NE ZABORAVIMO!

Da se ne zaboravi: u Domovinskom ratu poginulo je između 313 i 402 djece, broj treba utvrditi; 1260 ih je ranjeno

Često se u Hrvatskoj može čuti rečenica kako su Hrvati skloni zaboravu o teškim povijesnim nasljeđima, zlu koje im je nanijeto, teškim stradanjima i ubojstvima svojih ljudi, a što pokatkada kod mnogih potiče unutarnji bijes i ljutnju, ali najčešće tugu i rezigniranost. Upravo je takav stav u svoju rečenicu utkao i otac Domovine Ante Starčević kada je rekao: „Mi Hrvati imamo dvije mane, iz kojih izvire sva naša narodna nesreća: mi svakome vjerujemo bez da promišljamo i lako zaboravljamo krivice koje nam drugi učine“.

Ta sklonost zaboravu može se tražiti u tradicionalnom katoličkom nauku o oprostu, ali to nikako ne bi trebao niti smio postati surogat za zaborav, poglavito kada se radi o stradaloj djeci u Domovinskom ratu, čiji broj nažalost nije utvrđen niti 30 godina od početka srpske agresije na Hrvatsku 1991. Čitavoj Hrvatskoj, a pogotovo njezinim vlastima kroz ovih tridesetak godina ne služi na čast što se nisu ozbiljnije pozabavili tom teškom tematikom, utvrdili stradanje svakog hrvatskog djeteta u Domovinskom ratu i time još više pokazali svu monstruoznost tadašnjega srpskog agresora na neovisnu Republiku Hrvatsku.

Upravo zbog takvog stava i činjenica koje su iz njega proizašle odlučili smo kroz naše tekstove potaknuti ovu problematiku i pridonijeti naporima tek pojedinih institucija i pojedinaca koji nastoje da se utvrde stradanja hrvatske djece čime bi ih se istrglo od zaborava, a njihovim roditeljima, ako su živi pružila ljudska, ali i institucionalna potpora. Takav pristup svrstao bi Hrvatsku u one civilizirane zemlje koje su poput Izraela svojim najmlađim žrtvama stradalim u Holokaustu dale posebnu pozornost. Sve to obveza je Hrvatske ne samo po njezinim zakonskim aktima već i po brojnim međunarodnim konvencijama čija je potpisnica, od Ženevske konvencije, brojnih povelja i konvencija o ljudskim pravima, a iznad svega Konvencije o pravima djeteta.

Prvi znanstveni simpozij o ubijenoj i ranjenoj djeci u Domovinskom ratu održan tek 2019.

O gore navedenome svjedoči i podatak da je prvi znanstveni simpozij o ubijenoj i ranjenoj djeci u Domovinskom ratu održan tek 2019. Treba izraziti zahvalnost organizatorima Zagrebačkom institutu za kulturu zdravlja, Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, Glasu Koncila, Dubrovačkoj biskupiji, Franjevačkom samostanu u Pridvorju i Zajednici udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskoga rata, a pod visokim pokroviteljstvom tada predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović. Simpozij je održan u franjevačkom samostanu sv. Vlaha u Pridvorju u Konavlima od 4. do 6. travnja 2019. te je okupio roditelje i rodbinu ubijene i ranjene djece, ranjenu djecu, civilne stradalnike Domovinskoga rata te povjesničare, zdravstvene djelatnike i druge stručnjake kojima je područje interesa Domovinski rat i njegove žrtve. Na skupu je održano 14 znanstvenih i stručnih izlaganja i okrugli stol.

Predsjednica znanstvenoga dijela simpozija doc. dr. Vlatka Vukelić s Hrvatskih studija na skupu je iznijela sljedeće podatke:

„Prema podatcima iz 2010. godine, a za razliku od Vladinih izvještaja iz 1996. godine, u Domovinskom ratu poginulo je 402 djece, a 1260 djece je ranjeno i ima veći ili manji postotak invaliditeta. Novija istraživanja koja se sustavno bave tim veoma teškim i tragičnim slučajevima govore o nešto manjem broju ubijene djece, no kako su neizravne žrtve Domovinskoga rata još moguće zbog zaostalih eksplozivnih naprava i relativno velikoga broja nestalih civila općenito, teško je podvući crtu ispod određene brojke. Osnovni je problem što nije napravljen registar civilnih žrtava pa se i danas njihov broj procjenjuje na između 4000 i 8000, što je vrlo rastezljivo i metodološki neujednačeno.

Prema podatcima odjela za informiranje Ministarstva hrvatskoga zdravstva iz 2000. godine, u Hrvatskoj je poginulo, ubijeno ili umrlo od posljedica ranjavanja ukupno 4137 civilnih osoba. U taj broj tada još nisu bili uključeni poginuli civili, ekshumirani i identificirani iz masovnih i pojedinačnih grobnica te poginuli hrvatski civili na tadašnjem privremeno okupiranom području Hrvatske, koji nisu otišli u zbjeg ili progonstvo. Ratu je bilo izloženo oko milijun djece u Hrvatskoj, a oko 600 000 njih bilo je izravno pogođeno ratom. Mnogima su ubijeni jedan ili oba roditelja, braća, sestre, rodbina ili prijatelji. Mnogima su spaljeni ili razoreni domovi. Prema prvim podatcima koji su bili dostupni od svibnja 1991. do rujna 1996. na području Hrvatske poginulo je 306 djece do 17 godina – bez okupiranih područja. Najviše je djece ubijeno u prvih šest mjeseci agresije na Hrvatsku kada je poginulo 110 djece. Najmlađe ubijeno dijete imalo je samo četiri mjeseca. Vrste ozljeda koje su dovele do smrti većinom su stradanja od zrakoplovnih i topničkih napada te ranjavanja iz vatrenoga oružja i eksplozivnih naprava.

U istom je razdoblju ranjeno 901 dijete u dobi do 17 godina, no utvrđivanjem dodatnih okolnosti stradavanja ta se brojka popela na 1276 djece. Najviše djece ranjeno je u prvih šest mjeseci rata – 512 (57 %). Zbog velikoga broja neeksplodiranih projektila i naprava na teritoriju Hrvatske to nije konačan broj. Od ukupnoga broja ranjene djece njih 86 doživotni su invalidi.

Do kraja rata evidentirano je 35 nestale djece. Vezano uz prisilne migracije – samo je od listopada 1991. do prosinca 1991. registrirano oko 308 000 prognanika, od kojih su 172 000 bila djeca. Od studenoga 1992. registrirane su 264 194 prognane osobe, od kojih je 148 000 djece. Dakle, u ukupnom broju prognanih najveći je broj djece. Do travnja 1997. broj prognane djece još je velik – 36 000. S obzirom na često mijenjanje boravka teško je dati pouzdane podatke. Izvan Hrvatske evakuirano je 6725 djece.

Najmlađe operirano dijete koje je ozlijeđeno u ratu imalo je šest mjeseci. Tijekom 1995. i 1996. zbog minskih i razornih eksplozivnih sredstava zabilježeno je 377 nesretnih događaja, od kojih je stradalo 560 osoba, od čega 179 smrtno, a 381 osoba je ranjena. Stradalo je 35 osnovnoškolske djece, a maloljetnika ukupno 102. Od ukupnoga broja stradale djece njih 24 je smrtno stradalo, a 78 ih je ranjeno“, navela je dr. Vukelić, a prenio tada Glas Koncila.

Dr. Vukelić istaknula je da je istraživačima velik problem i to što je nejasno koje su institucije mjerodavne za podastiranje kojih podataka. Općeniti kaos ogleda se u institucionalnoj nepovezanosti i nedefiniranosti u obradi, a onda i izradi baze podataka. Stoga su često udruge civilnih stradalnika Domovinskoga rata najrelevantniji imatelji podataka, rekla je dr. Vukelić.

Na simpoziju su donijeti i zaključci koji su dostavljeni predsjednici Republike Hrvatske, predsjedniku Hrvatskog sabora, ministru hrvatskih branitelja i svim ministrima hrvatske Vlade, županima, predsjednicima županijskih skupština, udrugama proizišlim iz Domovinskoga rata, predsjednicima političkih stranaka, saborskim zastupnicima, medijima, a glasili su:

Treba izraditi standardizaciju i kategorizaciju svih žrtava djece iz obrambenoga Domovinskoga rata do 18 godina.

Ubijenu, nestalu, ranjenu i zatočenu djecu u srbocrnogorskoj agresiji na Hrvatsku ozakoniti kao žrtve rata.

Ubijenoj i nestaloj djeci priznati status poginuloga i nestaloga branitelja.

Ranjenomu djetetu tijekom obrambenoga Domovinskoga rata, kao i ranjenomu djetetu nakon obrambenoga Domovinskoga rata koje je nastradalo od posljedica ratnoga djelovanja (nerazminirana područja i slično) priznati status ranjenoga branitelja.

Umrlomu djetetu od posljedica nemogućnosti liječenja za vrijeme ratnoga djelovanja (dijabetes, zloćudne bolesti, kronična dijaliza, psihotraume i slično) priznati status žrtve Domovinskoga rata.

Predlaže se datum 1. listopada (Sveta Mala Terezija) kao spomendan sve djece stradale u obrambenom Domovinskom ratu (spomendan obilježavati u svim hrvatskim školama i crkvama).

Zaključak:

U našim slijedećim tekstovima potrudit ćemo istražiti je li se što pokrenulo slijedom utvrđenih zaključaka i time uz objavu dostupnih podataka o stradaloj djeci u Domovinskom ratu, objaviti razgovore s preživjelima, roditeljima onih koji su ubijeni ili poginuli, njihovim obiteljima i prijateljima i time nastojati pridonijeti ostvarivanju inicijative da se 1. listopada proglasi spomendanom sve djece stradale u Domovinskom ratu.

Na taj način Braniteljski list pridružit će se poruci danas riječkog nadbiskupa Mate Uzinića koji je sudionicima simpozija te 2019. kao tadašnji dubrovački biskup poručio:

„Zašto se konstantno zanemaruju civilne i osobito dječje žrtve u Domovinskom ratu, kojih je, onih ubijenih, bilo najmanje 313? Ne bi li bilo logično da se događa upravo obrnuto, da se više ističu upravo civilne žrtve rata i djeca kao žrtve rata jer upravo to najbolje govori o pravom značenju agresorskoga rata koji se vodio na teritoriju Hrvatske“.

Autor : Smiljana Škugor Hrnčević

D.P.