Zdrava nas pamet uči da bi čovjeka trebalo kažnjavati
samo za počinjena nedjela. Ali, eto, niti je kada vladalo
niti će kada zavladati nestašica slučajeva kad čovjeka
kažnjavaju i za ono što misli i za ono što, možda
namjerava. Nazivlju to mjerom opreza i drže je vrlo
mudrom mjerom. Koliko je mudra, vidjet će se u Vrljićevu slučaju. Često, ako ne i redovito, umjesto da
spriječe ono što je moguće očekivati, samo neka se
malčice pretjera u pritisku, a iživljavanje je u pritiscima
neizbježno, mjera opreza, sprečavajući da prsne čir i
bukne plamen, samo još više raspiruje vatru i gnojna
mjesta čini bolnijima.
Imotski zaim Sejdalija Murizović, a s njim bašlije i sve
što je imalo ili držalo da ima pravo na glas u vladanju,
ustrašeni da će kao i za prošlog rata fratri dignuti bunu,
stjerati vlastodršce u gradske zidine i osuti po njima tuču
olova i vatre, zatvoriše prološkog gvardijana, očekujući
da će narod ostati miran i kod kuće dok je on u njihovim
rukama. Jer, ustanak neće imati glavnog organizatora, a
ostale usijane glave mirovat će u strahu da će pobuna
skriviti njegovu smrt. Okovali su ga u lance, noge i ruke,
usporedo i nasumit. Da pokažu pristašama, koje valja
12
udobrovoljiti, i protivnicima, koje treba zastrašiti, svakog ga jutra oko desete ure izvode na sjeverni bedem
imotskog grada što se diže nad stravičnom dubinom
Modrog jezera.
Kroz dvije susjedne puškamice nad jezero i provaliju
proturili su dvije jelove oblice, koje su, na dijelu koji je
zaglavljen u puškarnicama, krute i debele, a pri vrhu, na
krajevima što strše nad urvinom, tanke i savitljive.
Vrljiću kroz oba rukava na habitu proture vrbov kolac s
koga je kora oguljena, pa je gladak i ravan kao da je
glačan. Dva vojnika uhvate fratra za rukave, prenesu ga
preko zida i, kad ih vrbovina zajaše poprijeko, ostave da
visi na jelovim gredama. Usporedo ili naizmjence, malo
jedan malo drugi, čakijama guraju kolac prema tankim
vrhovima jelovih oblica, koje se od polovice stanu pod
teretom svijati. Odatle vrbov kolac ne treba više gurati,
on sam polagano i sve brže klizi, pa da ga vojnici ne
zadržavaju kukama, u tren bi oka doklizio do vrha, a
odatle zajedno s Vrljićem poletio prema stijenju i vodi.
Kažu, vodi bez dna, što je svejedno.
Ne obavlja se zastrašivanje nad Modrim jezerom tako
brzo kao što su prebjezi ispričali Grabovcima. I pripreme i predstava teku polako i traju dugo.
Najprije jedan bašlija, koji bi i među stadom bikova
mogao biti grlat glasnik, pozove narod, vjernike i nevjernike, da se skupe na Pode i pogledaju. Tek onda kad
se dovoljno gledalaca zgrnulo, dovode na zid Vrljića,
provlače mu kolac kroz rukave i teatralno ga spuštaju na
grede. Sad im se, dok on visi na svom mjestu, tek ne
žuri. Dovikuju mu pogrde i čakijom podižu mantiju da
pod njom tobože nešto vide. Međusobno se smiju i žele
doskočicama nasmijati publiku ispod bedema.
Najuspjelija im je točka »igra čakijom«. Kad vrbovina prijeđe na vitki dio jela i počne sama kliziti prema
dubini, na znak »sad« otkvače kuke od kolca i dopuste
mu da klizi do samog kraja. U gledalištu nastaje tajac
koji traje sve dok ponovo, na isti onaj znak, ne zakvače
kukom kolac i Vrljića ne povuku k sebi.
13
Tako se momci šale dok se gvardijan vozika do ruba i
od ruba natrag, ukočen kao klin, ne mičući ni tijelom ni
nogama, da pomicanjem ne bi sam skrivio svoju propast. Njegovo lice ne vide ni oni uz njega na zidu ni oni
dolje na Podima. Prvima je okrenuo potiljak, a drugi su
od njega deleko, ali je lako pogoditi da nije užitak
gledati modru vodu ispod sebe i plavo nebo nad sobom,
kao što je bio užitak u drugim prilikama pred takvim
vidicima.
Za cijelo vrijeme zastrašivanja onaj izvikivač, s glasom govečeta, smišlja šale poput ove:
- Ako se i jedan rajetin pobuni, ovoga ovdje što se
usro, poslat ćemo na Modro jezero da opere gaće.
— Jesi ii ti, Mat i ja, gotov s onim puškama? - upitao je
Šimun sina prvi put s prizvukom čuđenja što ih još nije
popravio.
Bližio se početak srpnja kad kroz Trilj prođe i drugi
val izbjeglica. Oni donesoše vijest da je imotski zaim, uz
jamstvo proloških knezova Kiše i Nikolića, pustio VrIjića iz tamnice, i on se, živ a teško bolestan, navezao na
otočić u Prološkom jezeru. Što se preobrnulo u zaimovoj glavi da je odustao od mjera opreza?
I pored prijetnje gvardijanovu životu, pod okriljem
noći narod je tovario svoju imovinu na konje i magarce i
kroz krševita bespuća, u malim grupama, da ne budu
primijećeni, odlazio u primorje. Govorili su: »Ako takav zulum čini nad uglednim čovjekom, što će tek nad
nama činiti kad na nas dođe red!« A kad se odljev
stanovništva, tih i skriven, kao kad iz mijeha curi vino
kroz rupu koju ne možeš pronaći, kad se bježanija
primijetila, opet se sastadoše na vijeće zaim i bašlije da
odluče što im je činiti. Kao što se to obično događa
tiranima, ugoneći strah drugima u kičmu, sami su do srži
bili ustrašeni, pa im se ona toliko hvaljena mjera opreza
sada ukaza kao obična glupost. Rekoše, vidi kako se
nismo sjetili: ostavimo ih na miru da bi ostali mirni. Ali,
ni ovakva odluka jer joj je izvor oprez, a ne čovjekoljublje i snošljivost, nije daleko od budalaštine. Jer, na
miru i miran ne može živjeti onaj koji je visio na
14
gredama iznad jezera sve dok u njegovoj blizini gospodari onaj isti što ga je već jednom na gredama mučio.
- Mati ja - rekao je tada Šimun sinu - ostavi sve
poslove i dovrši puške. Nije ni taj Vrljić najveća budala
pod suncem pa da zaimu dopusti da ga još jednom voza
po gredama.
Iz romana "DUŠE ROBOVA"
Odabrao: Heroj Hrvat


H.T., DAMIR PEŠORDA