|
Prije svega potrebno je povući razliku između posta i nemrsa. Naime post podrazumijeva konzumaciju samo jednog obroka dnevno (u katolicizmu), a nemrs podrazumijeva nejedenje mesa.
”Prema sadašnjoj crkvenoj disciplini post je obvezan za katolike od navršene 18. do započete 60. godine života: na Pepelnicu i na Veliki petak... Za nemrs (običnim petkom) crkveni zakonik je sažet i kratak: "Zakon nemrsa obvezuje one koji su navršili 14. godinu života, osim ako je u petak svetkovina”. (link)
Kada pročitate ove izjave sigurno vam pada napamet pitanje ima li toga igdje u Bibliji?
Odgovor je dakako da nema. To su priče katoličke crkve, nema govora o tome da Bog kršenje tih 'Crkvenih' propisa smatra grijehom, međutim da bi smo to shvatili moramo uzeti u ruke ono od čega katolička crkva zazire, a to je Biblija, te otvoriti poslanicu Rimljanima 14. poglavlje.
U njoj Pavao naime kaže da 'jedan vjeruje da smije sve jesti; drugi naprotiv koji je slab u vjeri jede samo povrće' (2. stih)
Zapazimo da se radi o ljudskom stavu 'jedan vjeruje' kaže stih, a ne 'Bog kaže'. Ovaj stih međutim ne govori o tome da su kršćani vegeterijanci slabi u vjeri, nego govori o tome da su oni koji vjeruju da smiju jesti samo povrće slabi u vjeri. Naime Bog je ljudima dozvolio da jedu meso (Postanak 9, 2-3), i tu dozvolu nikada nije povukao. Onaj tko vjeruje da Bog zabranjuje jednje mesa ili da je to grijeh u očitoj je zabludi.
Međutim, onaj tko se radi svog zdravlja ili iz nekog drugog razloga odrekne mesa on nije 'slab u vjeri' jer to ne radi misleći da je Bog zabranio da se jede meso, nego samo zbog svoga vlastitog izbora.
Pavao potom nastavlja:
'Koji jede sve, neka ne prezire onoga tko nejede sve, a koji nejede sve, neka ne sudi onoga koji jede sve'
Drugim riječima Pavao nam pokušava reći da se 'Kraljevstvo Božje ne sastoji u jelu i piću, nego pravednosti, miru i radosti po Duhu Svetome.' (stih 17)
Tj. Pavao želi staviti naglasak na to da ne donosimo sud o bližnjima na temelju toga da li oni jedu ili ne jedu meso, već da svoj pogled sa tuđeg tanjura usmjerimo na nebesa, te izbjegavamo takve besmislene prepirke.
To je jasno iz 3. stiha u kojem Pavao postavlja retoričko pitanje:
„Tko si ti da sudiš tuđem sluzi?“, te da je nečija snaga vjere zavisna o tome da li ga Gospodar drži ili ne, a ne to tome što on jede.
Međutim povjesni izvori nam kazuju i još jednu zanimljivost, naime običaj posta tj. uzdržavanja od jela poznat je u mnogim poganskim religijama kao npr. Islam i hinduizam. Drugim riječima takvi propisi mnogo su stariji od vremena Pavlove poslanice Rimljanima.
Dakako, u Rimskoj religiji (pretkršćanskoj) post, odnosno apstinencija od određene hrane (nemrs) bila je dio religije. A ta ista religija uključivala je i prinošenje žrtava za žive i mrtve, hodočašća i idolopoklonstvo. Nažalost ti isti običaji preneseni su u Rimsku Crkvu.
Međutim da ne duljimo dalje, vratimo se na biblijski tekst, on dalje kaže u 5. stihu
„Jedan dakako polaže veću vrjednost na jedan nego na drugi dan, a drugi polaže jednaku vrijedonst na svaki dan“ - vjerovali ili ne, neki koriste taj stih tvrdeći da ne trebamo svetkovati Božji dan odmora - subotu.
Koji je smisao tog teksta jasano je iz cijelog poglavlja, naime Pavao od prvog do zadnjeg stiha u tom poglavlju (stihovi 14, 20, 21...) govori samo i isključivo o hrani i običajima vezanim uz hranu.
Kako su mnogi kršćani dolazili iz rimske idolopokloničke relgije (poganske) naravno da su sa sobom preuzeli mnoge običaje, običaji vezani uz post i nemrs, održali su se do današnjeg dana u rimskoj religiji (katoličkoj). Naravno da su ti postovi bili vezani uz određene dane, inače ne bi bili dio religije. Ti postovi međutim nisu bili dio unutrašnje pobožnosti nego su mahom bili stvar običaja, tj predaja i tradicija koje su se stvarale stoljećima. Tako je npr. do 'Istočnog raskola' među ostalim došlo i zbog toga što je Istočna Crkva zamjerila Zapadnoj post subotom koji je tada bio praksa u Rimskoj Crkvi.
Vjerovali ili ne, u religijama poput katolicizma nije svejedno kojeg dana je nemrs ili post. Da su tadašnji Crkveni velikodostojnici znali za ove retke iz Biblije mogli su komotno izbjeći barem tu nesuglasicu.
Stih 6. dalje kaže da 'Tko pazi na dan čini to radi Gospodina', iato je i sa onim koji 'jede sve' ali i onim koji 'nejede sve'.
Sada se netko pita da li je moguće običaj posta ili ne jedenja mesa 'kristijanizirati' iz poganstva? Jednostavno, vidimo da se već u Pavlovo vrijeme to dogodilo. Naime, ljudi koji su se recimo navikli na nemrs, zadržavaju taj običaj i nakon što izađu iz katolicizma, radi se o navici i višegodišnjoj ustaljenoj praksi nejednja mesa ili jedenja ribe petkom. Takvi običaji iako preuzeti iz prijašnje religije (katolicizma) nisu vezani uz vjerska uvjerenja nekog pojedinca, nego su čista stvar navike.
Običaj jedenja ribe petkom također je puno stariji od katolicizma, kao i farbanje jaja, kićenje bora i mnogi drugi običaji. Tako ja npr. ako imam djete, iako nisam katolik već sam evanđeoski kršćanin mogu za Uskrs farbati jaja sa svojim djetetom iako to nije povezano sa mojom privrženošću katolicizmom nego nasljeđenim običajima i tradicijama koji su iako u početku religiozne naravi prešli u stvar društvene kulture i izašli iz domene religije, te postali dio 'narodnih običaja' koje prakticiraju svi bez obzira na vjersku pripadnost.
Sada dolazimo do jednog spornog pitanja, naime, neki tvrde da je svejedno koji dan treba svetkovati, dakle to može biti bilo koji dan između dvije subote, pa čak i sama subota, ali definitvno ne nužno subota.
Da bi potkrijepili takav stav oni mahom citiraju Rimljane 14,5 međutim oni pritom potpuno ignoriraju činjenicu ako pročitate cijelo to poglavlje da u njemu uopće nema spomena o suboti, Danu odmora, počinku, rasprave o Zakonu ili nešto slično, već se jednostavno radi o običajima vezanim uz hranu koji su prakticirali kršćani u Rimu.
Zapzimo, Bog nikada nije rekao da mu je svejedno koji se dan svetkuje, subota je za njega bila i ostala 'sveti dan' (Izaija 58,13). Kada bi došlo do praktične primjene te neobične tvrdnje, došlo bi do potpunog rasula jer bi svatko svetkovao dan koji njemu najviše odgovara, okupljanje ljudi na zajedničko bogoslužje jednim danom u tjednu postalo bi 'nemoguća misija', jer bi bez obzira na to o kojem se danu radilo taj dan za večinu uvijek bio najobičniji radni dan.
Dakako oni koji se pozivaju na to da je 'svejedno koji je dan', u biti svetkuju nedjelju i imaju bogoslužja nedjeljom, a navedeni tekst iz Rimljana koriste samo zato da bi potkopali svetost subote, a ne radi micanja dana bogoslužja sa nedjelje. Neki idu i korak dalje i kažu da Bogu ne treba posebno posvetiti niti jedan dan. Svi su dani 'Gospodnji' kažu oni. Mnogi od njih u biti uopće niti nemaju kontinuiranu naviku odlaska u crkvu određenim danom.
Jednom mi je jedan pastor (svećenik u protestantskim crkvama) rekao da u Zagrebu 2000 ljudi luta po vjerskim zajednicama (kršćanskim), bez ikakvog reda i kontinuiteta. Njihova bogoslužja tako su postala nebitno pitanje, 'jer Bog ionako ne traži da mu posvete neki poseban dan', a i mjesto bogosluužja je varijabilno.
Netko tko je jedan dan bio kod 'borongajaca', sutra se može pojaviti 'kod Šićka', neki drugi dan kod baptista, a za mjesec dana završiti u nekoj maloj i relativno osamljenoj grupi ljudi koji imaju 'posebno otkrivenje i misiju', ima i recidiva u katolicizam, uglavnom svega i svačega, a sve je to dobrim dijelom i posljedica zbunjujuće, ne dosljedne i nerjetko 'svatko tumači sam za sebe' teologije.
Posljedica toga je doktrinalno rasulo, jer se potkopavanjem zapovjedi o suboti potkopava i Deset zapovijedi, tako da ima među 'kršćanima' i onih koji kažu da Deset zapovjedi više ne vrijedi, da je 'Duh zamjenio slovo' i slične tvrdnje.
Trenutno je situacija takva da svaka protestantska crkva na drugčaiji način objašanjava zapovijed o suboti, ali svaka na različit, a rijetko koja na onakav kakv je jedini racionalan, tj. na onaj da subotu treba svetkovati sukladno samoj zapovijedi, a ne izmišljati kojekakve isprike za neposluh Božjem Zakonu.
|
