how can i upload images



HRVATSKA REVIJA

(nastavak slijedi)

Predsjednica i premijer oplakuju Srblje.

Srblje, srbočetnici i hrvatočetnici, ni kad uđu u EU, ne će pokazati kajanje zbog svojih zločina nad Hrvatima.

Vučić usred Beograda šovinistički obezvrjeđuje hrvatske mališane-VELIKANE.

Hrvatske šume, prema izkazima hrvatske poli(cije)mili(cije), pale maloljetnici, maloumnici, stare pijane Hrvatice
i osvetnice...a srpska crvenokmerčad, srbočetnički i hrvatočetnički plaćenici smiju se iza svake suhozidine,
opjjeni i nažderani hrvatskim mesom na hrvatskom koritu, žure u otadžbinu po nagradu...Uspješan godišnji odmor.
Tako je to bilo 1971., 1991...

Slijedi trovanje hrvatskih voda i silovanje preživjelih

Crni dani za LIJEPU HRVATSKU.

Zbog svoje samozapaljivosti upotrebljava se u vojne svrhe za punjenje granata i avionskih požarnih bombi. Pri eksploziji granata ili bomba komadići fosfora padaju na razne objekte, zapale ih i izazivaju požar.

Zanimljivosti
Fosforovo svojstvo samozapaljivosti možemo objasniti gorenjem obične žigice. Glavica žigice sastoji se od smjese kalijeva klorata, antimonova sulfida, staklenog praha i ljepila. Površina kutije žigica, dio o koji se tare glavica pri paljenju, prekrivena je smjesom crvenog fosfora, antimonova sulfida i ljepila. Trenjem glavice o površinu kutije stvara se toplina zbog koje mala količina crvenog fosfora prelazi u bijeli, koji se zatim na zraku sam zapali. Taj se plamen prenese na glavicu žigice i na kraju se zapali i samo drvce.
Fosfor je 1669. prvi otkrio i izolirao njemački alkemičar Hennig Brandt, tragajući za "kamenom mudrosti". Suhom destilacijom uparenih ostataka trule mokraće dobio je malu količinu bijelog fosfora.
Izvor
Udžbenik za treći razred gimnazije „Anorganska kemija“, Sandra Habuš – Dubravka Stričević – Vera Tomašić. Izdavač: PROFIL INTERNATIONAL, tisak: tiskara Meić, Uporabu udžbenika odobrilo je Ministarstvo prosvjete i športa Republike Hrvatske rješenjem KLASA: *, od 3. Srpnja 1998.g.
Wikipedija

upload url image


free image cdn


how to host images



janje



image hosting



how to upload a photo on internet



"Narodni list", Zadar, 6. kolovoza 2017.

free image upload no sign up



VINKO NIKOLIĆ: "BLEIBURŠKA TRAGEDIJA HRVATSKOGA NARODA"

free image hosting


best image upload site


free uploading site


image storage api


upload image


VINKO NIKOLIĆ: "BLEIBURŠKA TRAGEDIJA HRVATSKOGA NARODA"

Jedan poteže sestru Helenu za ruku tako da je odletjela nekoliko metara i udarila u rub zgrade. Tatu su tukli puškama dok se nije prestao micati. Mamu je prvi udarac u glavu uspavao, a ja i sestra, ne mareći za krv na našim licima, zgrabili smo Helenu i skupili se uza zid zgrade. Utjerali su nas u praznu prostoriju koja je smrdila po izmetu, a tragovi krvi prizvali su miris ljudskih ostataka. Unijeli su mamu koja je izgovarala nerazumljive riječi, a zatim su dovukli beživotno krvavo tijelo tate te ga kao komad drveta bacili nasred prostorije. Danima nitko nije otvarao. Imam osjećaj da smo svi poludjeli... Ove misli, ova sjećanja, preteška i za odrasla čovjeka, proživio je desetogodišnji dječak pa ih ukoričio u roman "260 dana", svojevrsni testament na točno toliko vremena zatočeništva u srpskim logorima Dalj, Bobota i Vera, podignutih u okupiranim dijelovima Hrvatske. I ne, nije ih bilo nimalo lako istresti na papir, trebala su dva desetljeća da Osječanin Marijan Gubina s javnosti podijeli svoju intimnu kalvariju, koje su skupljanje leševa, lažna strijeljanja njegova oca, stajanja u redu za koru kruha i kap vode iz slavine te nemilosrdna premlaćivanja samo dio. Jer, mnoge detalje strahota koje je preživio, one ponižavajuće, jednostavno je prešutio, svjestan da ih možda njegova duša može istrpjeti, ali papir neće. Na rubu ponora Bilo je to s prvim vjetrovima rata na hrvatskom istoku koji je krvario, s njime i cijela obitelj Marijana Gubine čija patnja duga 260 dana nije prestala nakon izlaska iz logora 16. travnja 1992. kad su, piše, ponovo rođeni. Uoči razmjene u Nemetinu, starija sestra Zorica odvedena je u logor u Srbiju gdje je preživjela torturu zajedno sa zarobljenim Vukovarcima sve do konačnog povratka kući početkom 1993. godine. Spirala straha i boli, međutim, za obitelj Gubina ni ovdje neće stati: nedugo nakon izlaska iz logora otac Hinko umire, a mlađa sestra Helena pogiba u prometnoj nesreći. Najmlađi u obitelj, Marijan, koji je tada imao samo 14 godina, započinje živjeti na ulici, gladan kao u danima logora. Na rubu ponora, međutim, samog je sebe zaustavio, snagom duha. Školovao se za profesionalnog vozača, radio kao građevinac i redar u diskoklubovima i tako se, polako, započeo uspinjati. - Iz straha da više nikad ne osjetim glad, postao sam radoholičar, pa u 19. godini pokrenuo biznis s namještajem i ubrzo stekao bogatstvo. Postao sam kapitalist koji je ručao i večerao kavijar u svjetskim metropolama. Imao sam toliki vozni park da je bezobrazno pričati, imao sam tri motora i dva glisera, kao da mi jedan nije dovoljan. S godinama sam shvatio da u svemu tome ne uživam, da koliko god čovjek ima uvijek želi više i da u tome leži najveće prokletstvo. Uvidjevši sav besmisao takvog života, ponovo sam krenuo u potragu za smislom dok ga naposljetku nisam pronašao - priča 31-godišnji Marijan koji od trenutka spoznaje uspijeva sebe pronaći - u radu s potrebitima. Suočen s traumama rata svuda oko sebe, posljednjih osam godina radi u nevladinim udrugama za sprječavanje zloporabe opojnih sredstava: droga je, priznaje, odnijela mnoge živote u njegovoj blizini. Pomažući drugima, naposljetku je odlučio pomoći i sebi. Tada još uvijek nesposoban da se suprotstavi noćnim morama, potisnutim slikama koje izviru, zaronio je duboko u svoju nutrinu i mučna sjećanja naposljetku pretočio u tešku, snažnu prozu. Imao je u tome nesebičnu potporu Hrvatskog društva logoraša, čiji je jedan od najmlađih članova. Kada bi pao pišući, dizali su ga. Bilo bi, stoga, ljudski da je roman prožet mržnjom, ali nije. - Rat je nemilosrdan i ne pravi razliku između odraslih ljudi i djeteta. Bio sam na krivome mjestu u krivo vrijeme, ali ne pristajem na generaliziranje krivnje. Razumijem ljude koji su prošli kalvariju i ne mogu se osloboditi ogorčenosti i gladi za pravdom, no poručujem im da se ne opterećuju jer su zločinci kažnjeni samim time što su počinili zločine. Apeliram na ljude da razmisle o svakoj propovijedi kojoj su nazočili, da dobro razmisle o deset Božjih zapovijedi. Sve pozivam da, prije nego što nekoga osude, prije nego što nekomu učine loše, pročitaju moje iskustvo i ne uvedu sebe u napast da čine loše, ni zbog nacionalizma, ni zbog rasizma, vjerskog opredjeljenja ili nečega drugoga. Ja ne osuđujem, ne mrzim... Nemojte ni vi, nadahnuto govori Marijan. Izlazak pred čitateljsku publiku nije dočekao nespreman. Njegov roman, s kojim se priprema za inozemne sajmove knjiga, već je preveden na 14 jezika, pa i arapski i kineski. Ni kune, međutim, neće spremiti u džep: cjelokupan će prihod uplatiti u humanitarne svrhe. U toj odluci nije ga pokolebala ni spoznaja da je nezaposlen, no nije to iznenadilo one koji ga poznaju. Znaju oni da Marijan kao bivši logoraš, k tomu ranjavan, ima pravo na invalidninu, ali znaju i to da ju je davno odbio. No, njegova životna deviza "Ne čekaj dobro, već ga čini kako bi ti se isto prije vratilo", upravo kao da je oživjela. Monodrama koju prema romanu "260 dana" upravo postavlja crnogorski dramaturg Slobodan Marunović do kraja godine stići će na kazališne daske diljem Hrvatske, a interes za izvedbu već je pokazao Goran Grgić. Marijan, međutim, ni na tome neće stati, pa će njegov roman i na filmsko platno. Za sufinanciranje filma čiju pretpremijeru najavljuje za 2015. zainteresirana je španjolska nacionalna televizija. Baš kao i hrvatski producent svjetskoga glasa Branko Lustig. San o velikoj obitelji - U nekoliko navrata nastojao sam mu dati knjigu, ali nisam mogao do njega. Kada sam konačno uspio, gospodin Lustig mi je rekao: "Jesam, pročitao sam je. A onda sam je pročitao i drugi put, pa i treći put... E, jesam je se načitao!" Dao je tada i sugestiju da scenarij filma ne smije biti brutalan kao knjiga. Kada sam mu rekao da sam knjigu već ublažio, zanijemio je - prisjeća se Marijan susreta s Lustigom koji će, nada se, svojim angažmanom navijestiti bolje dane za njega i obitelj: suprugu Martu i 15-mjesečnu kćer Anastaziju. - Želim desetero djece! Kada supruga više ne bude mogla ili željela rađati, posvajat ću koliko god budem mogao - kaže Marijan koji će svoju djecu učiti zahvalnosti, čak i na zlu putu koji ga je danas doveo točno ondje gdje mu mjesto. Knjiga "260 dana" u prodaji je na svim kioscima po 19,90 kuna, a sav prihod autor je namijenio u humanitarne svrhe. Može se nabaviti i na našoj webshop stranici vecernjishop.hr.

Ključne riječi logoraš srpski logori Marijan Gubina

Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/vijesti/marijan-gubina-mojih-260-dana-u-logoru-425522 - www.vecernji.hr

Renata Rašović

create image url



image of a safe
VINKO NIKOLIĆ: "BLEIBURŠKA TRAGEDIJA HRVATSKOGA NARODA"

Mnogima će se činiti paradoksalno, ali danas, kad Hrvatska slavi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, treba se prisjetiti riječi posljednjeg premijera paradržave Republike Srpske Krajine Milana Babića koje je izrekao pred Haaškim sudom nakon što je optužen za ratne zločine. “Izlazim pred ovaj Tribunal sa dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi sudjelovati u progonu najgore vrste protiv ljudi samo zato što su bili Hrvati, a ne Srbi. Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol sa kojim moram živjeti ostatak života. Molim svoju braću Hrvate da oproste braći Srbima. Preklinjem svoj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti gdje će dobro, suosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kojemu sam i sam sudjelovao.”
Izjavio je to jedan od najradikalnijih srpskih vođa u Hrvatskoj, čovjek koji je činio sve da se ostvari san o Velikoj Srbiji, osuđeni ratni zločinac koji je priznao krivnju i vjerojatno jedan od malobrojnih Srba koji je priznao da ga je zavela srpska propaganda. Čin Milana Babića, koji se iznenada transformirao u skrušenog čovjeka, puno je više od osobne preobrazbe jednoga oholog političara. Njegove riječi izraz su bolnog suočavanja s istinom, procesa toliko potrebnog ponajprije srpskom narodu. Za razliku od svojih brojnih sunarodnjaka koji i danas raspiruju mržnju prema Hrvatima i drugima, Babić je poslao snažnu poruku mira. Njegove riječi otkrivaju sve zablude osvajačke politike Beograda, svu nesreću nesrpskih naroda koji su joj se pokušali suprotstaviti, ali i svu tragediju raseljenog srpskog naroda u Hrvatskoj. Spoznaja o tome osobito je snažna danas, kad obilježavamo Oluju. Baš zato trebamo je slaviti dostojanstveno, uvažavajući osjećaje onih kojima je Oluja simbol stradanja. Tako ćemo posijati sjeme trajnog mira.

Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/vijesti/milan-babic-oluja-knin-1186657 - www.vecernji.hr