zašto je pile prešlo cestu???
ovo je proširena verzija...za bobu... |
zaboravna
zaboravih stavit bobi i ruži viceva... |
dosada
još jedan totalno usran dan...meni se ništa ne da pa pišem post. naravno, umirem od dosade cili dan, baš kao i svaki drugi...i pitam se koji je meni kurac...mislim nije ni čudo da me drugi ljudi više ne poznaju, pa ni ja samu sebe više ne poznam...radim sranja, a ne znam zašto ih radim i onda se kajem il okrivljavam druge, stvarno nisam više svoja...ko zna možda su me stvarno obuzeli demoni ko što sam pročitala na nekoj stranici :) e da i preporučili mi da se javim egzorcistu...nego da se vratim na temu...svi me totalno krivo doživljavaju i zapravo svi imaju neka pogrešna mišljenja o mojim postupcima, kao što recimo u zadnje vrijeme svi traže neku skrivenu namjeru u mojim postupcima...il recimo...nije dobro kad sam happy, nije dobro kad sam u kurcu, pa mislim šta bi trebala...ma dobro aj kužim ih jer ako ja samu sebe ne znam i ne mogu samu sebe prokužit kako bi mogla uopće očekivat da će to njima uspit...osim toga stara mi je zabranila internet nakon 22.00h zato jer onda ništa pametno ne radim...osim što surfam i spavam...al mene jednostavno nije više briga za ništa...a dobro malo će mi falit chat s bobom, al štaš...aj idem vam sad stavit koji ludi post i koju mutavu slikicu pa moram mojoj vivy napisat pismo...pomalo:) |
no name
odavno nije bilo slika na blogu, a i vama je valjda više dopizdilo čitat sve one gluposti tako da sam sad samo odlučila stavit par slikica... |
na kojim se zakonima fizike temelje gibanja u crtanim filovima???
I. zakon |
definicije
IZVIĐAČ: dječak, odjeven ko kreten, kojem je nadređen kreten, odjeven ko dječak. |
zašto je pile prešlo cestu???
Odgovori: |
kada bi muškarci uređivali cosmopolitan
P: Moj suprug želi probati seks u troje sa mnom i s mojom sestrom. |
lekcije
Prva dionicarska lekcija |
2 etička pitanja
1.) Zamislite da poznajete trudnu zenu koja vec´ ima 8 djece. Od njih je troje gluhih, dvoje slijepih i jedno je mentalno zaostalo. Dodatno ta zena boluje od sifilisa. Biste li joj savjetovali da pobaci? > Razmislite i odgovorite u sebi. > |
par viceva
1. Muz dobije poziv iz bolnice iz kojeg sazna da mu je zena bila |
plavi oglasnik
|
novi engleski
Where are you, sick = Đe si, bolan |
reklame
axe |
koliko ste inteligentni???
e pa sad...kažu da prosječan čovjek ne može pročitat sve ovo na glas a da ne pogriši jel...pa provjerite jeste li vi samo jedna prosječna osoba ili možda nešto više...uživajte... |
biseri
- Vise je uze nego sirije. |
izvorna sevina pjesma(e)
oj narode, nisam odavno napisala post, pa eto posto svi nesto brbljaju o severini u zadnje vrijeme i o njenoj stikli evo ovo sto sam na internetu nasla: |
evo svi pričaju okolo o nekim roćkasima, a moj i ružin još nije ni blizu...btw bobo sretan ti roćkas (malo kasnim al eto). |
joj, evo ima vec dva dana onaj ludi boki me gnjavi kako mi je sranje blog!! E I REKA MI JE DA TO NAPISEM, PA EVO JESAM. BOKI AKO DOĐEŠ................................................................................................................................................................................................................... IZLEMAT CU TE |
jedno zanimljivo pismo
|
ja...ivana(sve o meni)
Rodila sam se ujutro, tek nešto poslije ponoći, 23.08.1990. Kao najmlađe dijete i k tome jedina curica u obitelji dočekana sam poput princeze i od tada pa sve do danas me prati takav status u obitelji, i kao takvoj nikad mi ništa u životu nije nedostajalo, čak sam dobivala i više no što mi je trebalo. Moj životni put zaista je oduvijek bio posut ružinim laticama i većinu sam stvari dobivala na pladnju, a kad bi se za nešto trebalo i izborit tada bi me moja starija braća, ali i roditelji svesrdno podupirali. Zbog velike razlike među godinama, ja ni danas ne mogu sa sigurnošću reći da dobro poznajem svoju stariju braću. Krešimira iz razloga što je on već bio na fakultetu kad sam ja imala 3 godine, a Hrvoju jer je on izabrao takav životni put, takvu profesiju u kojoj je gotovo uvijek daleko od obitelji, od svoga doma. No, ipak, on mi je oduvijek bio životni idol, osoba koju sam ja uzdizala sve do neba zbog neizmjerne ljubavi koju je pokazao prema meni, osoba koja ima najjači utjecaj na mene, jer je ipak on taj pod čijim sam ja utjecajem rasla i sazrijevala, taj koji me vodio kroz život dok sam bila najmlađa i koji me pazio i štitio kad mi je bilo najpotrebnije pritom uvijek stavljajući mene na prvo mjesto, ispred škole, cura pa čak i nogometa . Zbog toga su moja braća uvijek bila za mene posebna, jer je njihov odnos prema meni uvijek bio drukčiji od ostalih bratsko-sestrinskih odnosa jer se doista malokoji stariji brat ili pak sestra odnose prema svojoj malođoj braći ili sestrama na način na koji su se oni prema meni odnosili. Moja zahvalnost koju osjećam prema njima je neizmjerno velika, neopisiva jer su oni svoje najbolje godine života, one u srednjoškolskim klupama podredili meni stavljajući me ispred svih svojih prioriteta, prijatelja i obaveza, čuvajući me kao kap kiše na dlanu. Osim njih za mene je tu uvijek bio i jedan dječak iz susjedstva koji mi je tijekom djetinjstva bio najbolji prijatelj i s vremenom mi postao poput trećeg brata. Rijetki su bili trenuci kada mi nismo bili skupa, a ipak je svaki dan s njim nosio sa sobom novu pustolovinu. Josipa sam idealizirala gotovo kao Hrvoju i u mnogočemu ga pratila, oponašajući svaki njegov korak. Nešto prije mog sedmog rođendana i polaska u prvi razred osnovne škole, Hrvoje je otišao profesionalno, kao mladi nogometaš u usponu, u Zagreb i ja sam tako izgubila svoj životni oslonac neposredno prije najvažnijeg događaja u životu svakog sedmogodišnjaka. Sjećam se i danas našeg prvog rastanka i suza što su mi dva dana nakon njega tekle niz obraz, svih suzama popraćenih telefonskih razgovora, ali i osmijeha kada bi se on, u ranu zoru, nakon dolaska kući uvukao u moju sobi i poljubio me. Tada bih se osjećala kao da sam na vrhu svijeta, sigurna, voljena , zaštićena...Njegov odlazak je bio moja prva prekretnica u životu, moj prvi pad, i, zbog svega što mi je značio, svaki dan bez njega bio je poput mjeseca, svaki mjesec poput godine. Srećom moja mama je dobro znala kakav će to utjecaj imati na mene i spletom okolnosti dobila je ponudu, baš u to vrijeme, da ode ranije u mirovinu. Tu ponudu je prihvatila bez ikakvih premišljanja i doslovno cijeli svoj život podredila nama, svojoj obitelji, a posebno meni kojoj je tada utjeha ali i pomoć bila najpotrebnija te postala moja najbolja prijateljica i osoba u koju imam najviše povjerenja, kojoj sam najprivrženija. Zapravo tek sada shvaćam da sam ja već tada bila svjesna mnogih stvari. Sve je to zapravo s jedne strane pozitivno utjecalo na mene, a s druge pak negativno, jer me učinilo odgovornom, ali istovremeno i nesigurnom osobom koja bježi od svojih pravih osjećaja, svojih problema. Bile su mi potrebne tri godine dok se vratim u stanje prije Hrvojina odlaska i u tome mi je iznimno mnogo pomogla glazbena škola jer više nisam imala vremena, pored dvije škole, razbijati glavu svojim problemima. Jednostavno sam živjela od danas do sutra i tek sada znam koliko su meni te moje obaveze značile. Također ta glazbena škola je učvrstila i moje dotadašnje prijateljstvo s Ružicom koja mi je i danas najbolja prijateljica te životna potpora u najtežim situacijama. Dosta je nazvati je nakon teška dana ili jednostavno pogledati njeno lice koje odiše tolikom toplinom i vedrinom da ti se i najtmurnija situacija učini bezazlenom. Danas već imam završenu osnovnu glazbenu školu i jedino čime se trenutno bavim je ples te s vremena na vrijeme i rukomet . Slobodnog vremena imam prilično mnogo i često se prisjećam svog djetinjstva i Hrvojina odlaska te time u sebi potičem osjećaj tjeskobe, potištenosti pa čak i depresije. Peti razred osnovne škole mi je bio nova prekretnica u životu jer mi je donio mnoga nova poznanstva od kojih i jedno veoma dragocjeno kakvo mnogi mogu samo poželjeti. Poznanstvo s Ivonom promijenilo je moj cijeli život iz temelja i tijekom te četiri godine našeg neprestanog druženja ona je meni postala poput sestre. Neizmjerno sam je zavoljela zbog svega onog što ona je. Kad je moj brat Krešimir dobio kćer ja sam imala 12 godina i spoznaja da sam postala teta nije me nimalo veselila.Ne toliko zbog same ,,titule” već više zbog saznanja da više nisam jedina curica u obitelji, a još k tome ni najmlađa, da više nisam jedina maza u obitelji. Tada je baš Ivona bila ta koja mi je svojim savjetima pokazala i mnoge pozitvne stvari u toj cijeloj situaciji. Sada sigurno možete zamisliti koliko me je tek pogodila vijest da ću i po drugi put postati teta, ali ovaj put je Hrvoje trebao postati ponosni tata. Sjećam se kada je došao jednog popodneva kako bi nam saopćio tu vijest. Bilo je to uobičajeno popodne u našoj obitelji sve dok on nije iz svog novčanika izvadio jednu slikicu. Pokazao je prvo mom ocu, ali on nije shvatio o čemu se radi. Naravno ja, njuškalo kakvo jesam, nadvila sam se nad njega i ugledala malu sliku s ultrazvuka, baš poput onih na američkim filmovima. Nije mi dugo trebalo da zbrojim dva i dva, a kada sam shvatila da nam je došao saopćiti tu sretnu vijest meni su suze same krenule niz lice, ali ne od sreće već od straha. Od straha da će to malo nerođeno dijete zapravo rastaviti brata i mene i uništiti naš odnos. Mama nije znala još uvijek o čemu se radi i kad me pitala što je, ja sam samo rekla: “Beba!” Brat se zabrinuo zbog blistavih suza što su polako klizile mojim obrazima. Trudila sam se svim silama da ih uvjerim da su to suze radosnice i mama mi je pritom pomogla iako je znala što me zapravo muči. Kad se napokon rodio moj nećak, Niko, ja sam bila pored brata najsretnija u cijeloj obitelji. Prihvatila sam ga čak i bolje nego malu Katu, prihvatila sam ga kao svog mlađeg brata, kao što je mene njegov otac prihvatio kad je bio mojih godina. Bila sam prva koja ga je primila u rodilištu i zauvijek ću pamititi taj trenutak i onaj čudni osjećaj što me obuzeo dok sam gledala u duboke, plave oči tog malog nevinog stvorenja. Moj život nakon njegova rođenja nije se odviše promijenio. Zapravo sam živjela u jednoj kolotečini, svaki dan mi je bio isti. Tako je bilo sve do osmog razreda osnovne škole, kada se povijest počela ponavljati. Naime već u osmom razredu Ivona je počela razmišljati o odlasku iz Ploča. Htjela je otići u Zagreb kako bi gore, uz pohađanje gimnazije, mogla baviti se i rukometom. To ljeto, nakon osmog razreda, mi je bilo najkraće ljeto u životu i ja i ona smo pokušale iskoristiti ga što je više moguće. Svaka situacija je nosila sa sobom i određenu dozu posebnosti. No, sreća me tog ljeta nije pratila i sudbina se okrutno poigravala sa mnom. Tog ljeta sam prošla kroz više loših iskustava nego kroz cijeli svoj život do tada. Prvo se Josip preselio iz grada i sve to me možda i ne bi toliko jako pogodilo da nisam nešto slično već jednom proživjela te, naravno, da nisam znala da ću se za samo koji mjesec morati suočiti s još jednim jednako bolim odlaskom. Svaki dan mi je prolazio sporo u sivilu mog raspoloženja. Doista se nikad u svom životu nisam osjećala toliko usamljenom kao tog ljeta. No. vrijeme je ipak prolazilo i približilo se najveće slavlje u gradu, lađe, jedino čemu sam se ja tog ljeta radovala. Sudbini očito nije bilo dosta moje nesreće pa mi je priredila još boli i tuge oduzevši mi pritom i najmanju nadu da ću se bar na lađama stići opustiti i zabaviti s prijateljima te tako zaboraviti na sve loše što mi se događalo. Naime, tog dana je ocu bilo veoma loše. Sjedio je na kauču, a znoj se samo slijevao niz njegovo izmučeno lice. Majka i ja smo bile prestrašene, nismo znale što bi učinile. Ja sam bila u šoku jer je moj otac, koji je inače mrk i neustrašiv čovjek, sada sjedio izmučen ne mogavši se čak niti pomaknuti koliko mu se vrtjelo u glavi. Mama je tada pozvala Krešimira i oni su ga odveli u dom zdravlja. Tih par sati dok sam bila sama kod kuće su mi se činili poput vječnosti. Samo su mi se u glavi vrtjeli filmovi Hrvojinog, Josipovog pa i Ivoninog odlaska s kojim sam se tek trebala suočiti i uza sve to sam se još duboko u sebi pitala što ako i tata...Prisilili su me da ipak odem vani s Ivonom, iako mi tada i nije bilo do zabave, kako se ne bih ubijala od brige i straha dok sam bila sama kod kuće. Sjećam se kako sam zabrinuta šetala rivom poput kakvog zombija. Zaista nisam bila dobro društvo tog dana, no Ivona je bila puna razumijevanja i nije se žalila na nijedan od mojih mnogih hireva tog dana. Uža obitelj je znala što se s ocem dogodilo i kada sam vani srela bratovu punicu ona mi je rekla da je moja nevjesta upravo krenila prema našem stanu kako bi vidjela što je s ocem te da joj vjerojatno treba pomoć oko mog nećaka. Ja sam tada samo stala trčati prema stanu pod izlikom da moram pomoći nevjesti oko nećaka iako mi to tada nije bilo ni na kraju pameti. Provlačila sam se između auta brzinom munje. Nisam uopće obraćala pozornost na nikog, samo sam zamišljala prizor koji će me dočekati kad uđem u stan te sam tako zamalo oborila jednog dečka na štakama sa nogu. Srećom Ivona je znala da sam sva izvan sebe pa me upozorila da je ispred mene. Kod kuće me nije dočekao puno bolji prizor od onog kakvog sam vidjela tog jutra, ali sam bar mogla biti sigurna da će moj tata biti dobro i to je samo po sebi bilo dovoljno da se vratim na rivu i izbacim loše misli iz glave. Također sam tada upoznala i jednu osobu koja mi je u to doba jedina pružala nekakvu nadu u bolje sutra. Mislila sam da mi je on pravi prijatelj i da će to prijateljstvo s vremenom samo uznapredovati, ali kako sam samo bila u krivu. Zadnja večer pred Ivonin odlazak prošla je u veselom raspoloženju sve dok nije došlo vrijeme za rastanak, koji je uvijek tako bolan i s kojim ja imam već iz prošlosti loša iskustva. U sekundi je nestalo veselje te cijele večeri i sve nas je preplavila tuga, a ja sam ponovno ostala sama. Kako sam se samo tada osjećala ispraznom i prestrašenom. No, kako sam kroz život naučila dobro zatomiti osjećaje, tako da nitko ne vidi moju ranjivu stranu, tako sam i ovaj put čvrsto stisnula zube i pretvarala se da sam hrabra. Samo su zidovi moje sobe znali što sam zapravo osjećala te večeri. Nakon što su mi sport i Zagreb sa mojih šest godina “oduzeli” brata , kao da im to nije bilo dovoljno, sada su mi oduzeli i osobu koja mi je poput sestre koju nikad nisam imala. Eto, krenila je i nova školska godina, došla su nova poznanstva, ali kako su me neki novi ljudi ohrabrili, tako su me neki i razočarali zbog svog odnosa prema meni. Mene je ponovno uhvatio onaj, dobro poznati, osjećaj tjeskobe i usamljenosti, ali moram biti svjesna da je svaki život pun uspona i padova te također loših, ali i onih dobrih prijateljstava poput mog prijateljstva s Ružicom, Ivonom i Josipom s kojima sam i danas najbolja prijateljica i čije prijateljstvo ne bih mijenjala ni za što na svijetu... |
muški mozak
za sve one koje je oduvijek zanimalo kako izgleda muski mozak...:) |
o sarmi!!!
|
nedjelja, 26.02.2006. |
< | ožujak, 2006 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
evo van ode neke od pisama...ova lista će se svaki dan nadopunjavat...pa...
ako iko ima neku želju nek napiše u komentaru il na chatu il nek nam pošalje mail...
i mi ćemo dat sve od sebe da vam tu želju ispunimo
JACKASS RUL3ZZ
EVO KAKVE SMO VAM MI...
R Refreshing U Unnatural Z Zippy I Intelligent C Controversial A Amorous
Name Acronym Generator
I Irresistible V Virile A Ambitious N Naughty A Appreciative
Name Acronym Generator