KEVINA JAMA (7.)

23.06.2015.

Kćer likvidiranog narodnog neprijatelja

Partizani su se ponovo vratili 1944. godine. Ovaj put za dugo. Dogodilo se ono što moja majka nikad nije nazvala drugačije nego: prevrat. Taj isti događaj desetljećima se službeno slavio kao “oslobođenje”.

Kao i mnoge druge, tako su i nas srednjoškolke pokupili i poslali na razne poslove. Meni je dopala vojna bolnica VIII korpusa koju su smjestili u zgradu Splitskog Sjemeništa. I tako sam postala kvazibolničarka.

Zajedno s još jednom djevojkom, dobila sam jednu sobu u kojoj smo skrbile o ranjenim borcima. Dovozili su ih iz Knina, Drniša i tko zna od kuda sve. Borbe su još trajale. Iskreno govoreći, nisam u tome bila baš uspješna. Nije da nisam htjela. Jednostavno, nisam znala.

Među grupom ranjenih koji su ležali u toj mojoj sobi bio je i naš, kaštelanski mesar Vinko Mamić poznatiji kao Škoto. Jednog dana dovezli su novu grupu ranjenika a među njima i sirotinju iz bliskog susjedstva, Antu Žanića-Ivanurića. Čim me je Ante ugledao odmah je počeo galamiti.

“Što radi ovdje ova,” – pokazao je na mene – “to je kćer likvidiranog narodnog neprijatelja! Neće ona o nama brinuti.”

Tad se Škoto podigne s kreveta.

“Umukni, Ante, sram te bilo!” – podviknuo je ljutito – “Brzo si zaboravio što je Studina kuća učinila dobro tvome ocu i svima vama. Ili umukni ili izlazi iz ove sobe.”

Na njegovu stranu, u moju obranu, stao je još jedan ranjenik, crnogorski partizan.

U tom trenutku, kao da je znao, ušao je Milan Martinac. Došao je vidjeti kako mi je. On je također u ležao u bolnici jer je bio ranjen u ruku.

Kad je čuo što se događa, bez puno buke je Antu izbacio iz sobe i zabranio mu da se tamo više pojavi.

Uskoro je završila i moja, ne baš uspješna karijera, bolničarke. Netko se pametno sjetio da je bolje da nas puste ponovo ići u školu.

Čekanje se isplati(lo)

Poraće je. Prošla je, i našu obitelj dobro zahvatila, prvo konfiskacija pa nacionalizacija. Što se moglo? Sila Boga ne moli.

Mi, moje sestre, brat i ja poženili smo se i poudavale. Najstarija Neda je s mužem Francom Bisiakom otišla u Italiju. Mira se udala za Mirka Slade-Šilovića i živjela u Trogiru. Ja sam se udala za Juru Ratkovića. I obitelji naših muževa imali su svoje Kalvarije, ali sad neću o tome. Jure i ja smo također stanovali u Trogiru. Drago je sa suprugom Tatjanom ostao živjeti još neko vrijeme s mamom u obiteljskoj kući.

Kevina jama i ono što se na njoj događalo zabranjena su tema. Jedino obitelji žrtava pamte i o njoj potiho govore. I stalno se pitaju: zašto?

Najvjerojatniji odgovor na to stalno “Zašto?” saznali smo zahvaljujući jednom pravom Trogiraninu, sada pokojnom. Zvao se Vinko. Prezime mu neću spominjati iz jednostavnog razloga. On se smatrao djelomičnim uzročnikom naše tragedije, iako zaista nije bio ni za što kriv.

Već sam rekla da smo živjeli u Trogiru. Jednog dana, negdje krajem, pedesetih godina, na Mostu od Travarice zaustavi me znanac, Vinko. Kasnije sam saznala da je tako pristupio i Miri.

Prve riječi koje je izustio bile su:

“I ja snosim odgovornost za smrt vašeg oca.”

Zapanjeno sam ga pogledala. Jedino sam uspjela izustiti:

“Kako?”

Mala digresija; moram se kratko vratiti u prošlost. Nakon izbora 1939. godine u našoj općini na vlast je došao HSS. Naš pape je, kao istaknuti član stranke, izabran na mjesto odbornika.

Sad nastavljam Vinkovu priču:

“Održavala se sjednica općinskog vijeća na kojoj je trebalo razmotriti molbu Josipa-Bepa Babina za mjesto nadglednika ceste i vodovoda za područje Kaštel Novi – Trogir. Taj sam posao ja radio već neko vrijeme. Bio sam oženjen i imao troje djece. Babin je bio neoženjen i već imao posao u vojnoj bazi Divulje kao civil.”

Otac je taj dan bio u Splitu po poslu. Po povratku, kod zgrade općine zaustavio ga je općinski poslužitelj s porukom da odmah dođe u općinu na sastanak.

Kad je na dnevni red došla Babinova molba, otac se usprotivio.

“Nemam ništa protiv Bepa, ali on je sam i ima posao a Vinko će ostati s djecom na ulici.”

Na glasovanju je pobijedio očev prijedlog većinom glasova. Bepov otac, također vijećnik, ostao je u manjini i ja sam zadržao mjesto.”

Zastao je na trenutak, kao da ne može doći do daha. Ja sam šutjela i čekala nastavak potpuno obuzeta pričom koju sam slušala.

Rezultate glasovanja njih dvojica, Bepo i Vinko, čekali su vani, ispred općine. Kada je čuo odluku i kao je do nje došlo, Babin je viknuo našem ocu:

“Vlade, Vlade, platit ćeš mi za ovo, kad – tad.”

“Eto,” – završio je Vinko svoju ispovijed – “sad znate da je sve to počelo radi mene. Ja sam kriv radi zle krvi između njih.”

Još uvijek u šoku zahvalila sam mu na njegovo iskazu. Sad mi je jasnije mnogo toga. Rekla sam mu da on nikako ne može biti kriv za ono što se godinama poslije toga dogodilo i da mu savjest može biti potpuno mirna.

Bol za ocem nikad nije prestala. Kriomice smo odlazili na Kevinu jamu pomoliti se i staviti cvijeće. Tako smo si stvarali iluziju da je to pravi grob.

Zašto kriomice? Zato jer je milicija budno pazila da se tamo nitko ne mota osim onih koji bi došli baciti smeće ili lešine uginulih životinja. Cvijeće ili bilo koji drugi znak našeg dolaska revno bi uklanjali. Vojska i bolnice su svoj otpad bacale u jamu sve u nadi da će je ako ne zatrpati onda bar pokriti dno i ono što se na njemu nalazilo.

Ne dirajte smetlište – možda će nam opet trebati

Djeca su nam rasla pa su i oni počeli hodočastiti na to smetlište, u što se jama polako pretvarala.

Kako je vrijeme odmicalo tamo se išlo sve manje potajice, sve je više bilo cvijeća i svijeća. To je lokalnom SUBNOR – u bilo kao crvena krpa pred bika. Netko od njihovih aktivista je imao zadatak redovitog obilaska jame i uklanjanja svega onog što bi obitelji ostavile.

Na službenoj razini su padale razne ideje što napraviti s jamom: zatrpati je, čvrsto je ograditi ili otvor zaliti betonom. A sve u ime tobožnje zaštite stanovnika. Kao da u jamu svaka dva-tri dana neko nepažnjom upadne, pa se to mora svakako riješiti.

O tome se posebno govorilo na svečanosti otvaranja asfaltirane ceste Kaštela – Lečevica. To je bilo sedamdesetih godina, malo iza sloma Hrvatskog proljeća, za vrijeme progona onog što su oni zvali “hrvatski nacionalizam”. U ime boraca NOB-a široku raspravu presjekao je Ante Kapetanović iz Kaštel Starog. Sukladno svom starom antifašističkom i humanističkom opredjeljenju, po iskazu tamo nazočnog Mate Lazića iz Kaštel Novog, javno je obznanio:

“Ništa od toga se neće učiniti. Neka ostane kakva jest. Možda će nam opet trebati!”

Stare navike teško umiru.

Brat Drago je 1954. godine, s nekoliko svojih prijatelja speleologa iz Splita, potajice organizirao spuštanje u jamu sve u nadi da će pronaći i izvući očeve ostatke. Duboko je vjerovao, točnije rečeno nadao se, da će ga moći identificirati po zubalu.

U svojoj nakani nije uspio. Nije pronašao očeve ostatke ali su zato pronašli puno ljudskih kostiju i lubanja. Neki kosturi su bili čitavi, izmaknuti na stranu, što je dalo naslutiti da su neki od žrtava ubačeni živi.

U jami su, osim kostiju, pronašli dijelove odora: značke, kopče za remene i sl. uglavnom oznake talijanske vojske. Tako se potvrdilo i konačno odredište onih zarobljenih Talijana koji su, navodno, prevezeni u Šibenik.

Speleolozi planinarskog društva Mosor 1985. godine istraživali su Kevinu jamu. Predsjednik društva Goran Gabrić kasnije je izjavio:

“Između 15 do 20 jama za koje znamo da postoje u okolici Splita, Kevina jama zaista je najveća i u njoj se nalazi najviše ljudskih kostiju, iz čega je očito da su tu masovno bacani ljudi. I u drugim nalazili smo ljudske kosture ali nigdje tako mnogo.”

U istom tekstu Gabrić na upit o mogućoj procjeni broja ubačenih ljudi odgovara:

“Procjena se može od kretati više stotina ljudi do nekoliko tisuća. Kažem, velika hrpa smeća zasad skriva podatke.”

A slavni partizani navedeni u ovom tekstu?

Često su ti krvnici, za života, prolazili ispred naše kuće. Uvijek pognutih glava.

Ime moga oca bilo je godinama zabranjeno. Jedini način da se njegovo ime bar nekako pojavi u javnosti je bio neuobičajen.

Kad je 1981. godine umrla naša majka Katica na osmrtnici je pisalo: Katica Stude udova VLADIMIRA rođ. Poparić. Ona je sama za života sastavila svoju osmrtnicu. A na njenom lijesu, po njenoj želji, uz Branimirov križ, bio je veliki hrvatski grb izrađen od cvijeća.

Autor: Filomena Filka Ratković

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.