oceana
petak, 08.09.2006.
U noći punog mjeseca (s djelomičnom pomrčinom)
|
Ovaj post dolje (da ne odgovaram pojedinačno na mailove) za sve je moje drage prijatelje koji ovih dana pitaju kako mi je, kako sam se snašla u novom prostoru i u novom gradu. Prije nego ga krenete čitati, znajte: Svi do jedne i jednog mi nedostajete. Nedostaje mi kava s vama na terasi Golfa, piva s vama u Sedmici. Nedostaje mi imati Močvaru, Kset i ZKM u opcijama, prolunjati s vremena na vrijeme po predivnom gornjem gradu, naletjeti na street performere. Nedostaje mi da smo jedni drugima na dohvat ruke u svako vrijeme, nedostaje mi zaletiti se do sestre ili do Vlaste u bilo koje doba dana, diviti se Zelenom Divu i Sljemenu dok prelazim srednji most...nedostajete mi...ali sve sam svjesnija da nisam otišla na kraj svijeta i da će svega toga još biti. Možda samo rjeđe, pa ću takve situacije znati i više cijeniti. Iz teksta koji je nastao sinoć, sve ćete shvatiti. Sending you all a huge hug. Partial Eclipse of the The Full Moon The Moon is fully exposed to the Earth, tonight. The Sun wants us to see her in all her glory. But tonight the Earth casts the shadow Like a bigger brother showing off! Universe is a playful home. Nakon što je, prethodno se kotrljajući s jedne na drugu stranu stotinu puta u nekoliko mjeseci, teška kugla odluke tresnula na vagu povlačeći strelicu na stranu preseljenja u ovaj grad, osjećala sam se kao zbunjeno, nesigurno, bijesno, izgubljeno, tužno, isprepadano dijete. Kao da mi je netko u ruke uvalio ogromnu, tešku kutiju, zamotanu u stotine slojeva papira i rekao: «Nosi!» Svjesna da nema druge, uzela sam taj teret i...padala, dizala se, kukala, bjesnila, inatila se, sažaljevala se. Onda sam se umorila od vlastitog negativnog stava, od straha koji me grickao iz sata u sat, iz dana u dan i odlučila stati, spustiti tu kutiju, taj paket na zemlju i otvoriti ga, da napokon vidim što sam to vlastitom voljom preuzela? I kako svaki sat, svaki dan skidam po sloj papira, ukaže se po jedan ili nekoliko nevjerojatnih prizora! Slike kakve sam u djetinjstvu sanjala da ću svaki dan imati ispred sebe – božanstveni planinski vrhovi iza svakog ugla protežu se ka Nebu, i tu su mi, nadohvat ruke! Ponesem ih u mislima svaki put sa sobom u stan, u «zlokobni» beton i znam da su stalno iza leđa iako ih taj tren ne vidim. Slijedeći sloj papira moje «kažnjeničke kutije» podastre pod mene topli i sjajni mediteranski kamen, slijedeći... neobuhvatnu ljepotu mirisnog mora, slijedeći... neposrednu blizinu bujnih divljih vrtova mediteranskog bilja, slijedeći.. lakoću zraka,... slijedeći... toplinu sunca, slijedeći... bistrinu mjeseca, slijedeći... predivnu prevrtljivost oblaka, slijedeći... I shvatim da nisam izgubila svoj dom, svoj grad, nego sam dobila još jedan dom i još jedan grad u koji se polako, ali sigurno zaljubljujem. Dok me Soulmate voza po gradu kad nešto treba obaviti (još se ne snalazim, a on je ipak ovdje rođen i odrastao), ja uglavnom zujim otvorenih usta od čuđenja – izlazimo s jedne ceste na drugu: predamnom se u daljini gordo ispravi jedna planina (ne znam ulaze li po visini u rang planina, ali zaslužuju nositi to prekrasno ime), skretanje u drugu ulicu otkrije mnogobrojnu braću od «mojih» stabala ispred bivšeg stana u Zagrebu, zatim ulazimo u treću ulicu i moje srce zastaje (mislim da se ipak može skvivknuti od ljepote!) ...ispred mene plavo, plavo, kao da će golema masa upravo izroditi najveći safir na svijetu...a u daljini smaragdi već izronili....i pitam se: «Nisi li to oduvijek željela? Biti u blizini zelenih prijatelja svih vrsta, u blizini plavetnog vodenog praživota, zavaliti se u naručje tople stijene kad god to poželiš...ova kutija koju si smatrala kaznom...sama si je pakirala i zamotavala, dugi niz godina, ali si je bacila u kut i...svjesno zaboravila.» Zaboravila na dio svojih snova, meni jako važnih snova. I netko je mudar jednom rekao «Pazite što želite i sanjate – moglo bi se ostvariti!» Ostvarilo se, samo nisam prepoznala put. Zakamuflirao se. Ne, ne – sama sam ga prebojala do neprepoznatljivosti, bojama straha koje sam nesvjesno zamiješala kao obranu od same sebe jer sam zaboravila na dio snova koje sam islikavala od djetinjstva i posvetila se ispunjavanju drugih, novih od kojih mnogi – sada vidim – nisu bili toliko nadahnjujući, jer ovi prizori koji se ovdje svakodnevno pružaju predamnom zaista mi oduzimaju dah, ali zato da mi iscijede pluća i zaustave srce kako bi nova svježina, novi dah dobio svoj prostor. I da, slojevi one moje kutije sadrže i dosta «nepoželjnih» prizora, ali uz ovu Prirodu, uz novi dah i veći prostor srca - lakše je suočiti se s njima i rješavati ih. I stare, koje sam od nemoći i straha zgurala u kut svijesti i nove koji su tu i dolaze. Problemi su ionako dobre prilike za upoznavanje vlastitih neotkrivenih kutaka svijesti. Kaže narod: «Što ne ubija – jača.» Ionako ništa nije za stalno. Niti oblaci nemaju korijen kojim se vežu za zemlju i ostaju na mjestu vječno, nego nalete, prospu se, zamute na čas svjetlost, daju vremena da se povučemo u sebe i preispitamo svoje puteve i prioritete i nestanu ili odu dalje. I dok se u jednom trenutku ljutim na kišu jer me je onemogućila u nekim planovima, zaboravljam da su nekome drugome u tom istom trenu darovali dragocjene kapi vode. Moguće je umrijeti od straha i muke problema, ali još je ljepše, zanimljivije i primjerenije čovjeku boriti se za život. Moguće je umrijeti od ljepote, ali uglavnom ljepota (pogotovo Prirode) daje snagu. Snagu koju treba usmjeriti...kamo, u što? To tek trebam istražiti i otkriti. Ne znam što bi više odgovaralo za završiti ovaj izvještaj od redaka jednog od meni najdražih pjesnika: By the Sea It is a beauteous evening, calm and free; The holy time is quiet as a nun Breathless with adoration; the broad sun Is sinking down in its tranquillity; The gentleness of heaven is on the sea: Listen! the mighty Being is awake, And doth with his eternal motion make A sound like thunder -everlastingly. Dear child! dear girl! that walkest with me here, If thou appear untouched by solemn thought Thy nature is not therefore less divine: Thou liest in Abraham's bosom all the year, And worshipp'st at the Temple's inner shrine, God being with thee when we know it not. William Wordsworth |
