Jut., 31. 12.17.

Slobodna, 27.12.17.

upload image no signup

easy picture upload



images upload





IZVOR: H.R.

Ivica Šola
Samo rasisti i islamisti poštuju Haaški sud

To sam rekao još 2005. nakon izjave Iustitiae et pax HBK koja ga je okvalificirala kao rasistički. Prije Praljka, prije Gotovine, prije svih drugih farsi. Međunarodni haaški sud za bivšu Jugoslaviju utemeljilo je jedno političko (!) tijelo Ujedinjenih naroda u kojemu su glavnu riječ vodile velike sile koje su, kako svjedoči i desna ruka Del Ponte, Florance Hartmann, uz pomoć svojih špijuna u Tribunalu vodile ciničnu politiku optuživanja kojoj cilj nije bio pravo, pravda i žrtve, već njihovi geopolitički i ekonomski interesi u raspadnutoj Jugoslaviji, poglavito Velika Britanija.

OBNOVA HERCEG-BOSNE
jedino jamstvo opstanka BiH i HRVATA u njoj

Ivica Marijačić
H.T.


image hosting








post image

BALKANSKO-EUROPSKO-SVJETSKI CRVENOKMERAC
_____________________________________________________________

<

fb image upload


http upload image



jpg to img



Izvor: H.R.

Naš hrvatski narod kaže: NE GUSLI BEZ GUSALA.

MJESTO VAM JE BILO NA KOMEMORACIJI, OSJEĆAJUĆI DUŠU POK. PRALJKA.
ALI VI SVE VODITE, PA I DRŽAVU, RAZUMOM.
NE ZNAM GDJE ODLAŽETE OSJEĆAJE, EMOCIJE.

ZNATE LI KAKO MIRIŠE BARUT?
I KRVAVI ZNOJ HRVATSKOGA RATNIKA?

GDJE STE VI , GOSPOĐO KOLINDA, I PREMIJERu PLENKOVIĆu BILI
U VRIJEME DOMOVINSKOGA RATA?
JESTE LI IKADA DOŠLI POSJETITI NAŠE HRVATSKE RATNIKE-HEROJE
NA KRVAVOJ FRONTI?

MJESTO VAM JE BILO NA KOMEMORACIJI, UZ DUŠU POK. PRALJKA!

NE PRETJERUJTE U PAMETI! GOSPOĐO PREDSJEDNICE!

RAZUM I OSJEĆAJI SU BRAĆA, SESTRE.
I NE MOŽEMO GRADITI NIŠTA SAMO RAZUMOM ILI SAMO OSJEĆAJIMA.
I RAZUMOM I OSJEĆAJIMA.

"BEZUMLJU HRABRIH PJEVAMO PJESMU." (GORKI)
KOJEGA SU OTROVALI SOVJETSKI CRVENOKMERCI.
ZNATE LI PROTUMAČITI OVU MISAO?

MJESTO VAM JE BILO NA KOMEMORACIJI POK. PRALJKU!
HRVATSKOMU RATNIKU!
KOJEMU STE ODUZELI ODLIKOVANJA. A ON VAM JE DAROVAO SLOBODU.
NESEBIČNO. NEKIĆENO. JEDNOSTAVNO.
BOREĆI SE PROTIV SRBOČETNIČKOGA ZLA.
I MUDŽAHEDINSKOGA.
PROTIV EUROPSKOGA I SVJETSKOGA.
ZLA!

JER TAKO HOĆE ČETVRTI CENTAR U HRVATSKOJ POVIJESTI: ČETVRTI B.
BEĆ, BUDIMPEŠTA, BEOGRAD, BRUXELlES.
KAO DA SU HRVATSKI POLITIČARI NA TRONU BEZ RAZUMA, PAMETI!?


Oj, budi svoj! Al” brat si budi braći,
I radi za svijet, al’ ne slušaj pljeska;
I ljubi svijet, al’ ne nadaj se plaći,
Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,
U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,
S poštena lica teče pošten znoj,
I nijesi, brate, živio zaludu,
Kad jesi svoj.
ŠENOA: BUDI SVOJ (četvrta kitica)

JOŠ JEDANPUT:
"NE GUSLI BEZ GUSALA!"

Heroj Hrvat

M O R A


I.
U noćni sat
Ušo je ko tat...
U kutu čuči,
Došo je, da muči,
Da mi kosti toči, oči kljuje,
Udara na muke, crven lanac kuje,
— Voda, kamen,
Led i plamen, —
Krvnik, inkvizitor, grabant,
Sluga mraka, vječne boli trabant —
Dok kroz prozor diše stari, tihi vrt,
A srce bolno kuca: smrt — smrt — smrt —
Sa mjeseca, ko s ukinute glave
Zlikovca groznog, kap po kap,
Na moje čelo kaplju blijede boli,
U mozgu kuha Nijagare slap,
A duša traži Boga, da ga moli,
Ali nigdje nikog, dok vampir, Maglin sin,
Mračni džin,
Skače već na žrtvu
Ko šakal suh na karavanu mrtvu.
I loče srž iz glave, srče krv,
A ja ko živa strv
Pod garavim grlom gavrana gladnog
Sjećam se onog trenutka jadnog,
Kad bijah čovjek, pjevač ponosan!
Aj — to bješe san:
San o zavičaju,
Izgubljenom raju,
San o zemlji, suncu, san o maju.
Vaj, ja sam mrtvac — sad ih znam:
Sahraniše me živa, zar ih nije sram!
Da huknem, jeknem, maknem se — ne mogu
Ni maći tijelo, glavu, ruku, nogu!


II.
Tajanstven grob
I grozna kob
Leže mi na prsa ko Sfinks od granita,
Ko gorda piramida gordih Rampsinita;
Ko tmurna Himalaja, Bude katedrala,
Pravječna je masa sad me zatrpala.
U gluvoj noći sve je gluvlji zrak,
U tupom duhu sve je tuplji mrak,
U nijemoj jami mucam kao muk,
Od grdne muke nisam niti zvuk.
Nad mojim čelom kobi čudan ćuk
I teče mutnih voda mutan huk.
Kroz mene sada vode čudni puti
Bez trunke nade, da Nirvane raj
Progutati će ikad hropac taj
Života samog, što se kao zmija
U pandži nijemo nad bezdanom svija,
Kroz spiralu bola, što ko rana zja,
Dok vaseljena biva strah i prah,
A život tone u dno Okeana
Ko noć bez dana.


*


Ali - ne!
Nek se surva sve!
Nek me davi ispolinski mrak
I bogomrak,
Nek budem uzdah čovječanskih muka,
Nek me drobi ona nepoznata ruka,
Nek budem prašak vječnog vremena,
Posljednja suza moga plemena,
Nek mi metnu Prostor mjesto bremena
Nek budem pepel zadnjeg sjemena,
Nek me vrgnu na muke titana,
U dno zaborava, sudnjega bezdana.
Nek mi otmu spas
U duši gnjev i glas:
Ja ću ipak rijet: nisam kriv
Što sam živ!
Vampir je kob i tijelo, što me tišti,
Vampir je nužda i atomi ništi,
Vampir je Moloh, Jupiter i Buda,
Ćoravi Udes, materija luda
Nijema sila, haos, stvar i tmuša,
A klica, iskra, život — to je duša!
Čudna moba
Na dnu moga groba.
Gmazovi, žabe, zmije, škorpioni,
Gušteri, štenad i kameleoni,
Čuvide, tenci, harpije i guje
Na strašnom gumnu vrtlože i bruje.
Na srcu leži težak, težak bauk,
Grlo mi grli krvav, rutav pauk,
Polip me stego i drevna aždaja,
Stuha sam posto prokletoga kraja!
Jakrep me vreba u posnom čardaku,
Memla me jede u čađi i mraku.
Plakavac plače, čudan svat,
Na grudima sindžir, tomruk, gvozden bat.
Kroz bolne žile vulkan glogoće,
Kroz bolne živce pakô cvokoće,
S mjeseca me mrtvog trese padavica
Kao samoglavca, kad je zlo i tmica,
Grizodušje na obraz mi pljuje:
Strašna moba strašno argatuje!
Iz budžaka gnjili jadi kuljaju,
Nakaradne hale svud se šuljaju,
Kožu pali, žeže vatra sramne šuge,
Krvlju teče lava stare kuge,
Srce već se topi u hemijskoj jari,
Platina se duše žari sva i pari.
Ja sam evo krasta, škrofula i rana,
Nosi me nekud snaga luđačkog orkana,
Kad u rujnom plaštu — jaoh! — grozna Mora
Pade odozgora
Iz sinjega dvora,
U grozničkom grču alkohola,
U ljutoj sili reskog vitriola,
Ko zlurad oblak zluradoga mora,
Pa me vitla ko mirijada
Neslućenih jada!
Provalila se duša kao zreli čir,
I na nju pade glavne muke teški mir!
I zatrepti tamno velo
I u mraku sine tijelo bijelo
Astarte krasne kao prvi grijeh.
I hadski smijeh
Sve bliže i bliže
Vatrom liže
I, kao zavist Kajna,
Ironija tajna
Na smrt me čagljika, te ko čauš griješan
Sâm sam sebi smiješan.
Ko iz Filokteta
Iz mene urla otrov ovog svijeta.
Topovi, bombe, džemije, torpedi,
Sistemi suhi, kumiri od mjedi,
Plemići lažni — carski svodnici,
Mračnjaci tusti, vragu srodnici,
Lažovi, glumci, zlata bataljoni,
Lažni pastiri i lažni baroni,
Fraze i svetog junca robovi,
Pedanti pusti, bijeli grobovi,
Žurnali lažni i lažni dragulji,
Jeftine lutke i bazar-slavulji,
Pokorno roblje, prljavi sofisti,
Suvišni žarci, slatki egoisti,
Potomci Hulje i Brankovog Vuka,
Trgovci misli, globadžije puka,
Torkemada, Sad, Žic-Rec i Tamerlan,
Atentati, Kleon, Bizmark, Džengiskan,
Evrope gladne gladni tabori,
Oružan mir — oj, davor, davori! —
Doktorski diplom u džepu bedaka,
Bludnici stari s licem crkvenjaka,
Sifilis-progres i kulturne bijede,
Napredan narod slaboga što jede,
Engleske polze plitki proroci,
Izgubljena sreća svetog proljeća
U kretenskom mozgu sitog stoljeća,
Kljakavi moral gradskih cinika,
Prekrasni miris skupih klinika,
Klimavi troni, živi strojevi,
Glada i novca podli bojevi:
Aj, na meni stenju sve lokomotive,
Suhoparne knjige, teorije krive,
Slijepom dušom plače pepel starih zala
Ko Dies irae pokornog korala...
O, kako sjetno sija dan Italije,
O, kako sjetno svira Pan Idalije!
I iz žute kuće hrupi nova slika —
Oblak sramotnikâ:
Nakazâ golih, žutih rufijana
Ko iz bludišta prije sivog dana:
Kad i nujni zvuci nujne violine
Venu kao djeca, kad im majka gine
U tuđem negdje svijetu kao bludnica...
O, ja sam bordel, špital, ludnica!
Već naduše se gajde paklene,
Orgiji gore oči caklene,
Divnoj ko Frina i Laura Dianti,
Krv biva rubin, suze — dijamanti,
A namazani uljem sirski bikovi
Skaču ko bijesnog grča likovi
Kraj Sultana tromog i Trimalhiona.
Na pandemonij bludni zovu bludna zvona
Kontese vite i balerine krasne,
Starce kao jarce i Magdalene strasne...
I dažd već gust i krvav purpur — salon guši,
A Venerin kip se već u kostur ruši...
Na meni zebe žarki pretkov grijeh,
Mene pali leden jad i pakla smijeh.
Ko temelj Skadra mene jedan grad
- Sodom il Babel — evo mrvi sad.
Ko nitkov lanac vučem tuđe zlo
I nitko ne zna, kako boli to!
Pedepse drevnih djedova nosim,
Stare krivice i ne ću da prosim
Tirana Boga, "starog krvnika",
Dok mi ponos duše snagom bola sja.
O, za ovu patnju nema — nema jamba,
Ova tragedija nema ditiramba!
Ta moja kob je
Hrvatsko groblje:
Rana i raka Petra Svačića,
Gudalo slijepca, gusle Kačića.
U srcu sad mi kuka Ivan Gnade
A Mora hladno šapće: "Keine Gnade".
Grudi mi tište turski bastioni,
Bataljoni švapski, Dužda galioni.
Pastorak ja sam borbe svih giganta,
Guši me podlost lažljivog Bizanta,
Sofizam Beča, pohota Budima,
Labirinat mračni katakompskog Rima.


III.
Ispalo mi oko — išćero ga brat,
Ne znam kad,
Jer sam, vajmeh, roda sužanjskoga,
Roda zlovarnoga, roda horjatskoga,
Pa tako nemam usred noći mira
Ter eto ležim bez tankog duplira,
Bez srodne suze i bez spomenika,
Ko pod onom brazdom — brazdom Kvaternika...
Ko mrtve ptice, bolovi na jata
Padaju na grob bezimen Hrvata,
Dok mlada tuži "O jelen jelenče" —
I momče pjeva "O pelen pelenče" —
Taj vampir što me kvači, to je poreznik,
Ta Mora, što me tlači, to je izdajnik.
To golo more, more tuposti,
To je Mrtvo More naše gluposti.
U šarmantnoj pozi moderni poganac —
Najmio ga stranac, da nam metne lanac.
Taj klatež, što o pravdi blebeće —
On za korist tuđu laže, kleveće.
Taj demagog morski, urlajuć ko vuk,
Malaksale časti on je naše zvuk.
Ko babe kukaju,
Ko tikve plutaju
I novac gutaju
Te korizme gladne, zulumćari škuri,
Mlakonje, mekušci, bezočni panduri,
Tuđem sluzi sluge, tuđe prirepine,
Mešetari moje — tvoje domovine!
Piljarice glasne, silom — barjaktari,
Ruševine svijesti, žbiri i hotkari,
Satrapi što puze, mudri idioti,
Uljezi, kajafe, lažni sankiloti
Što mjesto žetve
Žanju kletve:
Strpaše me u grob i to im još malo —
Hrvatske ih sise mlijeko razgubalo!
Taj oštri klinac — zabio ga snob
Mode rob
U glavu meni ko sejmen Pilata
Ja grcam usred licemjernog blata
Skupih mladenaca, taštih kaputaša.


IV.
Moja čaša
Nesrećâ je puna kao narod moj,
Otrova je puna kao mišji boj
Plitkih novinara, ludih poslanika,
Trošnih perjanica, pučkih sramotnika,
Dok golotrb seljak gine u tuđini,
jer — slobodu prose našoj domovini!
Demokratski fićfirići,
Umne mule, slavljeni oslići,
Sramotnoga stupa krasni kandidati
I propali — pardon — äch-aristokrati
Brijačkog tipa, lakejskoga soja:
O, raduj se, raduj, Otadžbino moja!
Ali jao, jao —
Skrletni me demon opet kinjit stao!
Očajnost je plamen te apoteoze,
Delirij je vazam te metamorfoze!


*


Istina Bog je, laž je san
Ko pijavica, gad hudosrećan,
Mora spade s mene, te ko crkotina
Na dnu ostah, ili ko od vina
Protuha mrtva, kada urla pas
Na kobnost pomrčine kao Judin glas.
I zapjeva kokot Petra Apoštola,
Nađem se u izbi punoj moga bola,
Uzdah sav je žut od znoja stravičnoga,
Duša jeca psalam petka velikoga,
A mlado sunce
Ko života Bog
Na prag moj stupi,
Dok daleki rog
U brsnom negdje lugu ko na bunu zove
I na buljuk tjera vampire i snove.
Ulica već zuji kao pčelâ roj:
To se na rad diže dragi narod moj,
Te mi duša klikće ko grlo hajduka,
Pozabivši muku blizu našeg puka
I rosi suzom spomen Gupca Matijaša
Ko sedam ranâ Božjih bogoljubna snaša.
Tek sat nad glavom veli: smrt — smrt — smrt —
Dok kroz prozor diše moga doma vrt.


BASNA

Sva se perad skupila na prelo:
Susjed lisac trijebi naciju!
Zaključi se poslati mu smjelo
—Kao uvijek—deputaciju.
Zastupnici ostaviše selo,
Sastaviše delegaciju,
Državniku stigoše na sijelo,
Predaše mu deklaraciju.
Majstor—kao uvijek—družinu
Zakolje i spremi užinu
Sve bez zbora i bez dogovora,
Dok je sabor konstatirao
Da se komšija blamirao
Kršeć jasni smiso ugovora.


DOMOVINI IZ TUĐINE

Došla jesen! Hladan vjetar duva,
Jad me bije pustoj u tuđini,
Sve mi osta tamo za oblacim,
Tamo, —tamo, ah—u domovini!
Tamo gdje se grad pod brdom diže,
—Naše slave znamen pomlađeni—
Tamo mi je sreća omrknula,
Da ne grane više nikad meni.
Zbogom, oče, i ti, majko—zbogom!
Vaše dijete muči jad i bijeda,
Srce mu je bolom otrovano,
Već je puklo od golemog jeda!
Zbogom i ti, čija divna slika
Duh mi prati kao slatka sjena,
Zbogom, Branko! Uvelo nam cvijeće,
Nesta sreće, osta uspomena!
Zbogom, raju! Oj, da ovaj vijor
Suze moje do tebe ponese,
Da ih stvori bisernim pozdravom
I u tvoja čarna njedra strese!
Zbogom, Branko! Dušo! Bez tebe mi
Smrt je ovo grozno grobovanje,
A sloboda u toj tuđoj zemlji
Teža mi je nego robovanje!
Zbogom da ste, polja i doline,
Župni humci i vrletne gore,
Guste šume, grozdni vinogradi!
Zbogom i ti, Jadrijansko more!
Bože! Kad će moje žedne grudi
Napiti se zraka hrvatskoga?!
Domovino! Kad će tvoje sunce
Ogrijati vjernog sina tvoga?
Dan će doći, —oj, pred dušom mojom
Sinu sablje Zvonimira blijesak,
Puške bruje, barjaci vijore,
Kanda čujem topa grom i trijesak!
Dan će doći! Oh, i ja ću tada
Pohrliti kući hrabrom nogom,
Al do onda—zbogom, mili dome,
Hrvatska, oj, divna majko, zbogom!

_____________________________________________________________



get a url for a photo






photo hosting sites

__________________________________________________
CRVENOKMERSKO PODRUGIVANJE




upload url image


H.T.

image upload free direct link


upload to album

Fra Žarko Maretić ("Uspomene i razmišljanja")

U Hrvatskome državnom arhivu predstavljena izdanja Mate Arlovića i Jadranka Prlića koja su od povijesne važnosti jer otkrivaju istinu o BiH, nasuprot propagandi „vučjega čopora“ u Hrvatskoj



Ravnatelj Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog (HMDCDR) rata Ante Nazor izjavio je 9. studenoga u Hrvatskome državnom
arhivu u Zagrebu, na predstavljanju izdavačke i suizdavačke djelatnosti toga centra 2016.-2017., da je posvećuje šestorici Hrvata, uvjerenja da Herceg-Bosna nije bila ni protuustavna ni zločinačka i sa spoznajom da uloga Hrvata i Hrvatske u ratu u BiH nije bila negativna.



Mato Arlović, sudac Ustavnoga suda, rekao je kako je HZ Herceg-Bosna nastala zbog obrane gologa života jer BiH nije mogla organizirati zaštitu stanovništva, posebno gdje su živjeli Hrvati. Po njegovim riječima, Herceg-Bosnu nije osnovao HDZ, nego predstavnici 24 općine, na osnovi Ustava BiH. Arlović je nazvao konstrukcijom optužbe koje su prisutne u javnosti da se rukovodstvo Hrvatske udružilo u zločinački pothvat kako bi odcijepilo dio BiH s ciljem stvaranja tzv. Velike Hrvatske. "Nisam našao radeći na knjizi ni pravne ni političke akte na kojima bi se mogla zasnovati ta konstrukcija", rekao je. Podsjetio je kako bez djelovanja političkih subjekata na Hrvate u BiH ne bi uspio referendum, koji je bio temlj neovisnosti BiH. Tuđman je 7. travnja 1992. prvi priznao BiH, hrvatska je politika preko hrvatskoga teritorija omogućila naoružavanje BiH, organizirala humanitarnu pomoć te udomila golemi broj izbjeglica, nekoliko tisuća ranjenika liječilo se u Hrvatskoj, čitave postrojbe uvježbavane su na području Rijeke, odakle su otišle na ratište u BiH. Prema tome, sve konstrukcije o HZ Hereceg-Bosni i udruženome zločinačkom pothvatu, jednostavno su suprotne činjenicama i logici, rekao je.



U Hrvatskome državnom arhivu predstavljeni su: Dokumenti "RSK", memoarsko gradivo koje se odnosi na HRHBDomovinski rat, fotomonografije, znanstvene studije te znanstvena studija na engleskome jeziku The Croatian Community of Herzeg-Bosnia and the (re)organisation of Bosnia and Herzegovina (Zagreb, 2017.), Mate Arlovića. Poseban osvrt na promociji dan je knjizi Jadranka Prlića: Prilozi za povijest Hrvatske Republike Herceg-Bosne I-III. O troknjižnju su govorili recenzenti Željko Raguž i povjesničar Mladen Ančić, koji je rekao da je riječ o neobično važnoj knjizi, čiju neobičnost čini ne samo što je nastala u zatvoru, nego i to što je puna fusnota. Njezinu posebnost čini i činjenica što je veliki dio materijala za nju skupljen u Haaškome sudu. Ančić je drži važnom za razumijevanje rata u BiH, kao i rata za nasljeđe Jugoslavije od 1991.-1995. "Prlić je pišući knjigu spašavao ne samo glavu, već i razum", rekao je Ančić, dodavši da knjiga nadmašuje suđenje njezinome autoru, da je bogata dokumentacijskim materijalom te da nitko od povjesničara ne će moći napisati takvu knjigu. Po njegovim riječima, Prlićeva knjiga "mijenja narative", ključan je element kako bi se shvatilo "što se u BiH radilo i s kojim posljedicama".


cheap image hosting


Željko Raguž, ravnatelj Hrvatskoga dokumentacijskog centra Domovinskoga rata u BiH, istaknuo je da je knjiga Jadranka Prlića na više od dvije tisuće stranica, kroz šest poglavlja, najcjelovitiji tekst o povijesti hrvatskoga naroda Šestorkau BiH. Prlić u svojem troknjižju, kako je rekao, analizira situacije koje su postale dio bošnjačke političke propagande jer je politika Armije BiH bila protjerivati Hrvate, a istodobno ih optuživati za progon Bošnjaka. S područja pod vlašću Hrvata u BiH od 1991. do 1995. godine protjerano je 112.000 osoba, s područja pod srpskom vlašću u BiH (Republika Srpska) protjerano je 586.400 ljudi, a iz dijelova BiH pod muslimanskom vlašću, protjerano je 529.000 ljudi. Široj javnosti u Hrvatskoj i u svijetu zvuči nevjerojatno, ali s područja pod nadzorom Muslimana (Bošnjaka) u BiH protjerano je 170.000 Hrvata, a iz Republike Srpske 142.000 Hrvata, dakle, više su Hrvata protjerali Muslimani (Bošnjaci) nego li Srbi u BiH. S bošnjačke strane često se naglašava Dretelj i Gabelu, a prešućuje se, kako bilježi Prlić, 331 logor i zatvor u kojima su pripadnici Armije BiH zatvorili 14.444 Hrvata, i to 10.346 civila i 4.098 vojnika HVO-a, od kojih su 632 ubijena. Za rad na knjizi Prlić je koristio domaću i međunarodnu literaturu, posebice izvješća UN-ovih izaslanika, rekao je. Govoreći o politici hrvatskog vodstva prema BiH, bez koje ne bi opstala kao država, Ante Nazor podsjetio je na riječi ratnog ministra obrane Gojka Šuška na skupu u Livnu. "Vi niste pomogli ni hrvatskom narodu u Herceg-Bosni, ni hrvatskoj republici koja je matica svih Hrvata, ako Musliman u Livnu i Srbin u Mostaru ne bude imao ista prava kao i Hrvat, jer to je samo garancija da će Hrvat u Sarajevu i Hrvat u Banja Luci i Hrvat u Zenici imati svoja prava. I ako oni prema nama učine zločin, onda dokažimo da nas ni vjera, ni civilizacijska tekovina nije uputila na to i ne će dozvoliti da im uzvraćamo istom mjerom", podsjetio je Nazor, dodavši kako je to bila politika hrvatskog vodstva 1990-ih.

Na dan kad je hrvatski general Slobodan Praljak oduzeo sebi život u haaškoj sudnici ne prihvaćajući sramnu presudu političkog tribunala, misno evanđelje po Luki donijelo je Isusove riječi: "No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice..." "Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu!

Ta ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti." "Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti." (Lk 21,12-19)

Ne znam je li general Praljak znao za gore navedeno. Međutim, uvjeren sam da je upravo svojom postojanošću i hrabrošću kojom je branio ne samo svoju čast već i cijelog svog hrvatskog naroda, kao i prvog predsjednika Franje Tuđmana, zaslužio spasenje u vječnosti. Više od trinaest godina taj je časni hrvatski general pobijao političku haašku optužnicu sastavljenu prije svega na povjerljivim dokumentima koje je iz Ureda predsjednika razaslao na razne adrese Tuđmanov nasljednik Stipe Mesić.

Praljak je svoje Prijepiske s haaškim sucima također slao na razne adrese, tako i na medijske kuće. No, njegovi su uradci redovito završavali u košu. Tamo sam i osobno našao jedan primjerak iz kojeg se vidi da je svoju žrtvu Praljak dao najaviti spominjući u tim tekstovima i Sokrata i Shakespeareov 66. Sonet: "Sit svega toga vapim smrt smirenja..."

U jednom članku, ponajveći hrvatski teolog moralist, isusovac dr. Ivan Fuček, dugogodišnji profesor na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, pisao je o gladovanju do smrti pripadnika IRA-e u engleskim zatvorima, odgovarajući na pitanje je li to bilo samoubojstvo ili žrtva. Fučekov zaključak je bio da irski zatočenici nisu samoubojice, nego su prinijeli svoj život kao žrtvu, kako bi svratili pozornost javnosti na užasna poniženja kojima su Irci bili izloženi u zloglasnoj tamnici Maze!

Isto tako dr. Fuček je okarakterizirao i javno samospaljivanje češkog mladića Jana Palacha, kao žrtvu paljenicu nakon što su Sovjeti ponovno okupirali Češku!

"Ne treba očajavati glede vječnoga spasa osoba koje su same sebe usmrtile. Bog im može, putovima koji su samo njemu znani, pružiti priliku spasonosnog kajanja. Crkva moli za one koji su si oduzeli život", navodi se u Katekizmu Katoličke crkve.
Opraštam se na kraju od generala Praljka Matoševim stihovima: "U katedralu jedne teške noći, uđoh tiho i priđoh do oltara, Sa zvonika jecahu zvona stara, htio sam duši molitvom pomoći.

Kad tamo pri tamnom visokom odru, jedna žena gledaše u daljinu, Tri su joj boje ovile haljinu, prepoznah crvenu, bijelu i modru. I reče mi tiho: Moli se sinko. Nad nama pletu neke čudne niti, Hrvat je opet tako teško biti..." Počivao u miru Božjem.

IVAN UGRIN

upload image



image hosting for websites




get a url for an image


VEČERNJI, 2. prosinca 2017.

picture hosting websites free


Godine 1916. dogodio se prvi put, u cjelokupnoj povijesti u odnosima hrvatskog i srpskog naroda, masovni pokolj hrvatskih domobrana (ratnih zarobljenika u Rusiji) od strane Srba i ruskih Kozaka u Odesi.

Riječ je o segmentu hrvatske prešućene povijesti koja je predodredila hrvatsko-srpske odnose za narednih sto godina, tj sve do danas, ali kako stvari stoje i za narednih nekoliko stotina godina. I upravo zbog toga, to ne smijemo izbrisati iz memorije ni hrvatskog ni srpskog naroda.

Tema koja je obrađena u Codexu moralis Croaticum. Zbog toga, i zbog stogodišnjice tog događaja, prenosimo u cijelosti tekst iz Codexa…!

“Pokolj hrvatskih vojnika u Odesi – Grozote Odese – Hrvatska povijest je magla, gusta magla da bi se skrivala od hrvatskog naroda brojna slavna ali i vrlo tragična događanja, koja se jednostavno nisu smjela znati radi političke koncepcije suživota na ovim balkanskim vjetrometinama koju je nametnula velikosrpska koncepcija vlasti.

Kroz obje Jugoslavije nije se smjelo znati ni što je u hrvatskoj povijesti Gvozdansko, junaštvo bez premca dotad nezabilježeno u svjetskoj historiografiji, nije se smjelo znati ni o Jurišiću tadanjem hrvatskom Leonidi, i jednom od najvećih junaka u svjetskoj povijesti, i brojna druga slavna povijesna događanja koja oslikavaju hrvatski narod kao jedan od najherojskijih naroda u svijetu uopoće.

Ali nažalost, ne samo da su prešućivani slavni događaji, već su jednako tako prešućivani i tragični događaji, jer bi dali potpuno drugu – vrlo ružnu sliku o nekim južnoslavnskim narodima, jer je ta ružna slika rezervirana samo za Hrvate, a ne za druge narode na Balkanu. Nažalost, ni mlada hrvatska država RH, ne trudi se gotovo nikako da se ta slavna i tragična povijest zapamti i da bude dostupna cijelome narodu, ali i svjetskim povjesničarima. To je prepušteno samo pojedincima da tu i tamo o tome napišu koji članak.

Godine 1916. na istočnim frontovima pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, počelo se novačiti hrvatske domobrane iz ruskog zarobljeništva (što nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim pravom), kako bi stvorili neku jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu. Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne pod srpskim imenom i znakovljem, čemu se protivili srpski časnici. U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je pokolj prvih 18 dragovoljaca u listopadu 1916. godine. Dovoljni sami sebi, Srbi, ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: Dragovoljci časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. »silovoljaca«. Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju.

Tako su još tijekom 1916. i 1917. godine Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu da pristupe jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce, razapinjanjem na križeve) i ponižavanjem mrtvih tijela (bacanjem istih u more).

Prema podacima dr. Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbi i ruski Kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Točan broj nikada se neće saznati, a prema tim izvorima on se kreće i do nekoliko tisuća hrvatskih vojnika i časnika koje su Srbi i ruski Kozaci na razne načine pobili i bacili u Crno more.

Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji pod srbijanskim insignijama, šajkače, kokarde i sl. Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, tzv. jugoslavenska legija je bila i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se u njoj tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi.

Već prije toga Srbi su brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im djelove tijela Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese koji je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih Hrvata, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili: “To su Hrvati, pa ne morate znati”. Dr Aleksandar Horvat, predsjednik Čiste stranke prava, doznavši o odeskim grozotama, reagirao je 6. srpnja 1918. u Hr-vatskome državnom saboru interpelacijom naslova – Grozote u Odesi.

Tom prilikom mu, u tadanjem Hrvatskom saboru, nitko nije povjerovao u istinitost tih događanja, a kamoli da su iz svega toga izvukli neku pouku. Događanja u Odesi bila su prvi i vrlo uvjerljivi dokaz što se Hrvatima u budućnosti piše ako uđu u zajedničku tvorevinu – Jugoslaviju.

O tome je Miroslav Krleža pisao: “U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici.” (Miroslav Krleža)

Gotovo cjelokupna povijest dvadesetog stoljeća (od 1916. do 1995. g.) bila je u znaku masovnog stradanja Hrvata po uzoru na prva odeska masovna stradanja 1916. i 1917. g.

Pouke svega toga ni do dan danas nisu sjele u glave i srca mnogih ljudi u Hrvatskoj, a poglavito ne u glave nekih političara. Ne smijemo zatvoriti svoju knjigu povijesti da bismo znali voditi svoj narod u budućnosti. Vuk nije kriv što je zaklao ovce, već pastir koji ih nije čuvao. Permanentna komponenta hrvatske politike je – politička naivnost sve do dana danas. A dobri politički pastiri u hrvatskom narodu vrlo se rijetko rađaju da bi ga mogli voditinarod u slobodi i dostojanstvu.

Nikad ne zaboravimo povijest jer je najveća učiteljica života, a posebno malim narodima. Događaji u Odesi iz 1916. i 1917. g. moraju nam uvijek biti pred očima kao opomena da se čuvamo i u budućnosti. Povijest se često puta – ponavlja. Povijest i patnja nas uče cijeniti slobodu.”

Zato nužno treba poduzeti sljedeće:

Na najvišoj državnoj razini zakazati svečanu komemoraciju odeskim žrtvama iz 1916. i 1917. godine, povodom stogodišnice njihovog stradanja.

Pozvati sva hrvatska glasila bilo tv, radio programe, tiskovna ili internetska koja su još u hrvatskim rukama da bezuvjetno prenesu ovaj članak

U crkvi Sveta Mati slobode održati misu za odeske žrtve uz nazočnost hrvatske vojske i hrvatskih branitelejla, te predstavnika državne vlasti.

Na podesnom mjestu u Zagrebu, možda u Maksimiru ili na Mirogoju, izgraditi spomenik odeskim žrtvama.

Izdati monografiju o njihovom stradanju, a posebno organizirati javni susret povjesničara na tu temu.

Sve ovo je potrebno učiniti da se jasno i glasno pokaže, tko je prvi i nad kime, počeo vršiti pokolje, koji su imali katastrofalnu ulogu u odnosima dva naroda.

Svi elementi ukazuju da je to bio odnos vuka i jagnjeta. Ili odnos jačeg i slabijeg, a u konkretnom slučaju odnos zmeđu politički promućurnih i političkih naivnih.

Da ne bi bilo zabune, Hrvati, a posebno njihovi političari, gotovo odreda se svi pokazali politički naivnima, što je donijelo neizrecivu nacionalnu trgediju hrvatskom narodu.

Mile Prpa/hrsvijet.net