Nymphea - luckasta mama https://blog.dnevnik.hr/nymphea
ponedjeljak, 30.01.2006.
Kak sam lepi!!
Joooj, kaj mi se neki dan dogodilo….
Ups, sorry, ja bez uvoda… a nemojte mi zamjeriti jer sam još mali i ne kužim se baš u sva ta pravila pisanja i lijepog komuniciranja. Samo sam tako uzbuđen da vam što prije moram ispričati…
Dakle, bili smo u bolnici na ultrazvuku kukova. Dobro, to i nije bitno. Svaki put kad idemo kod doktora presvlače me po pola sata pa se sav uznervozim. Ne znam u čemu je poanta tog presvlačenja, kao da se neću ponovno zasliniti i uflekati. Onda mi još i noge obuvaju, kao da mi trebaju neke tamo plave papučice. Helou, ja još ne hodam i po svoj prilici i neću tako skoro, zato… pustite me da slobodno mrdam prstićima. I ovako i onako se usaftaju i poslije se mama smije kako mi smrde noge…
E, da… onda slijedi promatranje u ogledalu. Ne ja, ja kad se vidim u špiglu, samo se šeretski nasmijem, ali mama… ona me uzme u naručje pa se sva važna ogleda. I sva je puna sebe kako u naručju drži jednog prekrasnog muškarca-to-be. Još malo i neće ona mene više držati na rukama. Samo da znate, iako sam malo klimav, ja već skoro i sjedim sam.
No, koliko god mrzio to što mi navlače majičice i hlačice i kape i šalove, pa me još trackaju i mackaju i začešljavaju moju bujnu blond kosu od tri i pol vlasi, toliko mi je ovaj put bilo drago. Jedan pravi dečko mora držati do sebe, jelte? Osobito kad dolazi u interakciju s drugim malcima!
Jer, zamislite, u čekaonici sam upoznao jednu bebanicu!
Da samo znate kako me je promatrala. Sav sam si bio važan pa sam izveo svoju posebnu cirkusku točku prevrtanja na bok i tako nekoliko puta, u krug, dok nisam došao do ruba stola tj. zida. Pokušao sam mami objasniti da mi sad taj zid strašno smeta jer se ne mogu odvrtiti do kraja, ali ona se samo blaženo smješkala i nešto mi gugutala. A ta bebanica, da ste je samo vidjeli! Crna kosa, vlasi na parove razbrojs, malo začešljana prema čelu (valjda da izgleda bujnije!), pa onda taj čisti ten i bucmasto lišce, natekli prstići od slasne hrane… Međutim, samo me je promatrala, nije izgovorila niti jednu riječ. Valjda se toliko oduševila mojom pojavom da je izgubila dar govora. A ja sam joj se požalio kako je promet bio gust na putu do bolnice i kako me živcira ona nova kapa s coflekom i da sam baš danas probao novu kašicu s mrkvom i piletinom. I ispričao sam joj kako mami uvijek zaslinim ramena pa mora prati majice specijalnim sredstvima protiv fleka. A onda sam joj pokazao i kako mogu staviti nožni prst u usta i kakve krasne nogometaške čarape imam. I ništa… Mislim, stvarno sam se trudio, ali je ona ležala tamo na jastuku i osim što je par puta coknula usnama nisam od nje čuo niti jednu riječ. I taman kad sam posegnuo rukom prema njoj da ju malo počupam i stisnem došla je bijela kuta i do mene pa su me promatrali, ovaj put stručnim okom. Mama me odmah poslije toga odnijela na oblačenje a bebanici smo rekli tek doviđenja!
Molim vas, recite vi meni, u čemu je problem. U meni? Možda se ja ne znam dobro izražavati, možda nisam bio jasan ili sam navaljivao previše? Ili možda… - ček da se malo počeškam po bujnom vlasištu - možda je to znak da sam neodoljiv i da pred mojim šarmom žene padaju u nesvijest? Moja mama pada na koljena, ali to već znate i to se baš i ne računa. Mislim, kužite me, ne?
Osim toga, dobro bi mi došao kakav konkretni prijedlog od vas iskusnijeh blogera, za slamanje ženskih srdaca, za sljedeći put?
utorak, 24.01.2006.
Moj prvi potres
Dragi moji, u cijelom mom dugom petomjesečnom bebanskom životu svega mi se već dogodilo, ali ovako nešto...
A ja sam mislio da će me štititi i paziti i sve to, kad ono...
Spavam ja tako jučer, a svi znaju da idem spavati prije piceka i kokoši iz prabakinog kokošinjca, kad me prene neki čudan osjećaj. Tresavi. Iako još nisam počeo gurati prste u utičnicu niti cuclati daljinski ili mobitele po kući, imao sam osjećaj da me pogodila neka podzemna munja ili neka čudna kozmička vibra...
Istovremeno je mama u blagovaoni za stolom čeprkala nešto po kompu i koliko čujem, pokušavala skucati neki tekst za blog. Možda se to u stvari blog editor zatreso začudivši se što se napokon primila tipkovnice.
Kako bilo, tata se kleo da on nije osjetio ništa, a mama svjedoči jutros kako je osjetila svu silu senzacija, od struje, podzemnog klokotanja, ogromne zmije koja joj ruje pod tepihom ili možda čak jahanja na divljim vodama (ili su bili konji, ne sjećam se!).
I da nije bilo ponoćnih vijesti, tata bi ju još prije spavanja bio proglasio ludom. Kad ono... svi smo se u taj kasni sat zabrinuli za prabakine kokice i netom izvaljana jaja. Jer se potres dogodio baš tamo negdje među bregima gdje živi moja prabaka*.
Iako sam još jako premali za znanstvena objašnjenja imam ja neka svoja tumačenja. Uzevši u obzir mjesto događaja i vremensku odrednicu mogu zaključiti tek da se radi o sljedećem: u svim se vinorodnim krajevima kontinentalne Hrvatske neki dan slavilo Vincekovo, a tada se, zna se, krste trseki. A krste se češnjovkama. Koje se obično potpune kakvim prilogom u vidu graha i još naknadno obilno zaliju vinom. Jedini logični zaključak nakon ovakvih fešti očituje se u probavnim posljedicama zemljotresne jačine, obično pod lokalnim nazivima Zvonimir, Tihomir i slično. Nije uragan Katica, nego prdac Zvonkec...
Moja draga teta koja je u dodiru s prirodom i zato svako jutro pojede natašte jednu jabuku, kaže da se to Majčica Zemlja pobunila jel su je nekoliko stotina godina rovali (u rudnicima kopali bakar), i nedaju zemljici da spava. Ona je, koliko čujem, jučer u stavu mirno sjela na stolac pod nosivi zid i podigla u zrak ruku pomirbenicu poručivši: Dajte Zemlji mira! Haugh!
Preživjeh svoj prvi potres! Haugh!
*Rude, mjestašce kraj Samobora u zelenim bregima Samoborskog gorja poznato po greblici, Oštrcu, češnjovkama i glavobolčeku pretencioznog naziva kiseliš! Obavezno posjetiti! Na 30 minuta od Zagreba. U zimskim uvjetima obavezna uporaba lanaca za gume, cepina, užadi za alpske uspone. Prije polaska obavijestiti gorsku službu spašavanja i povesti Bernardinca s bačvicom ruma!
srijeda, 11.01.2006.
Sindrom Zabrinute Mame ;-)
Imate li dijete?
Imate li dadilju? Ili bejbisitericu? Ili baku, tetu, rođaku, susjedu koja vam čuva klinca kad ste na poslu?
Imate li pritom osjećaj da će vam se glava rasprsnuti svaki put kad pomislite je li vaše dijete dobro, sigurno, sito, utopljeno… I da taj prokleti telefon nije zazvonio već sat vremena i ne znate fali li vašem junioru u ovom trenu koja vlas s glave ili mu se iskrivio noktić. I niste sigurni hoće li mu teta čuvalica/siterica/nanny dati dobru kašicu, hoće li znati dobro previti malu nježnu riticu i pravilno zakopčati gumbiće na skafanderu. A što ako im kolica zapnu u nekoj rupi na cesti pa im otpadne kotač…
Kad bih se prepustila (čitaj, imala vremena), vjerojatno bi mi se u tom trenutku u glavi počeli rojiti najnevjerojatniji scenariji, od toga da bi mogao iskočiti sigurnosni ventil na plinskom priključku do toga da bi tramvaj nekim čudom mogao ući u naš stan na trećem katu i pregaziti ih ili će nanny i moje nejače postati taoci nekog suludog provalnika. Od malo manje ludih scenarija vidim kako mu odjednom, baš u vrijeme hranjenja, počnu nicati zubići pa neutješno zaurla, dobije temperaturu ili se ospe od alergije na… recimo… neku sobnu biljku.
Ukratko rečeno, u ovih osam radnih sati povremeno mi sine kako Ja, Madr nezamjenjiva, golim rukama ubijam onog provalnika, trgam tramvajske tračnice i skrećem poludjeli tramvaj na drugi kolosijek ili spretnim skokom na susjedni krov spašavam dijete od plinske eksplozije. Nebitno je trenutno što vjerojatno ne bih uspjela preskočiti niti manju lokvicu poslije kiše, a snage u rukama nemam niti za otrgnuti najlonsku vrećicu od tjestenine ili slanih štapića. Ubiti ne mogu niti pauka, a kamoli mrava, pa je dakle sva ova tirada tek buncanje mame s velikim M koja odjednom nema više nadzor nad svakom sekundom egzistencije svoje bebe.
Jer, ne budem li ja uz njega non-stop, moj će petomjesečni sin doživjeti šok i cijeloga će života nositi traumu zbog odvajanja od Majke Svoje! Nikada, oh, baš nikada mi to neće oprostiti i što će nam drugo preostati nego cijeloga života plaćati razne šrinkove koji će neuspješno liječiti te duboke emotivne ožiljke. U posljednjim trenucima svog života, u dubokoj starosti, s grižnjom savjesti ću se sjećati kako sam mu uskratila najvažnije u životu. Gorjet ću u paklu ili ću se reinkarnirati u ljigavog guštera. Ili kukca. Drugim riječima, ako me ne spali Strijela božja, ne gine mi agonija ponovnog rođenja i blatnjave egzistencije.
Na stranu sad što je sve prethodno navedeno tek bolesno bujanje materinskog ega uskraćenog za svakodnevne gigantske doze nježnog dječjeg vriskanja, mlataranja ručicama i nožicama, oduševljenog pogleda iz tih malih okica i slinavljenja po ramenima. Da ne spominjem dražesne trenutke isprobavanja ljepljivosti nove voćne kašice. Da, dobro ste pročitali, ne okusa, nego ljepljivosti.
Dakle, kad ujutro kistićem nanosim sjenilo na oči i razmazujem puder po licu gledam se ravno u zjenicu svog zabrinutog majčinskog oka i ponavljam si kako je moj sinčina već veliki dječak koji hrabro podnosi odvajanje od svoje roditeljice i kako mu je zapravo najbitnija stvar u njegovom mladom životu da ima pun želučić, praznu pelenu i topli krevetić kad mu se spava. Jednako tako, preskačući svako popodne rupe po ulici, hodajući brže i od svjetskog prvaka u brzom hodanju, znam da ću kod kuće zateći sretno i nasmiješeno lišce zadovoljnog Guzonje. Pa zato grizem nokte intenzivno razmišljajući kako spriječiti da mi se misli stalno vraćaju na ova dva telefona koja gledam ispred sebe. Jer kad podignem slušalicu, odnosno otvorim preklop, prsti će mi već sami, potpuno nekontrolirano, otipkati broj od doma. Mogla bih eventualno upotrijebiti kakvo sredstvo vezivanja i svezati si ruke oko noge od stola, ali mobitel mi ima funkciju glasovnog pozivanja, pa jelte… plan propada.
Iako cijela ova situacija izgleda kao boksački ring u kojemu moj razum svakodnevno šaketa majčinsku posesivnost, rezultat ostaje uglavnom neriješen, usprkos brojnim rundama i nepristranom sucu. Nokaut dođe na večer kad mi popuste živci pa skoro zaspem s dječačićem u naručju, ispred televizora, s osjećajem da ću nešto propustiti ako ga spustim u krevetić.
Srećom, Pametnica je ovaj tjedan kod bake i dede i uživa u snježnoj idili. Iako se čujemo samo tri puta dnevno nakon svakog važnog događaja tipa: danas sam vidjela bijelu mačku i imala je, zamisli mama, jednu crnu fleku na uhu ili zamisli, mama, danas sam s frendicom igrala čovječe ne ljuti se i dva puta je pobijedila… bez večernje telefonske puse nije moguće zaspati. Razlog ovako šturom podsjećanju na ovisnost o kćeri vjerojatno su njene godine i fenomen koji se zove privikavanje na odvajanje.
Tko je, u stvari, rekao da odvajanje teško pada djeci. Ja vam garantiram da oni samo upražnjavaju svoje potrebe za dramskim izričajem. Patimo, u stvari, mi, roditelji (ovdje sad zbor roditelja dramatski lije rijeke suza!). Klinci vas zaborave čim skrenete iza ugla, tj. zatvorite vrata za sobom. Uostalom, pa nisu oni vas donijeli na svijet!
Srećom, moj MamAkumulator radi na jogurt i kavu a broj ćelija se s vremenom povećava proporcionalno zahtjevima. Tu i tamo ga treba prištekati i na alternativne izvore energije* i nema straha od redukcije.
Odoh ja sad telefonirati, vrijeme je za prvi voćni obrok ;-)
*udomaćenije pod nazivom dragi, muž, suprug, partner…
| < | siječanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
'Malo sim, malo tam!' :-))
nymphea@net.hr
Linkovi
Blog.hr
Statistiku ne kužim i zato sam je uklonila. Tko šljivi brojke, dajte komentare :-))
Bloga mi moga, previše vas je... 
Brod je u boci
Čoravi udo - lud ko gužvara i s uvrnutom uškom!
Demjan - šije 'moher' haljine
E.P.
Herostrat
Hrundi v. bakshi
Jana s iglama
Jazzie
Jezdimirka
Scorpy The Jezikoslovac
Kućanica u Japanu
Lucy
Milou
Nemiri
Nixa
Porto
Suzy
Šanzelizee - još jedna Mama
Translatorica
Trillian
XXX(iola)