Kevina jama

Grupa uznika vođena svojim čuvarima nastavila je put prema Željezničkoj stanici Kaštel Stari. Tamo su, prema svjedočenju braće Ante i Ive Žanić, u kamion ukrcani moj otac, Mate Čipčić-Bragadin i njihova straža. Prevezeni su do prijevoja Malačka na Kozjaku. Ostatak grupe ostao je na Željezničkoj stanici.

Po dolasku na Malačku, iskrcani su iz kamiona a put su nastavili pješice, prema Radošiću. Pratili su ih kaštelanski partizani Srećko Jakovac i Martin Stipoljev zvan Tikvica, obojica iz Kaštel Starog.

U to se vrijeme na teritoriju koji su nadzirali partizani provodila opća mobilizacija. Svi oni koje je nova vlast proglasila sposobnim za oružje pokupljeni su, proglašeni dobrovoljcima i privedeni u sabirne centre.

Istim putem Kaštela – Željeznička stanica – prijevoj Malačka – Radošić a potom put sela Sratok (kasnije je selo preimenovano u Bogdanoviće) prolazile su kolone netom mobiliziranih Kaštelana kojih su se “oslobodioci” uspjeli dokopati za popunu svojih redova. Naravno, uz dobro naoružanu pratnju. Da se slučajno ne bi tko pokušao izvući i vratiti kući.

Među njima je bio i mamin brat Radoslav-Rade Poparić. Puno njih, uključivo i mog ujaka, oca mi je tada vidjelo posljednji put.

Cesta Kaštela – Lečevica načelno se proteže pravcem jug – sjever. Na drugoj strani Kozjaka, iza Malačke, je područje sela Radošić odnosno Kaštelansko zaleđe koje spada u Dalmatinsku Zagoru. Na tom dijelu ceste jedan odvojak se izdvaja okomito prema zapadu. To je put za Sratok.

Na sjeverozapadnoj strani toga T – križanja, kojih dvadesetak metara daleko od ceste, nalazi se Kevina jama. Od naše kuće do te jame ima nekih petnaestak kilometara.

To je kraška jama oblika obrnutog lijevka. Dubine je sedamdesetak metara od čega je gornja polovina okomiti i relativno uski tunel, dok se dolje širi u prostranu dvoranu promjera tridesetak metara.

Zašto, Srećko?

Iskaz Fabjana Jurčeva, svima u Novom poznatog kao Brico, meni i mom bratu Dragi:

“Malo sam zastao iza kolone pa sam se požurio da je stignem. Na zaokretu, kod odvojka koji vodi za Sratok, vidio sam vašeg oca i šjor Matu. Upitao sam vam oca:

“A di vi idete?”

“U Komandu” – odgovorio mi je. Šjor Mate je šutio. Otac vam je u jednoj ruci imao mali zavežljaj a u drugoj nekakav komad drva kojim se poštapao. Pratili su ih Srećko Jakovac i Martin Tikvica.

“Kakva komanda!” – pomislio sam – “Komanda je dolje u selu. Ovo ne miriše na dobro.”

Požurio sam se za mojom grupom. Nismo odmakli niti stotinjak metara kad se iza nas začuju pucnji. Odmah se među nama proširio šapat:

“Ubili su ih!”

Ujaku je, kad je začuo pucnjeve i shvatio što se dogodilo, u hodu pozlilo. Oni oko njega su ga pridržali da ne padne i tako privuče neželjenu pažnju svojih čuvara, nervoznih i naoružanih.

“Šutke smo nastavili hodati.” – završio je Fabjan.

Na samoj jami, neposredno prije smaknuća, otac je shvatio što se događa.

Kazivanje jednog od ubojica – Srečka Jakovca (na samrti se ispovjedio svojoj obitelji):

“Došli smo do jame. Na Studi se vidjelo da je tada razumio što ga čeka. Upitao me je:

“Zašto, Srečko? Bio si radnik u našem magazinu, pošteno plaćen, zašto?”

“Tako je. Eto, zato neću ja u vas pucati.” – odgovorio sam mu – “Neka puca Tikvica ja ću pucati u Matu Bragadina.”

I dok smo repetirali puške, Vlado Stude je počeo pjevati.

“Mislim da je u tom času poludio.”

Nisu odmah upali u jamu pa smo ih puškama i nogama odgurali. Vladi je pola glave bilo razneseno a jedno oko je još treptalo.”

Partizanska strahovlada

Tu potresnu priču jedan član obitelji Jakovac prepričao je nama.

Kad smo se mama i ja rastali od oca i došli doma ona je odmah poslala Mandu u Seget da potraži svog brata Jeru Matijaša.

Htjela je da on, kao uvaženi pripadnik partizanskog pokreta, intervenira kod svojih neka nam puste oca. Jere je odmah otišao u tu njihovu Komandu u Domu željezničara i na upit gdje je Stude dobio kratak odgovor:

“Likvidiran je odmah.”

“Zašto tako, bez ispitivanja?”

“Zato jer smo znali da ćeš doći u intervenciju.”

Jere je, čuvši to a poznavajući našu obitelj i znajući da mi otac nikome nije naudio, naprotiv da su naši roditelji časne osobe, uvažene u selu i uvijek spremne pomoći drugima, otišao jednom od onih koji su tada “drmali” u Kaštelima i u pravednom gnjevu porazbijao mu sve po kući.

Oko 13 sati istog dana Jere je došao u našu kuću. Dovezao ga je motorom Jozo Lozovina-Mosor. Potražio je svoju sestru i samo njoj šapnuo:

“Gotovo je. Zakasnio sam.”

Mande u početku nije nikom ništa govorila iako se, kasnije smo ustanovili, po selu o tome već šapatom pričalo. Kako više nije mogla u sebi nositi tu strašnu tajnu nakon nekog vremena odvela je mene i sestru Miru i sve nam rekla. Neću ni pokušati opisati kako smo to doživjele.

Točno tjedan dana nakon što su odveli oca, u isti sat, jedan po ponoći, dolazi ista grupa naoružanih partizana. Ovaj put po mamu. Isto lupanje po vratima, isti povici:

“Otvori!”

Otvaramo vrata a oni kažu:

“Katice, došli smo po tebe jer te Vlade zove. Morate se dogovoriti neke stvari oko imanja.”

Autor: Filomena Filka Ratković