|
Meni Cibonin toranj izgleda kao golema cigareta. Ne bih se volio zateći u njemu ili blizu njega za vrijeme potresa. To su dvije stvari koje mi uvijek prve padnu na pamet kada prolazim pored ove velebne građevine. Nakon te dvije stvari obično pomislim kako me baš zanima koji su i kakvi uredi iza tih bliještećih stakala i koliko je unutra ljudi, života i sudbina. I kako svi oni moraju ići na wc. Onda prekinem svoj tok svijesti i prisilim se razmišljati o nečemu konstruktivnom. U Ciboninom tornju može se pojesti sasvim pristojan kebab računamo li zagrebački prosjek. To je vrlo konstruktivna misao.
Uz hrpu reflektirajućih stakala, gomiletinu ljudi, nekoliko dućana i par trafika u ovom tornju ili točnije, u njegovom podnožju, možete pronaći i desetak kafića. Najuočljivija je ona koja se bez nekog očitog razloga zove Stars, a osim običnih građana nju ponekada posjećuju i prvotimci, ne biste nikada pogodili, Cibone. Njih je od običnih posjetitelja zbilja jednostavno razlikovati.
Moram priznati da nisam često pohodio Stars, ali znalo se dogoditi. Uvijek bi to bilo neko kao rješenje u nuždi, ali ima i ljudi kojima je to omiljena birtija i koji u njoj svaki dan piju kavu. Inače, interijer je dvoetažan s time da je gornja etaža dosta bolja od prizemne i iako je uređenje isto, ugođaj na višem levelu puno je drugačiji i može vam se učiniti da ste na nekom drugom mjestu, u nekoj drugoj kavani. Imaju solidan izbor piva i prosječnu kavu. Konobarima ću posvetiti cijeli idući paragraf.
Pričao mi je prijatelj kojemu vjerujem svaku riječ da su on i neki kolega sjedili u Starsu još u vrijeme studentskih dana. Besparica, natezanje jedne kave satima, žicanje cigareta i sve što ide s tim. I tako, prijatelj popije čaj, ovaj drugi kavu i požele platiti. Račun je bio petnaestak kuna, a oni su imali samo novčanicu od pedeset. I daju tog Gundulića konobaru i čekaju. Čekaju. Čekaju. Nakon petnaestak minuta prijatelj ode do konobara i zatraži kusur, a konobar mu na to odvrati – 'Mali, ovdje ti se kusur ne vraća!' Znam da ne treba suditi sve konobare jednog lokala po postupku jednog od njih i to prije dosta godina i još na temelju priče čiju istinitost nije moguće provjeriti, ali to sam i ispričao zato što mi konobari u Starsu ne djeluju kao netko tko ne bi mogao izgovoriti tu rečenicu. Jesu, u redu su, više poslovni nego pristojni, ali uglavnom u redu, ali imaju te neke izraze lica kao da su, svi odreda, zaslužili na ovome svijetu neke zadivljujuće pozicije, a odvratni splet okolnosti ih je bacio u konobarenje. Sudbo kleta.
Druga priča vezana uz Stars jest da je tamo navodno bilo nekakvih maijaških obračuna. To ne mogu provjeriti, Internet o tome šuti, ali opet, ne bi me iznenadilo. Ne bi me iznenadilo da čujem da je u wc-u javne kuhinje došlo do mafijaškog obračuna. Svašta se danas trpa pod mafiju.
Eto, imate te dvije nimalo ugodne priče i nekolicinu košarkaša raznih boja kože i svi elementi za jednu originalnu kavanu su tu. Imidž je stvoren, valja ga samo održavati i nadograđivati. Teško. Vjerojatno zbog velikog broja ljudi koji tu svakodnevno prolaze, ova birtija ipak više funkcionira kao kolodvorska, čekajuća kavosipijačka lokacija, nego kao kafić osmišljenog i razrađenog identiteta. Ponavljam, ima ljudi koji su tu svaki dan baš kao što svaka birtija u gradu ima ljude koji su u njoj svaki dan i oni sigurno imaju ponešto drugačiji pogled na stvari, ali moja je perspektiva ona običnog prolaznika koji voli popiti kavu, pročitati novine i pojesti tanjur tripica, ali to je već neka druga priča.
Kako ružne priče o bahatim konobarima i prolijevanju krvi na terasi nisu ostavile nikakav trag na renome Starsa tako ga većina ljudi pa tako i ja ne promatra kao neko zazorno mjesto koje bi valjalo izbjegavati. Vjerojatno je to baš zbog njegove kolodvorske duše jer na mjestu kojim cirkulira gomila ljudi može se dogoditi gomila situacija, a s druge strane, sve i da na samom autobusnom kolodvoru imate savršeno razrađen kafić koji se diči bidermajerskim namještajem, apsintom iz doba francuske revolucije i konobaricama odjevenim u sobarice vjerojatno biste ga doživljavali kao tek još jednu kolodvorsku birtiju. Dobro, možda ne biste, ali trebao mi je argument za prisnažiti.
Terasa Starsa dovoljno je prostrana i na njoj gotovo uvijek ima mjesta i pogled na užurbanu, uzbibanu i uzburkanu Savsku može zadovoljiti svakog gradskog fetišista, a ako vas ne smeta buka s ceste ovdje možete provesti dosta ugodnih trenutaka i lijepo se odmoriti od vrućine i stresa.
Sve u svemu, ako još niste bili u Starsu niste ništa propustili, ali ako vas put nanese nemojte razmišljati o negativnim pričama koje ste čuli iz neprovjerenih izvora. Da, vjerojatno jesu istinite, ali istinita je i priča o čovjeku na mjesecu pa time ne razbijate glavu. Lijepo uđite (ili ostanite na terasi), naručite svoje piće, pristojno se vladajte i ako imate novaca ostavite napojnicu. Ionako se sutra nećete sjećati niti što ste danas ručali, a kamoli gdje ste pili kavu.
|