Imate li dijete?
Imate li dadilju? Ili bejbisitericu? Ili baku, tetu, rođaku, susjedu koja vam čuva klinca kad ste na poslu?
Imate li pritom osjećaj da će vam se glava rasprsnuti svaki put kad pomislite je li vaše dijete dobro, sigurno, sito, utopljeno… I da taj prokleti telefon nije zazvonio već sat vremena i ne znate fali li vašem junioru u ovom trenu koja vlas s glave ili mu se iskrivio noktić. I niste sigurni hoće li mu teta čuvalica/siterica/nanny dati dobru kašicu, hoće li znati dobro previti malu nježnu riticu i pravilno zakopčati gumbiće na skafanderu. A što ako im kolica zapnu u nekoj rupi na cesti pa im otpadne kotač…
Kad bih se prepustila (čitaj, imala vremena), vjerojatno bi mi se u tom trenutku u glavi počeli rojiti najnevjerojatniji scenariji, od toga da bi mogao iskočiti sigurnosni ventil na plinskom priključku do toga da bi tramvaj nekim čudom mogao ući u naš stan na trećem katu i pregaziti ih ili će nanny i moje nejače postati taoci nekog suludog provalnika. Od malo manje ludih scenarija vidim kako mu odjednom, baš u vrijeme hranjenja, počnu nicati zubići pa neutješno zaurla, dobije temperaturu ili se ospe od alergije na… recimo… neku sobnu biljku.
Ukratko rečeno, u ovih osam radnih sati povremeno mi sine kako Ja, Madr nezamjenjiva, golim rukama ubijam onog provalnika, trgam tramvajske tračnice i skrećem poludjeli tramvaj na drugi kolosijek ili spretnim skokom na susjedni krov spašavam dijete od plinske eksplozije. Nebitno je trenutno što vjerojatno ne bih uspjela preskočiti niti manju lokvicu poslije kiše, a snage u rukama nemam niti za otrgnuti najlonsku vrećicu od tjestenine ili slanih štapića. Ubiti ne mogu niti pauka, a kamoli mrava, pa je dakle sva ova tirada tek buncanje mame s velikim M koja odjednom nema više nadzor nad svakom sekundom egzistencije svoje bebe.
Jer, ne budem li ja uz njega non-stop, moj će petomjesečni sin doživjeti šok i cijeloga će života nositi traumu zbog odvajanja od Majke Svoje! Nikada, oh, baš nikada mi to neće oprostiti i što će nam drugo preostati nego cijeloga života plaćati razne šrinkove koji će neuspješno liječiti te duboke emotivne ožiljke. U posljednjim trenucima svog života, u dubokoj starosti, s grižnjom savjesti ću se sjećati kako sam mu uskratila najvažnije u životu. Gorjet ću u paklu ili ću se reinkarnirati u ljigavog guštera. Ili kukca. Drugim riječima, ako me ne spali Strijela božja, ne gine mi agonija ponovnog rođenja i blatnjave egzistencije.
Na stranu sad što je sve prethodno navedeno tek bolesno bujanje materinskog ega uskraćenog za svakodnevne gigantske doze nježnog dječjeg vriskanja, mlataranja ručicama i nožicama, oduševljenog pogleda iz tih malih okica i slinavljenja po ramenima. Da ne spominjem dražesne trenutke isprobavanja ljepljivosti nove voćne kašice. Da, dobro ste pročitali, ne okusa, nego ljepljivosti.
Dakle, kad ujutro kistićem nanosim sjenilo na oči i razmazujem puder po licu gledam se ravno u zjenicu svog zabrinutog majčinskog oka i ponavljam si kako je moj sinčina već veliki dječak koji hrabro podnosi odvajanje od svoje roditeljice i kako mu je zapravo najbitnija stvar u njegovom mladom životu da ima pun želučić, praznu pelenu i topli krevetić kad mu se spava. Jednako tako, preskačući svako popodne rupe po ulici, hodajući brže i od svjetskog prvaka u brzom hodanju, znam da ću kod kuće zateći sretno i nasmiješeno lišce zadovoljnog Guzonje. Pa zato grizem nokte intenzivno razmišljajući kako spriječiti da mi se misli stalno vraćaju na ova dva telefona koja gledam ispred sebe. Jer kad podignem slušalicu, odnosno otvorim preklop, prsti će mi već sami, potpuno nekontrolirano, otipkati broj od doma. Mogla bih eventualno upotrijebiti kakvo sredstvo vezivanja i svezati si ruke oko noge od stola, ali mobitel mi ima funkciju glasovnog pozivanja, pa jelte… plan propada.
Iako cijela ova situacija izgleda kao boksački ring u kojemu moj razum svakodnevno šaketa majčinsku posesivnost, rezultat ostaje uglavnom neriješen, usprkos brojnim rundama i nepristranom sucu. Nokaut dođe na večer kad mi popuste živci pa skoro zaspem s dječačićem u naručju, ispred televizora, s osjećajem da ću nešto propustiti ako ga spustim u krevetić.
Srećom, Pametnica je ovaj tjedan kod bake i dede i uživa u snježnoj idili. Iako se čujemo samo tri puta dnevno nakon svakog važnog događaja tipa: danas sam vidjela bijelu mačku i imala je, zamisli mama, jednu crnu fleku na uhu ili zamisli, mama, danas sam s frendicom igrala čovječe ne ljuti se i dva puta je pobijedila… bez večernje telefonske puse nije moguće zaspati. Razlog ovako šturom podsjećanju na ovisnost o kćeri vjerojatno su njene godine i fenomen koji se zove privikavanje na odvajanje.
Tko je, u stvari, rekao da odvajanje teško pada djeci. Ja vam garantiram da oni samo upražnjavaju svoje potrebe za dramskim izričajem. Patimo, u stvari, mi, roditelji (ovdje sad zbor roditelja dramatski lije rijeke suza!). Klinci vas zaborave čim skrenete iza ugla, tj. zatvorite vrata za sobom. Uostalom, pa nisu oni vas donijeli na svijet!
Srećom, moj MamAkumulator radi na jogurt i kavu a broj ćelija se s vremenom povećava proporcionalno zahtjevima. Tu i tamo ga treba prištekati i na alternativne izvore energije* i nema straha od redukcije.
Odoh ja sad telefonirati, vrijeme je za prvi voćni obrok ;-)
*udomaćenije pod nazivom dragi, muž, suprug, partner…
Post je objavljen 11.01.2006. u 10:56 sati.