Mile Prpa: Pokolj hrvatskih vojnika u Odesi – počeo u listopadu 1916.

23.10.2012.


Hrvatska povijest je magla, gusta magla da bi se skrivalo od hrvatskog naroda brojna slavna ali i vrlo tragična događanja, koja se jednostavno nisu smjela znati – radi političke koncepcije suživota na ovim balkanskim vjetrometinama koju je nametnula velikosrpska koncepcija vlasti. Kroz obje Jugoslavije nije se smjelo znati ni što je u hrvatskoj povijesti Gvozdansko, junaštvo bez premca dotad nezabilježeno u svjetskoj historiografiji, nije se smjelo znati ni o Jurišiću tadanjem hrvatskom Leonidi, i jednom od najvećih junaka u svjetskoj povijesti, i brojna druga slavna povijesna događanja koja oslikavaju hrvatski narod kao jedan od najherojskijih naroda u svijetu uopoće.


Ali nažalost ne samo da su prešućivani slavni događaji, već su jednako tako prešućivani i tragični događaji, jer bi dali potpuno drugu - vrlo ružnu sliku o nekim južnoslavnskim narodima, jer je ta ružna slika rezervirana samo za Hrvate, a ne za druge narode na Balkanu. Nažalost, ni mlada hrvatska država RH, ne trudi se gotovo nikako da se ta slavna i tragična povijest zapamti i da bude dostupna cijelome narodu, ali i svjetskim historičarima. To je prepušteno samo pojedincima da tu i tamo o tome napišu koji članak.

Godine 1916 na istočnim frontovima pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, počelo se novačiti hrvatske domobrane iz ruskog zarobljeništva (što nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim pravom), kako bi tvorili neku jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu. Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne srpskim, imenom i znakovljem, čemu su se protivili srpski časnici. U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je pokolj prvih 13 dragovoljaca u listopadu 1916. godine. Dovoljni sami sebi, Srbi ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: Dragovoljci-časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. »silovoljaca«. Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju.

Tako su još tijekom 1916. i 1917. godine Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu pristupiti jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce) i ponižavanju mrtvih tijela (bacanjem istih u more).

Prema podatcima dr Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbi i ruski kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Radi se o oko 10.000 hrvatskih vojnika koje su Srbi i ruski Kozaci pobili i bacili u Crno more.

Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji pod srbijanskim insignijama, šajkače i sl. Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, tzv. jugoslavenska legija je bila i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se u njoj tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi

Već prije toga su Srbi brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im djelove tijela Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese u koji je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih Hrvata, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili: "To su Hrvati, pa ne morate znati". Dr Aleksandar Horvat, predsjednik Čiste stranke prava, doznavši o odeskim grozotama, reagirao je 6. srpnja 1918. u Hrvatskome državnom saboru interpelacijom naslova - Grozote u Odesi

Tada mu, u tadanjem Hrvatskom saboru, nitko nije povjerovao u istinitost tih događanja, a kamoli da su iz svega toga izvukli neku pouku. Događanja u Odesi bila su prvi i vrlo uvjerljivi dokaz što se Hrvatima piše ako uđu u zajednićčku tvorevinu – Jugoslaviju.

O tome je Miroslav Krleža pisao:

U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici.

(Miroslav Krleža)

Gotovo cjelokupna povijest dvadesetog stoljeća (od 1916 do 1995,g) bila je u znaku masovnog stradanja Hrvata po uzoru na prva odeska masovna stradanja 1916 i 1917. g.

Pouke svega toga ni do dan danas nisu sjele u glave i srca mnogih ljudi u Hrvatskoj, a poglavito ne u glave nekih političara. Ne smijemo zatvoriti svoju knjigu povijesti da bismo znali voditi svoj narod u budućnosti. Vuk nije kriv što je zaklao ovce, već pastir koji ih nije čuvao. Permanentna komponenta hrvatske politike je – politička naivnost sve do dana danas. A dobri politički pastiri se u hrvatskom narodu vrlo rijetko rađaju da bi ga mogli voditi u slobodi i dostojanstvu..

Sloboda je poput beskrajnog mora u koje smije ući svako ljudsko biće, i stvarati i brati u njoj plodove svojih ruku i svoga uma. Povijest nas uči da se sloboda oduzima ne samo pojedincima već i cijelim narodima. Svaki narod koji nema slobodu je kolektivni sužanj, ali i svaki njegov pripadnnik ponaosob. Sloboda naroda se najčešće gubi zbog zablude njegovih političara. Sloboda je najljepši dar kojeg ostavljamo svome potomstvu. Nikada ne zaboravljajmo povijest jer je najveća učiteljica života, a posebno malim narodima.

Događaji u Odesi iz 1916 i 1917 moraju nam uvijek biti pred očima kao opomena da se čuvamo i u budućnosti. Povijest se često puta – ponavlja.


Priredio: Mile Prpa



HHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHH


11. svibnja 1937. – pokopane senjske žrtve ubijene od velikosrba
Piše: rž -11. svibnja 2016. u 06:300



Hrvati su već za vrijeme prve Jugoslavije doživljavali brojne progone i ubijanja od strane srbijanskih vlasti.

Tako su poznate Bjelovarske žrtve iz 1920. kada je ubijeno 30 seljaka, pa Sibinjske žrtve, Stajničke žrtve, Žitničke žrtve, prosinačke Zagrebačke žrtve, Beogradske žrtve na čelu sa Stjepanom Radićem, a na današnji dan 1937. pokopane su malo poznate senjske žrtve.

Bila je to skupina od 7 hrvatskih mladića i djevojaka ubijenih od srpske žandarmerije.

U Senju se toga dana održao koncert hrvatskog pjevačkog društva “Trebević” iz Sarajeva. Održao se i zbor posvećen Matiji Gupcu i braći Radić u organizaciji HSS-a, pred čak 6000 nazočnih.

HSS-ovci su se uobičajeno kritički osvrnuli na protuhrvatsku politiku režima, a sudionici zbora potom su se mirno razišli gradom.

Povorka je pjevala hrvatske pjesme, a iz kamiona su Ličani veselo klicali Senjanima.

Pri prolasku četvrtog kamiona Gospićana, u kojemu je 33 mladića i djevojaka uz tamburice pjevalo “Hajd’mo, hajd’mo, narode, pod barjak slobode” zapovjednik žandara, kapetan Koprivica, dao je znak rukom, na što je kaplar Besedić ispalio paljbu iz svoga revolvera. Kod gostionice “Nehaj” iz pušaka i strojnica pucalo je još 19 žandara.


Na mjestu je ubijeno pet civila:
Tome Nikšić
Nikola Bevandić
Marko Smolčić
Katica Tonković
Frane Jelača
Dok su teško ranjeni i istoga dana podlegli ranama:
Jakov Milković
Pere Frković

Službena izvješća nastojala su žrtve prikazati kao “ustaše, frankovce i komuniste”, no prema izjavama očevidaca, žandari su ovaj događaj unaprijed pripremali. Stradali rodoljubi pokopani su nakon dva dana u Gospiću, dostojanstveno, na velikom sprovodu.

Prešućeni zločini nad hrvatskim narodom – do kada?

Zločini nad hrvatskim narodom u prvoj Jugoslaviji bili su brojni pa je nakon ubojstva Stjepana Radića u beogradskoj skupštini došlo do velikih demonstracija u Zagrebu gdje je bilo preko 30.000 Zagrepčana. Tom prilikom ubijeno je 5 ljudi, preko 50 ranjeno, a više od 100 uhićeno.

Prije smrti 8. kolovoza, konačno shvativši svoje zablude, Radić je rekao da sa Srbima nema i ne može biti demokratskog dogovora, te da se više radi toga ne treba ići u Beograd.

Godine 1931. ubijen je u Zagrebu znanstvenik svjetskog glasa Milan Šufflay, a malo kasnije pokušano je u Ilici i ubojstvo književnika Mile Budaka koji je jedva preživio atentat, te pobjegao u inozemstvo.

U Dugom Selu 1933. ubijen je potpredsjednik HSS-a Josip Predavec iza koga ostaje žena i 6 djece, a vrlo brzo nakon toga u Zagrebu mladi povjesničar Ivo Pilar.

Godine 1935. u Sibinju je ubijeno osmero ljudi, a u Kravarskom dvojica Hrvata

Tada je zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer predao je namjesniku Pavlu memorandum u kojem je detaljno naveo na desetine slučajeva terora (ubojstava, ranjavanja, teških premlaćivanja) provođenog od strane srbijanske vlasti nad Hrvatima. U dokumentu se poimence nabrajaju žrtve žandarmerije diljem Hrvatske: u Đurđevcu, Bizovcu, Zaboku, Semnici, Adolfovac, Vojni Križ, Laslovo, Žitnik, Hreljin, Novalja, Vrbanja, Stari Grad na Hvaru itd. Na kraju, moleći da se ovo bezakonje konačno spriječi, nadbiskup kaže:

„Ne mogu gledati kako se sije sjeme koje može u budućnosti uroditi samo mržnjom.“

Teror nije prestao,već je ubrzo ubijen kod Gospića HSS-ovac Karlo Brkljačić, a ubrzo u Senju i 7 hrvatskih mladića i djevojki koji su pokopani na današnji dan. Na sam dan izbora iste godine u Primoštenu ubijena su četiri Hrvata.

Zabilježena su ubojstva hrvatskih seljaka u Imotskom, Požegi i Novoj Gradiški. Bili su to vrlo teški dani za Hrvate koji su bili izvrgnuti višegodišnjem teroru Srbijanaca.

Srbijanski teror doveo je do nepodnošljive situacije koja je dovela do sporazuma Cvetković-Maček, kojeg hrvatski Srbi nisu htjeli prihvatiti, pa se odmah krenulo u onemogućavanje funkcioniranja Banovine Hrvatske.

U tome su najaktivniji bili četnički odbori i njihove naoružane skupine, koje su diljem Hrvatske svojim terorističkim aktima i nasiljem ugrožavale nesrpsko stanovništvo, sijući strah i paniku. U tobožnju obranu „ugroženih“ srpskih interesa ustaju i sve druge snage organizirane na velikosrpskoj platformi.
U takvoj mučnoj situaciji Hrvatska i hrvatski narod dočekao je II. svjetski rat.


Izvor: Narod.hr

HHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHH


Životopis

Juraj Gospodnetić rodio se 9. siječnja 1910. u Postirama na Braču. Nakon osnovne škole u rodnom mjestu, gimnaziju je završio u Šibeniku a teološki studij započeo je u Splitu i završio u Zagrebu.[1] Za đakona je bio zaređen 10. travnja 1938. godine a za svećenika u Zagrebu 26. lipnja 1938. godine.

U rodnom mjestu služio je mladu misu na blagdan Gospe Karmelske 16. srpnja 1938. godine. 1939. je godine imenovan za župnika Bosanskoga Grahova.

Inkardiniran je u Banjalučkoj biskupiji i kao župnik Bosanskog Grahova zvjerski od četnika mučen. Uhvatili su ga, vodili su ga po Grahovu kao medvjeda, jezivo su ga izmasakrirali, na kraju ubili te nabili na ražanj i ispekli 27. srpnja 1941. godine. Grob mu se ne zna.

Jugokomunistički režim zataškao je činjenicu o ovome. Ovaj divljački pohod prikazivan je 50 godina kao "Dan ustanka", a nitko nije smio ni spomenuti nevine hodočasnike sv. Ani ni župnike Drvara i Grahova koji su barbarski ubijeni.[3]

21. prosinca 2014. Sveta Stolica pokrenula je proces beatifikacije četvorice svećenika Banjolučke biskupije koji su ubijeni početkom i tijekom Drugoga svjetskog rata, župnika u Gumjeri kod Prnjavora Antuna Dujlovića, župnika u Drvaru Waldemara Maksimilijana Nestora, župnika u Krnjeuši kod Bosanskog Petrovca Krešimira Barišića i župnika u Bosanskom Grahovu Jurja Gospodnetića.
Spomen

1999. godine na rodnoj kući u Postirama postavljena mu je spomen-ploča.
I vjernici župe Odžak-Ćaić kod Livna velečasnom Jurju Gospodnetiću postavili su spomen-obilježje na kojom stoji:

Jure, svećeniče hrvatskog roda,
za križ sveti krv ti lila kao voda.

Ko što sunce grije dobrog i zloga,
životom i smrću slavio si Boga.

2012. godine njemu u čast pokrenuto je u Pjesničko sijelo u Koritima, koje okuplja hrvatske pjesnike transcendentalnoga nadahnuća.



HHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHH

Vesna Pusić: Treba uzet šarafciger, otić u Jasenovac i skinut ploču poginulim HOS-ovcima