Nymphea - luckasta mama https://blog.dnevnik.hr/nymphea

srijeda, 13.12.2006.

Ljubitelji dobre kapljice, zbor!

Od kad sam ovdje spomenula svakim danom je sve više zainteresiranih za priču o onom vinskom pripravku u domaćem izdanju, primitivnom pelinkovcu, likeru wannabe ili kako ćemo ga sve nazvati.
Priča je uistinu zanimljiva, a da bih vam je ispričala, prvo si morate zamisliti glavne likove. Narafski, to smo moj dragi et moa, iako u ovoj priči mnogo više sličimo Patu i Matu, tj. za one koji nisu u toku s novim nazivima crtića, onim krumpirastim likovima iz češke uspješnice A je to!

Budući da ih ja ionako nisam nikada mogla razlikovati, svejedno je hoćete li me zvati Pat ili Mat.

Dakle, zamislite si dvoje entuzijasta koji su toliko neurotični da povremeno požele naučiti nešto novo i okušati se u novim vještinama. Zamislite si ih kao vrlo zaposlene ljude s raskuštranim rasporedima, dvoje majušne, jednako raskuštrane, djece, stančićem (oh, da, stan je pak posebno raskuštran), kreditima, jednim autom… mislim, onak, prosječno stojeće ljude s očajno malo vremena. E, onda tih dvoje imaju i svoje roditelje koji su se negdje rodili, pa onda ja imam i baku koja je prepuna svakakvih znanja i iskustava, pa onda po onoj dobroj staroj: bolje da izumre selo nego običaji, požele to dvoje luckastih učiniti nešto da neki od tih običaja ne krepa. Odnosno da mu upuhnu malo života, nanovo. Kad još taj običaj ima veze s vinom i to crnim, kud ćeš veće sreće.

Dakle, prvi dio ove zakučaste pričice smo riješili: radimo vino. Eeee, ali ne bilo kakvo.

Pretpostavljam da ste svi bili u Samoboru. I da ste tamo jeli kremšnite, jel? Oni malo hrabriji su se omastili i samoborskom kotlovinom, pa onda možda, ali samo možda, pod navalom svih tih endorfina uslijed mnogo bjelančevina, poželjeli i gucnuti nešto „tipično“ samoborski, a da nije glavoboljni cviček ili neka lokalna varijanta domaćeg vina. Tipično samoborski možete gucnuti Bermet. Onaj tko ga je pio zna o čemu se radi. Ili barem misli da zna! Oni koji nisu, brzo bjež'te u Samobor i kušajte. Ukratko rečeno, a možda i pogrešno, radi se o aperitivnom vinu. Recept za njegovu pripravu je obiteljska tajna, u vlasništvu stare samoborske obitelji Filipec. Bermet je gorkasti, vinski pripravak s mnogo začina koji ugodno grije želudac, uzrokom je pojačana rada žlijezda slinovnica i uistinu je poseban. Toliko poseban da je postao brend, pravi lokalni specijalitet, izvozni proizvod, samoborski suvenir i, sasvim sukladno očekivanjima, pravi mit. Kako i ne bi. Ako je nešto tajna, to vas naprosto zove, milozvučno poput kakve sirene, da je razotkrijete, kaj ne?

Kako, dakle, nitko ne zna prave sastojke i omjere, a budući da se svaki iole sposoban vinogradar s par trseka voli podičiti finim nosom i tankoćutnim nepcem, mnogi su uvjereni da su tek redovitim lokanjem, pardon, kušanjem, uspjeli detektirati sastojke dobro čuvane recepture čarobnog napitka. Pa ga, shodno tomu, i nastoje proizvoditi u domaćoj radinosti. Naravno da će vam se svaki takav „proizvođač“ pohvaliti da upravo njegov bermet ima onaj neponovljiv, raskošan, očaravajući i, naravno, originalni, okus!! O tim i takvim inačicama, ne bih sada i ovdje, iako Samoborci i okolni stanovnici nisu Zagorci, bojim se da bi me netko mogel tužit!

E sad, spojite sve ovo rečeno s mojom (pre)tvrdom glavom, neprestanom željom da se okušavam u novim stvarima uz ljubav prema tradiciji i dobroj kapljici, činjenicu da mi je baka još dobrodržeća i puna svakojakih znanja, pridružite tomu i mog dragog kojega uz sve moje navedene karakteristike krasi i potreba da pronalazi uvijek nove talente i dobili ste eksplozivnu mješavinu. Goru od pet kila plastičnog eksploziva, s fitiljem i tajmerom.

Dakle, kad se takvo dvoje odluči raditi bermet, što oni učine? Prvo odu na sajam kupiti bačvu. Da, nisam ja ništa preskočila, vjerujte mi. MI smo prvo otišli po bačvu. Ja sam čula već prije da postoje bačve, znam i kako izgledaju, obično se izrađuju od drva, okrugle su… dobro, sad, nisu baš okrugle, ali… su… onako, bačvaste, imaju nekoliko otvora, za koje otprilike znam koja im je svrha i po svoj bi prilici trebale imati i pipu da se iz njih može istočiti sadržaj. Jel?? Srećom, u vrijeme kada je mobilna telefonija uistinu uništila i posljednje stanište divljih ptica svojim velebnim antenama, pa su takvu nakeljili i na brege među kojima se smjestila i kućica u cvijeću moje drage bake, lako smo riješili i taj problem.
Bako, bako… zašto imaš tako velike oči?? Zato što nemaš pojma o bačvama, ćerce!! Hmm, tako smo baku pitali prvo kolika bačva treba biti. A bakin je odgovor bio: pa koliko vina želiš napraviti, takvu bačvu kupi! Mislim da je moja baka u prošlom životu bila Pitija glavom i prsima ili barem neka njena sestra po začkoljastim izjavama. Sljedeće pitanje ticalo se bačvine unutrašnjosti koja mora biti premazana voskom (a ne svim mastima), parafirana, tojest, a zatim i tretirana. Ako ste se ikada našli ispred neke teške zagonetke uslijed koje vam se čini da je svijet oko vas stao i svi su zapiljeni u vas očekujući da je riješite, a vi se pritom osjećate kao najgluplja čovjekolika ribica ispred voda za streljanje… e, tako sam se ja osjećala pred rafalom pitanja prodavača bačava s jedne strane i bakinih protupitanja koja su dopirala kroz telefonsku slušalicu. Kad smo bačvu kupili, osjećala sam se kao da sam samom Dalaj Lami uspjela objasniti smisao života i smrti! Ili se ono kaže, kao da sam boga uhvatila za bradu!?
Enivej, u cijeloj toj priči oko obične, pišljive hrastove bačve, niti ja niti dragi nismo primijetili da nam matematika, OPET, nije baš jača strana, pa smo tako, kalkulirajući koliko dugo će se bačva morati macerirati crnim vinom prije početka izrade likera, zaboravili jednostavnu matematiku koja kaže da bačvu od 50 litara dobijete za 500 kuna, a onu od 100 litara za 700!! Ako netko tu vidi neku tržišnu logiku i isplativost, molim da se suzdrži.
Jer, da mogu, ugrizla bih se za guzicu, da prostite!!! Možda sam trebala pitati baku. Jedino me strah da bi njen odgovor bio nešto u stilu, bačva je bačva, bila veća ili manja. Sve je relativno, vino će biti popijeno! Ili već nešto slično.
Ne, nije moja baka senilna, ona je samo mudra. Ako ću se zajebat, nek si budem sama kriva, ona ostaje čista! A, tako je bome i bilo.
Mi smo, pogađate, kupili bačvu od 50 litara!
U nastavku našeg trnovitog puta do homemade kapljice bermeta, morali smo naći suhe smokve, suhe rogače, cimet u kori, šećer, mahune vanilije i… ono najvažnije, pobrati grožđe. Ono što ga u našem kraju zovu „izabela“ a ima gadan okus, odurnu kožicu koja se guli već pri samom dodiru i prekrasan miris. Pelin je baka nabrala u vrtu.
Baka je rukovodila i ekstrakcijom mošta iz grožđa, odvajanjem najljepših grozdova koji će se u toj juhi namakati, omjerima, redoslijedom, okretanjem bačve, podmetanjem i vjetrenjem iste, pronalaženjem pravog nagiba… Ujak je nadzirao vrenje, ponovno okretanje… a oni Pat i Mat s početka priče su nakon nekoliko tjedana samo telefonski provjeravali bačvino stanje. Bila bi se bačva raspukla koliko se nadula od silnih dobrota, da je moj dragi ujak nije spasio.
I, da skratim ovu, već ionako predugu priču: rezultat miriše na šumske jagode, krasne je zagasito ružičaste boje, jak je da bi pod stol oborio i sumo-borca, lagano je gorkast, dakle i ljekovit, dobro grije i ima ga premalo!!
Svi koji su ga probali, a i oni koji još nisu, su naručili uzorak za kušanje. "Za blagdane!"
Ja i moj dragi bismo sada trebali pronaći bočice koje ćemo poklanjati uz dobre novogodišnje želje za sretno i pijano novo ljeto! Mislim da ću morati svratiti do Hospitalije, čujem da tamo ima jeftinih epruveta

četvrtak, 07.12.2006.

Zvijer u meni

Da, da, dobro ste pročitali. Ali, prije no što vam se po glavi počnu rojiti kojekakve (pri)misli, potrošite koju sekundu i pročitajte tekstić. Obećajem, ovaj puta je kratak ;-)

Naime, kaj… neki dan sam se prestrašila. I to same sebe. Iako bi vi sad mogli pomisliti da sam ugledala svoj odraz u zrcalu rano ujutro prije ulaska u kupaonu (što i nije daleko od istine) pa me strefio fršlok od raščupanog čudovišta koje, oko šest izjutra po stanu baulja u plavoj pidžami s mišekima (što, također, nije izmišljotina), zapravo se radi o nečem mnogo ozbiljnijem.

Dogodilo se ovako: vozimo se ja i dragi čavrljajući u našem auteku i idemo pred školu po kćer. Ona naime utorkom i četvrtkom ide na sinkronizirano plivanje, a mi smo se domislili da bi bilo pametno, kad smo nas troje ionako već na bazenu, a mališa kod bake na sigurnom, iskoristiti to vrijeme za rekreaciju. Pa smo tako i dragi i ja prošli tjedan počeli plivati. Što, naravno, nije tema ovog posta.
Tema je ta da smo kasnili par sekundi po dijete (molim, odrubite nam glave, ali promet je u to vrijeme fakat gadan), ona se uplašila da nećemo doći (jer uvijek dođemo!) i krenula nas je tražiti. Pritom su joj se oči napunile suzama, jer kako sad to odjednom, uvijek dođemo, a danas nas nema.
Ono što je vidjelo moje zabrinuto majčinsko oko bilo je malo jato djevojčica kako se svađaju. A ono što mi je pritom prvo palo na moju šizofrenu majčinsku pamet jest da je ona predmet te svađe. A, budući da ja volim misliti za Pametnicu da je mamina Mazunkica i Nježna dušica, u meni se probudio neki životinjski instinkt. Otprilike stil mame tigrica kojoj netko pokušava oteti mladunče. Imam velike očnjake, trgam sve živo ispred sebe i vragmater, ako treba, dezintegrirat ću onoga tko je rasplakao moju Ljubaf! Grrrrrr!
Da, znam, pretjerujem! Nou kidin!
Najgore (ili najbolje!) je to što se radi o nekim samo mojim strahovima. Jer, srećom, Pametnica je od one djece koju ne tangiraju pretjerano tuđe svađe i prepucavanja, pa čak i kad joj se frendice dure ili izvode neke slične bijesne gliste, ona je toliko kul da obično odmahne rukom i ode se igrati sama ili s dečkima nogomet. Za svoju dob je uistinu stabilna i zrela djevojčica, s prilično dobrim stavom o sebi, o tome što jest a što nije važno. I samopouzdanjem. U onoj mjeri u kojoj biste to mogli očekivati za jednu, skoro osmogodišnjakinju. I tu sad mama puca od ponosa, para nebo nosom i kiti se lovorikama. Da, da i tata, i tata! ;-)
Tako da sam po milijunti put utvrdila da mi je majčinski instinkt podešen na megafino pa detektiram i najbezazlenija kolebanja u ponašanju i raspoloženju svojih kikača.
I zato sam, izlazeći iz auta da prihvatim njenu torbu i stvari, dobila nagon da uletim među te svađajuće djevojčice i napravim reda!!! Da im pokažem boganjihovoga i da kaj one imaju gnjaviti moju klincezu i da je moj tata najjači – ups! - i tako sve u tom revijalnom tonu. Eeeeek!!!
Naravno da sam se poslovično ugrizla za jezik i odvratila glavu od grupice malih školaraca koji su tek prolazili kroz još jednu fazu odrastanja. A onda sam pitala svoju Mazu za razlog suzama kojih, usput rečeno, više nije niti bilo. Sve smo izgladili i prije no što je problem počeo.
Ali me ostalo kopkati zašto sam poželjela isprašiti nevaljale djevojčice, pa čak i ako su one bile razlog suza u očima moje Ljubavi. Kao kad je bila skroz mala pa bi joj neko dijete u pješčaniku bacilo pijesak na glavu samo zato što se slučajno zatekla u blizini.
Ne bojte se, ja uistinu nikada nisam, niti, nadam se, neću, niti podići glas na tuđe dijete, a kamoli se miješati u dječju svađu pod uvjetom da se djeca ne svađaju noževima ili sličnim „igračkama“.
No, ja imam jaki nagon zaštititi svoje dijete. Baš onako kako trenutno štitim Guzonju od oštrih rubova namještaja dok pokušava oboriti svjetski rekord u brzom hodanju po stanu. Ili, možda bolje reći u brzom slalomarenju.
Ona je moja kći, ja je volim više no samu sebe, želim joj da zdravo raste i da bude sretna. Kad nije sretna i nasmiješena, mene to boli. Brinem se, ludim, pokušavam ispraviti stanje. I uglavnom mi uspijeva. Barem u domeni našega doma i obiteljskih odnosa.
Ali, kad se radi o vanjskome svijetu… nemam nažalost takvih moći da je strpam u neki nepropusni balon u kojemu bi bila sigurna od svih svjetskih zala. Niti ja mogu oblijetati oko nje uvijek i stalno, sprečavajući ono loše da joj se približi. Čarobnog štapića također nemam! Bah!
Preostaje mi valjda samo jedno: brinuti se u sebi, imaginarno keziti zube svemu što joj želi nauditi i nadati se da sam joj usadila ono nešto što će je kroz život nositi lakšim putovima.
A sad još samo moram otkriti kako se to nešto zove! ;-)

P.S. Aha, da, i dugujem vam ponešto, jel? E, pa, danas su tu slike šalova, za koji dan vam možda ispričam i onu priču o vinskome likeru ;-))

Kćerin pončo izgleda ovako:

Ovako izgleda "strojka" na kojoj se to radi:

i jedna izbliza:



Na ove dvije posljednje fotke je šal koji sam napravila za dragog. Antracit boje s tamno crvenim.

Ako nekoga zanima detaljniji opis izrade ovih šalova, javite!

<	prosinac, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

'Malo sim, malo tam!' :-))

nymphea@net.hr

Linkovi

Blog.hr

Statistiku ne kužim i zato sam je uklonila. Tko šljivi brojke, dajte komentare :-))

Bloga mi moga, previše vas je...

Brod je u boci
Čoravi udo - lud ko gužvara i s uvrnutom uškom!
Demjan - šije 'moher' haljine
E.P.
Herostrat
Hrundi v. bakshi
Jana s iglama
Jazzie
Jezdimirka
Scorpy The Jezikoslovac
Kućanica u Japanu
Lucy
Milou
Nemiri
Nixa
Porto
Suzy
Šanzelizee - još jedna Mama
Translatorica
Trillian
XXX(iola)