“Oslobodioci” Malega mista

Tako je bilo i 4. rujna 1943. godine. Pape je (nikad ga nismo zvali tata, jedino pape) biciklom krenuo na jednu od svojih uobičajenih ruta, do naših polja zvanih Bile. Tamo ga je, u polju, pod maslinom, dočekao znanac Vicko Grgin, partizan iz Kaštel Novog. Grgin je u razgovoru rekao da će Italija uskoro kapitulirati i da se oni spremaju doći u selo. Neka se ništa ne boji, on ga dobro poznaje i bit’ će pod njegovom zaštitom. Ujedno ga je zamolio da se nađu ponovo popodne na istom mjestu i neka donese nešto lira kao pomoć jer će im trebati kad dođu u selo.

Kod kuće su imali 50.000 lira. Moja majka Katica izdvojila je 20.000 i dala ih ocu koji ih je odnio na dogovoreno mjesto i predao Grginu. Taj isti Vicko Grgin postao je kasnije slavljeni partizanski general.

Italija je kapitulirala 8. rujna. Partizani slavodobitno ulaze u selo. Život, bar na izgled, ide dalje, iako ne na uobičajeni način. Skoro svaki dan bi netko iz sela bio odveden u nepoznato i za njega se više ne bi čulo. O tome se samo šapatom pričalo.

Preko puta naše kuće su Kula Čipiko i prostrana skladišta u vlasništvu obitelji Katalinić. Tu su bili smješteni zarobljeni talijanski vojnici uglavnom mladi i prestrašeni. Njih po grupama odvoze kamionima.

“U Šibenik” – kažu čuvari. Malo je čudno da se ti isti kamioni prazni brzo vraćaju. A Šibenik nije blizu. U međuvremenu, počela je prava pljačka. Neki su to zvali oslobođenje. Iz skladišta se iznosilo sve što se moglo nositi na rukama, tačkama, nosilima… Krala je sirotinja ali i oni koji nisu baš bili potrebiti.

Pod parolom “sve je to narodno” bezočno se otimalo tuđe vlasništvo. Tu grabež skoro je nemoguće opisati. To je savršeno uspjelo jedino Miljenku Smoji u “Velom mistu”. Gledajući epizodu koja priča o sličnom događaju činilo mi se da je snimljena 1943. upravo ispred naše kuće.

Iza Kule bila je velika hrpa naslaganih drva pripremljenih za zimu. Naravno i ona se odnose. Netko od seljana svoju zalihu opljačkanog privremeno slaže u slijepoj uličici iza naše kuće. Ne znajući za aktivnosti oko tih drva, izašla sam iz kuće.

Na dnu vanjskih skala stoji naoružan partizan – naš susjed Marko Jurić. Odmah je počeo vikati na mene što kradem državnu imovinu. Nisam imala pojma o čemu govori niti sam tada znala da su bivši vlasnici drva i druge robe u skladištima već “izvlašteni” u ime nekih viših ciljeva. Odgovorila sam mu da je lud i da nemam pojma o čemu govori i za što me optužuje. On skine pušku s ramena i kundakom me prilično jako odvali po ramenu. Kao prava tvrdoglava sedamnaestogodišnjakinja, nisam mu ostala dužna nego sam ga nogom žestoko raspalila po koljenu. To ga je još više razljutilo. Ponovo me je udario, ovaj put jače. Rame mi je bilo iskočilo a ja sam se srušila niz stepenice.

Mande me je, uz nečiju, pomoć digla i unijela u kuću. Otišli su po čovjeka koji je sređivao takve stvari te mi je on namjestio iščašeno rame.

Drugarica – gospodarica

Jednog dana, točnije 15. rujna, bili smo počašćeni važnom posjetom. U našu kuću je došlo partizansko izaslanstvo: Jere Matijaš zvan Voda (Jere je bio brat naše domaćice Mande, a i on je neko vrijeme kod nas zarađivao kruh svoj svagdašnji), Anka Lozovina, sestra kasnije proglašenog narodnog heroja Joze Lozovine-Mosora (po njemu je Trogirsko brodogradilište dobilo ime) i još sedam – osam njihova drugova iz Segeta. U Segetu je tada bila partizanska komanda za šire područje Trogira.

Bili su okićeni puškama, bombama, dalekozorima i svim ostalim ratnim rekvizitima koji su u ono vrijeme bili u trendu. Lijepo smo ih pogostili. Bila je to, rekli su, prijateljska posjeta. Došli su se zahvaliti za našu pomoć.

Naime, naša mama i Mande su tijekom rata i talijanske okupacije, za Jeru i njegovu grupu šivali tople prsluke, pleli im čarape i prikupljali druge stvari. To su, po potrebi, nosili u Seget i predavali “vezi”. O tim stvarima se za vrijeme rata u kući nije govorilo, pogotovo ne pred djecom. Mama nam je o tome pričala kasnije.

U to vrijeme, bar u Dalmaciji, bilo je uobičajeno da zaposlenici bilo kojeg statusa u tvrtkama kao što je bila tvrtka moje obitelji svoje poslodavce tituliraju s “gospodaru” i “gospodarice”. Tako su oslovljavali i moje roditelje, a ni Jere Matijaš nije bio iznimka. Novi sustav vrednovanja uveo je i nove načine oslovljavanja pa su svi službeno postali “drugovi” i “drugarice”.

Dakle, dobili smo posjetu. Jere, ne mogavši se potpuno osloboditi svog starog odnosa sluga-gospodar, mamu je titulirao kompromisno.

“Znate, drugarice – gospodarice” – ispalio je pripremljenu službenu tiradu, blaženo nesvjestan komičnosti svojih riječi – “mi se borimo za jednakost. Neće više biti poreza, novac neće trebati jer će svatko imati što mu treba i svatko će nositi klobuke a ne samo gospoda i bogati”.

Mama ga je pogledala ispod oka i potpuno ozbiljno odgovorila:

“Jedva čekam vidjeti i taj dan.”

Autor: Filomena Filka Ratković

(drugi dio)