KEVINA JAMA (1.)

17.06.2015.

SVJEDOČANSTVO O KEVINOJ JAMI

Strašni partizanski zločini na Kozjaku o kojima se predugo moralo – šutjeti!
Autor: Filomena Filka Ratković Petak, 12. Lipanj 2015.


Kevina je jama jedno od značajnijih stratišta komunističkog zločina na hrvatskom jugu. Donosimo potresno svjedočanstvo pokojne Filomene Filke Ratković koja je opisala stradanje svog oca Vlade u Kaštelina 1943.godine nakon pada Italije.

Proslov

Prošlo je 72 godine od tragedije, bolje rečeno zločina, o kojem se u ovom tekstu piše. Pošlo je i 22 godine od kad je stradanje na tom mjestu obilježeno. A prošlo je i 12 godina otkako je ovaj tekst napisan. I što se od tada dogodilo? Ništa. Pobrinuli smo se da dospije u ruke i državnim i lokalnim dužnosnicima iz različitih stranaka i partija, institucijama, uredima i komisijama, svima koji bi po dužnosti na to morali reagirati. I što su napravili? Ništa! U svoje ruke dobili su i oni, sveprisutni, koji se predstavljaju borcima za ljudska prava, koji prebrojavaju jedne žrtve a o drugima ih nije briga. Oni su i tako dobili što su zaslužili, zar ne? Te interesne grupe, tzv. udruge civilnog društva učinile su isto što i službena politika: jedno veliko ništa.

Ah, da. Netko je nešto učinio. Mi, obitelj pokojnog Vladimira Stude 120 godina nakon njegovog rođenja i šezdesetak godina nakon njegove mučeničke smrti od partizanske ruke, uspjeli smo ga službeno proglasiti mrtvim. I za to smo u našoj državi, državi za koju smo se borili potrošili cca. 8.000 kuna.

Siniša Ratković

KEVINA JAMA

Image and video hosting by TinyPic

Poraće je. Prošla je, i našu obitelj dobro zahvatila, prvo konfiskacija pa nacionalizacija. Što se moglo? Sila Boga ne moli. Na osnovi osobno proživljenog iskustva, kao i naknadnog dugogodišnjeg napornog, upornog i cijeloj obitelji, bolnog istraživanja, napisala sam ovaj tekst s jednim jedinim ciljem: neka se dozna istina. Prava istina o nekim davnim i onim ne tako dalekim događajima. Predugo je vladala šutnja prekrivena čvrstim plaštem laži, one “istine” koju su “oslobodioci” godinama servirali kao jedinu i neupitnu, prikrivajući njome svoje strašne zločine. Ovdje govorim o slučaju naše obitelji. A koliko je takvih obitelji? Koliko je onih koji nikad nisu saznali sudbinu svojih bliskih, nestalih u bezbrojnim jamama ili satrtih na poslijeratnim Križnim putovima?

Većina spomenutih sudionika opisanih događaja već su odavno pokojni, za neke ne znam gdje su. Međutim, neki od aktera još su živi i mogu posvjedočiti o činjenicama. Krvnicima ionako ja ne mogu oprati krv s njihovih zločinačkih ruku.

I, kao što je jednom rekla moja mama upirući prstom put nebesa:

“Ja sam im oprostila. Neka ondje gore riješe svoje grijehe.”

Djelić temelja partizanskog antifašizma

Moram dokazati da je moj otac mrtav. Naizgled jednostavno, zar ne? Uobičajeno bi bilo u takvom slučaju otići u općinski ili neki sličan ured platiti propisanu taksu i zatražiti smrtovnicu. Ali ne i u ovom slučaju. Smrtovnicu ne mogu izdati jer nemaju saznanja da je mrtav. Nitko ga nije upisao u knjigu umrlih. Pravno on je još živ. I tu je kvaka.

Naime, da je još uvijek živ, sada bi imao 119 godina i bio poznat u svjetskim razmjerima kao najstariji čovjek na svijetu.

Problem je što svi u obitelji, a i u našem malom mistu znaju da je mrtav, samo to moramo i dokazati. Točnije rečeno, moramo nadležnim službama, u ovom slučaju sudu, dati dokaze da nije više živ tako da ga oni mogu proglasiti mrtvim. Na temelju toga druga državna služba izdat’ će smrtovnicu.

Drugi problem je što on nije umro prirodnom smrću.Ne, on je ubijen. Ubili su ga 1943. godine hladnokrvno, s predumišljajem i organizirano tzv. “oslobodioci” – partizani, isti oni koji danas tvrde da su antifašisti, ma što to značilo. Potom su vrlo revno, našu obitelj oslobodili i najvećeg dijela pošteno zarađene imovine.

Živjeli smo u obiteljskoj kući u Kaštel Novom. Otac i njegova braća imali su uspješnu tvrtku “Braća Stude” koja se bavila vinogradarstvom i proizvodnjom i prodajom kvalitetnih vina, likera i pjenušaca.

Bilo nas je četvoro djece: Neda, Mira, Drago i ja. U vrijeme opisanih događaja Neda je živjela i radila u Splitu a Drago je bio u Zagrebu. U kući je, uz našu mamu Katicu, Miru i mene, bila i Mande Matijaš, naša dugogodišnja domaćica.

Moj otac, Vladimir Stude pok. Marina, bio je srčani bolesnik (angina pectoris). Dugo se liječio u Zagrebu. Vrativši se u Kaštel Novi gdje se nalazila naša obiteljska kuća, držeći se savjeta liječnika, svaki dan se šetao ili vozio bicikl.


(prvi dio)

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.