Marko Samardžija, jezikoslovac
Očekivao sam kvalificiranije napadače
Razgovarao Andrija Tunjić

III. DIO


Nije li se Kopitar preračunao?

Samo u tom što je razvoj događaja ubrzo pokazao kako je u rješenju koje je kovao s Vukom Karadžićem previdio jednu „sitnicu“, tj. činjenicu da između Slovenaca i Srba žive neki čudaci koji ne žele biti Srbi nego hoće biti Hrvati. I tu ništa nije pomoglo „dokazivanje“ da su kajkavci („kekavci“) Slovenci, svi štokavci, neovisno o „vjerozakonu“, Srbi, a Hrvati da su samo čakavci!

Karadžićeva teza da su svi štokavci Srbi živi i danas.

Većina štokavaca niti je imala srpski osjećaj onda, niti ga ima danas. Zato je žalosno čitati nedavno jezikoslovno (?) umovanje u jednom srbijanskom dnevniku da je Vuk Karadžić još u 19. stoljeću „naučno dokazao“ da su svi štokavci Srbi. Tko imalo poznaje Karadžićev rad, tomu se može samo čuditi. U svome članku Srbi svi i svuda, koji je objavljen 1849, Karadžić nije dokazao baš ništa. A da su se njegove teze činile neprihvatljivima i hrvatskim suvremenicima, dokazuje polemika u kojoj je sudjelovao niz hrvatskih književnika i filologa i koja je potrajala praktički do Karadžićeve smrti. Drugo je, jednako važno pitanje kako to da su Karadžićeva stajališta (slučajno?) korespondentna sa sastajalištima iz tajnoga velikosrpskog programa Ilije Savića Garašanina poznatog pod naslovom Načertanije.

Osim politike, je li i konformizam hrvatskih jezikoslovaca sputavao standardizaciju hrvatskog jezika, koji je standardiziran početkom 17. stoljeća s Kašićevom gramatikom?

O tome kada počinje standardizacija hrvatskoga jezika postoje različita mišljenja. Najproširenije, ono Brozovićevo, standardizaciju, kao svjesno nastojanje, veže uz doba prosvjetiteljstva. Ali nema nikakve dvojbe da je sve ono što je bilo prije, kao što su Kašićeva gramatika i njegov tada neobjavljeni prijevod Svetoga pisma, osnova koja ima neprolaznu vrijednost u kodificiranju književnoga jezika štokavske osnovice.

Ne zaboravljaju li se svjesno te činjenice i danas?

Ne bih rekao. Upravo je Bartol Kašić, uza Šimu Starčevića i Dragutina Antuna Parčića, među prvim imenima koja su u zadnjih četvrt stoljeća ponovno „rehabilitirana“ u jezikoslovnoj kroatistici jer su odreda posrijedi filolozi iznimno zaslužni za afirmaciju književnoga jezika štokavske osnovice. Ali ne na osnovi istočnohercegovačkih pučkih govora kao što su naučavali Karadžić i njegov učenik Đuro Daničić s onim hrvatskim filolozima koji su se oko njega okupili u Zagrebu pomažući mu u zakretanju prema pučkom govoru.

Prema apateki, a ne apoteci, medecini, a ne medicini...

Da, tada počinju problemi. Kada se povela rasprava kakav bi trebao biti hrvatski pravopis, u jednom svom članku Tomo Maretić će 1889. navesti argument protiv onih koji zagovaraju tzv. etimološki pravopis pozivajući se na Čehe, Poljake i Ruse. Napisat će: „Nama su istina Rusi, Česi i Poljaci rod, ali su nam mnogo bliži Srbi koji su prava naša braća, krv od naše krvi, kost od naše kosti. Srbi pišu fonetički, zašto da se, dakle, od svoje najbliže braće rastavljamo i da za volju dalekijem rogjacima pišemo etimologički.“ To su bili argumenti za promjenu koncepcije hrvatskoga pravopisa i stvarni početak pravopisnih neslaganja koja traju praktički do danas.

To je razlog zašto i danas ne postoji jedinstveni stav o vremenu kada je standardiziran hrvatski jezik?

Postoji nekoliko pokušaja periodizacije tzv. vanjske povijesti hrvatskoga jezika hrvatskih D. Brozović, S. Babić, M. Moguš, B. Tafra) i inozemnih kroatista (L. Auburger, B. Oczkowa) kao i okvirnoga datiranja početka standardizacije. Brozović periodizaciju veže za sredinu ili drugu polovicu 18. stoljeća. Ta, recimo to tako, protostandardizacijska nastojanja – kada se počinju hrvatski pisati ne samo književna i nabožna djela, nego i djela iz medicine, poljodjelstva, prava itd. – početak su i leksičkog obogaćivanja hrvatskoga jezika. Tada je počela izgradnja njegovih, kako će se to nazvati u 20. stoljeću, funkcionalnih stilova, a usto je u lipnju 1790. započeo mađarsko-hrvatski jezični spor koji će potrajati do polovice 19. stoljeća.

Dakle je upravo u 18. stoljeću obavljena glavnina predradnji za standardizaciju i Hrvatski narodni preporod. Zato, čini mi se, nisu bili u krivu Franjo Fancev i Đuro Šurmin, koji su pisali da pripreme za Preporod počinju još potkraj 18. stoljeća. U prilog tomu ide i činjenica da je Habsburška Monarhija upravo tada povela nešto brige o hrvatskom jeziku propisujući i tiskajući pravopisne priručnike i druge školske knjige pa i rječnik Joakima Stullija u šest svezaka, najopsežnije djelo starije hrvatske leksikografije.

VIJENAC (569.-570.)