Marketing
Zvijer u meni 
Da, da, dobro ste pročitali. Ali, prije no što vam se po glavi počnu rojiti kojekakve (pri)misli, potrošite koju sekundu i pročitajte tekstić. Obećajem, ovaj puta je kratak ;-)
Naime, kaj… neki dan sam se prestrašila. I to same sebe. Iako bi vi sad mogli pomisliti da sam ugledala svoj odraz u zrcalu rano ujutro prije ulaska u kupaonu (što i nije daleko od istine) pa me strefio fršlok od raščupanog čudovišta koje, oko šest izjutra po stanu baulja u plavoj pidžami s mišekima (što, također, nije izmišljotina), zapravo se radi o nečem mnogo ozbiljnijem.
Dogodilo se ovako: vozimo se ja i dragi čavrljajući u našem auteku i idemo pred školu po kćer. Ona naime utorkom i četvrtkom ide na sinkronizirano plivanje, a mi smo se domislili da bi bilo pametno, kad smo nas troje ionako već na bazenu, a mališa kod bake na sigurnom, iskoristiti to vrijeme za rekreaciju. Pa smo tako i dragi i ja prošli tjedan počeli plivati. Što, naravno, nije tema ovog posta.
Tema je ta da smo kasnili par sekundi po dijete (molim, odrubite nam glave, ali promet je u to vrijeme fakat gadan), ona se uplašila da nećemo doći (jer uvijek dođemo!) i krenula nas je tražiti. Pritom su joj se oči napunile suzama, jer kako sad to odjednom, uvijek dođemo, a danas nas nema.
Ono što je vidjelo moje zabrinuto majčinsko oko bilo je malo jato djevojčica kako se svađaju. A ono što mi je pritom prvo palo na moju šizofrenu majčinsku pamet jest da je ona predmet te svađe. A, budući da ja volim misliti za Pametnicu da je mamina Mazunkica i Nježna dušica, u meni se probudio neki životinjski instinkt. Otprilike stil mame tigrica kojoj netko pokušava oteti mladunče. Imam velike očnjake, trgam sve živo ispred sebe i vragmater, ako treba, dezintegrirat ću onoga tko je rasplakao moju Ljubaf! Grrrrrr!
Da, znam, pretjerujem! Nou kidin!
Najgore (ili najbolje!) je to što se radi o nekim samo mojim strahovima. Jer, srećom, Pametnica je od one djece koju ne tangiraju pretjerano tuđe svađe i prepucavanja, pa čak i kad joj se frendice dure ili izvode neke slične bijesne gliste, ona je toliko kul da obično odmahne rukom i ode se igrati sama ili s dečkima nogomet. Za svoju dob je uistinu stabilna i zrela djevojčica, s prilično dobrim stavom o sebi, o tome što jest a što nije važno. I samopouzdanjem. U onoj mjeri u kojoj biste to mogli očekivati za jednu, skoro osmogodišnjakinju. I tu sad mama puca od ponosa, para nebo nosom i kiti se lovorikama. Da, da i tata, i tata! ;-)
Tako da sam po milijunti put utvrdila da mi je majčinski instinkt podešen na megafino pa detektiram i najbezazlenija kolebanja u ponašanju i raspoloženju svojih kikača.
I zato sam, izlazeći iz auta da prihvatim njenu torbu i stvari, dobila nagon da uletim među te svađajuće djevojčice i napravim reda!!! Da im pokažem boganjihovoga i da kaj one imaju gnjaviti moju klincezu i da je moj tata najjači – ups! - i tako sve u tom revijalnom tonu. Eeeeek!!!
Naravno da sam se poslovično ugrizla za jezik i odvratila glavu od grupice malih školaraca koji su tek prolazili kroz još jednu fazu odrastanja. A onda sam pitala svoju Mazu za razlog suzama kojih, usput rečeno, više nije niti bilo. Sve smo izgladili i prije no što je problem počeo.
Ali me ostalo kopkati zašto sam poželjela isprašiti nevaljale djevojčice, pa čak i ako su one bile razlog suza u očima moje Ljubavi. Kao kad je bila skroz mala pa bi joj neko dijete u pješčaniku bacilo pijesak na glavu samo zato što se slučajno zatekla u blizini.
Ne bojte se, ja uistinu nikada nisam, niti, nadam se, neću, niti podići glas na tuđe dijete, a kamoli se miješati u dječju svađu pod uvjetom da se djeca ne svađaju noževima ili sličnim „igračkama“.
No, ja imam jaki nagon zaštititi svoje dijete. Baš onako kako trenutno štitim Guzonju od oštrih rubova namještaja dok pokušava oboriti svjetski rekord u brzom hodanju po stanu. Ili, možda bolje reći u brzom slalomarenju.
Ona je moja kći, ja je volim više no samu sebe, želim joj da zdravo raste i da bude sretna. Kad nije sretna i nasmiješena, mene to boli. Brinem se, ludim, pokušavam ispraviti stanje. I uglavnom mi uspijeva. Barem u domeni našega doma i obiteljskih odnosa.
Ali, kad se radi o vanjskome svijetu… nemam nažalost takvih moći da je strpam u neki nepropusni balon u kojemu bi bila sigurna od svih svjetskih zala. Niti ja mogu oblijetati oko nje uvijek i stalno, sprečavajući ono loše da joj se približi. Čarobnog štapića također nemam! Bah!
Preostaje mi valjda samo jedno: brinuti se u sebi, imaginarno keziti zube svemu što joj želi nauditi i nadati se da sam joj usadila ono nešto što će je kroz život nositi lakšim putovima.
A sad još samo moram otkriti kako se to nešto zove! ;-)
P.S. Aha, da, i dugujem vam ponešto, jel? E, pa, danas su tu slike šalova, za koji dan vam možda ispričam i onu priču o vinskome likeru ;-))
Kćerin pončo izgleda ovako: 
Ovako izgleda "strojka" na kojoj se to radi: 
i jedna izbliza:
Na ove dvije posljednje fotke je šal koji sam napravila za dragog. Antracit boje s tamno crvenim.
Ako nekoga zanima detaljniji opis izrade ovih šalova, javite! 
Post je objavljen 07.12.2006. u 09:05 sati.