam takva. Oni koji misle da jesam, ne poznaju me.

Pogodilo me ovo sada, ma koliko god da sam to očekivala i bila sama svjesna toga da nešto nije dobro, pogodilo me više nego išta. I boli, tako boli, da sam sada pukla, suze mi teku niz obraze i osjećam se glupo. Osjećam se tako glupo jer ne mogu ništa napraviti. Ne znam kako da pomognem. Osjećam se beskorisno. Beskorisno, i glupo, jer uz sve to, ja još uvijek mislim i na ples. I tako glupo jer ne izvlačim dobru stranu toga. Jer na tren izgubim razum i ponesem se kao prije. Bez razmišljanja. Jednostavno GLUPO!

Trebam vjerovati, ljudi mi govore da se molim Bogu, ali ne mogu. Ne mogu kad ne znam u što vjerujem. I onda me svi zbog toga osuđuju. A ja se tražim, pokušavam se naći! Ljudima koji vjeruju u nešto je lakše, vjera im daje snagu. A ja ne znam u što vjerujem.
Kao da sam se izgubila u svemu ovome. Ne mogu izustiti ni jednu riječ kada je to potrebno, jer od same pomisli na to, suze mi naviru na oči. Od pomisli što bi sve moglo biti. Ma koliko god ja vjerovala da će sve biti dobro, realna sam , i pogledam situaciju sa svih strana. Šanse su velike za oporavak, ali ipak, bojim se. Bojim se one druge strane. Što ako nešto pođe po zlu? Što ako osoba koja mi najviše znači u životu ne bude dobro? Ne mogu ni pomisliti na to.
Tek danas mi je očito to sve sjelo na svoje. Tek danas sam pustila suzu. Boli me onda i kada vidim kako se neki ljudi ponašaju prema svojim roditeljima. Kako uopće ne razmišljaju. Kako znaju biti grubi i bezobrazni. Ne želim soliti pamet nikome, ali tako je.
Nemam više snage pisati.

*Miss Shiny*