nutella forever

Helllooo mili moji;)
Ljeto je pri kraju, a ja tek živnula...
i užasava me pomisao da za tjedan i nešto sitno moram doma…:(
Al ..think pink.. i doma me čekaju lijepi dani..nadam se..
Danas ujutro sam htjela napisati post, ali su me obaveze omele…
i sad više nemam onu inspiraciju za temu o kojoj sam htjela pisat.. heh..
Ovaj put ste se izvukli mojih misaonih izljeva.. al očekujte ih krajem vikenda..;)

Just follow me..

E da..smiješno mi je to pa sam htjela podijeliti s vama.. ono.. dobro raspoloženje na početku uljepšat će cijeli post..

Već drugi dan imam predobar trening na biciklu..
….
Hello..my name is…
…smile…smile,…smile…
…bla,bla,bla…
just follow me.. ;)
velim im ja…
i vozi se autić pun turista iza mene…
po cijeloj ovoj selendri..
znojim se ja na mom konjiću..
a oni me slijede..
ko mali psići..

i baš se osjećam smiješno…
i baš me bole noge..
a oni iščekuju na koju stranu ću skrenuti…
slijede me…
i baš mi je to kuuul…
turistički vodič na biciklu..
i stignemo do doma..
a meni se sve cijedi…
još par takvih vožnjica i mogla bih se riješit suvišnih kilica…
…..

eto tako…
budući da sam odustala od pisanja mojih misli… onda ćemo posudit tuđe… tj.. napisat ću drugi dio onog što sam počela u prošlom postu…
Dakle… P.Coelho… iz knjige: Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala..
p.s. toplo je preporučam svima… predobra je!

« Ponekad nas obuzme neka tuga koju ne možemo prevladati..

Svjesni smo da je magični trenutak toga dana prošao ,a da nismo ništa učinili..

U tim časovima nismo sposobni vidjeti magiju i umjetnost života..

Moramo slušati dijete koje smo jednom bili i koje još uvijek živi unutra u nama…

…To dijete razumije magične trenutke….



Možemo prigušiti njegov plač, ali ne možemo ušutkati njegov glas…

To dijete ,koje smo jednom bili, uvijek je prisutno…

Blago malenima jer njihovo je kraljevstvo nebesko.

Ako se ne rodimo ponovo,

ako ne počnemo ponovo gledati na život s nevinošću i zanosom djeteta,

življenje gubi smisao…

Postoji više načina da se počini samoubojstvo.

Oni koji pokušaju ubiti tijelo, krše zakon Božji.

Oni koji pokušaju ubiti dušu, također krše zakon Božji,

iako njihov zločin nije tako očit u očima ljudi…

Obratimo pažnju na ono što nam govori dijete koje čuvamo u duši…

Nemojmo ga se stidjeti…

Ne dopustimo da se boji zato što je samo i što nitko ne čuje njegov glas….

Prepustimo malo tom djetetu uzde našeg bivstvovanja…

Ono zna da je svaki dan različit od drugog….

Potrudimo se da se ponovno osjeti voljenim….

Ugodimo mu-pa čak i kad to znači ponijeti se onako kako nismo navikli,

čak i kad to izgleda bezumno u očima drugih.

Sjetite se da je ljudska mudrost pred Bogom ludost.

Ako budemo slušali dijete koje nosimo u duši,

naše će oči ponovo blistati…



Ako ne izgubimo bliskost s tim djetetom,

Nećemo izgubiti bliskost sa životom…»

Obećala sam da budem napisala sretan post..


Pa evo..ovo bude jedan SRETAN POST ;)))

Za početak, molim veliki spontani osmijeh!!!!
..ako nekima nije uspjelo, evo vic: kak se slovenci kupaju u moru? (jedan po jedan)
P.S.nije mi bila namjera uvrijediti naše drage susjedima, nemam ništ protiv njih, nego izmamiti jedan prekrasni osmijeh na vaše ličeko..;)))
Eto..vidite..već je svijet ljepši;)
Heh..i ako se danas netko zaljubi od vas, to bude zbog ovog osmijeha..
Nego..
Nije ovo odglumljeni sretni post..stvarno je sretan..
Jer i ja sam sretnija ovih dana..
Malo sam promijenila način gledanja na svoj život ,
Učinila neke stvari samo za sebe…
I već se bolje osjećam..
E sad ne znam dal je to zbog gore navedenih razloga ili zbog ŽUTOKLJUNCA kojeg sam počela pratiti.. baš me zabavlja ta emisija, pogotovo crtići..opet se osjećam kak sretno bezbrižno dijete.. samo u 30 brojeva većoj odjeći ;)))))

I da.. počela sam čitati dragu mi knjigicu… možda me i to malčice promjenilo..
Tak da budem u ovaj sretan post stavila jedan dio.. koji će možda i neke od vas potaknuti na razmišljanje i probuditi onu sreću koja čuči u vama i čeka priliku da izađe na ovo prekrasno(trenutno malo skriveno) sunčekooo…

Potrebno je izazvati sudbinu. Doista ćemo razumjeti čudo života
tek kad dopustimo da se dogodi neočekivano.
Svakog dana Bog nam daje- kao što nam daje i sunce- jedan trenutak
u kojem je moguće promijeniti sve što nas unesrećuje.
Svakog se dana pokušavamo zavaravati da ne shvaćamo
kako bismo trebali prepoznati taj trenutak,da on ne postoji,
da je danas jednako kao što je bilo jučer i kao što će biti sutra..
No, tkogod poklanja pažnju svojoj svakodnevici
Otkrit će MAGIČNI TRENUTAK.
Može se kriti u času kada stavljamo ključ u ključanicu izjutra,
u kratkotrajnoj šutnji nakon večere,
u tisuću i jednoj stvari koje nam se čine jednakima.
Taj trenutak postoji –trenutak u kojem sva energija zvijezda ulazi u nas
i daje nam moć da činimo čuda.
Sreća je ponekad blagoslov – ali uglavnom je moramo osvojiti.
Dnevni magični trenutak pomaže nam da se promijenimo,
pokreće nas u potragu za našim snovima.
Propatit ćemo, proći kroz teške časove, suočiti se s mnogim razočaranjima
- no sve je to prolazno i ne ostavlja ožiljke.
A u budućnosti moći ćemo gledati unatrag s ponosom i vjerom.
Jadan onaj tko se boji riskirati. On se možda doduše nikad neće prevariti, niti razočarati,
niti patiti kao oni što imaju san koji slijede.
Ali kada pogleda unatrag-a uvijek gledamo unatrag- čut će svoje srce kako mu govori:
Što si učinio od čuda koja je Bog posijao tvojim danima? Što si učinio s talentima koje ti je tvoj Gospodar povjerio? Zakopao ih duboko u jamu, u strahu da ih ne izgubiš. Onda neka ovo bude tvoje nasljedstvo: spoznaja da si potratio život.
Jadan onaj tko čuje takove riječi. Jer će po tom povjerovati u čuda,
no magične trenutke svog života već je propustio.
(P.Coelho)


eto dragi moji..evo je bio moj sretni post.. nakon dugo vremena..
a vama želim da ne trošite svoje dane praznika na bezvezne stvari
i na besmisleno ljenčarenje..
radite ono o čemu sanjate, sami krenite u ispunjenje svojih snova,
budite s osobama koje najviše volite..
da ne bi ovi trenuci slobode otišli u nepovrat..
jer izgubljeno vrijeme više ne možemo vratiti..

……….svima šaljem velike zagrljaje……..

There's a hero if you look inside your heart,
You don't have to be afraid of what you are..
There's an answer if you reach into your soul,
And the sorrow that you know will melt away..

And then a hero comes along with the strength to carry on..
And you cast your fears aside and you know you can survive..
So when you feel like hope is gone ,look inside you and be strong,
and you'll finally see the truth that a hero lies in you!!!

It's a long road when you face the world alone,
No one reaches out a hand for you to hold..
You can find love if you search within yourself..
And the emptiness you felt will disappear…

Lord knows,
Dreams are hard to follow..
But don't let anyone
Tear them away!!!
Hold on,
There will be tomorrow
In time
You'll find the way

Obožavam slušati ovu pjesmu.. ali..tako je nestvarna.. ili sam ja preslaba…
nema tog junaka, heroja..nema pobjednika u meni..
samo bježim..bježim od istine, bježim od sebe..
Tonem u moru pogrešnih odluka, pogrešnih riječi..

i šutim.. bez razloga.. i nemam snage progovoriti..reći bilo šta..
i užasno boli ova tišina.. razdire me..
htjela bih viknuti, nasmijati se jako i voljeti sve oko sebe…
ne mogu.. postoji nešto…unutra..što me koči..oduzima mi onu energiju..
želja postoji samo u mojim mislima..
ali ruke se ne mogu pokrenuti, glas ne može čuti, usne su tako mirne..
i ona želja, jaka želja, polako umire s odlutalim mislila.. negdje u daljinu…
i tako je teško biti dio ovoga svijeta..
i tako je tužno koračati sam.. bez nečije ruke da te podigne…
bez osmijeha.. bez nadanja..
i sve gubi svoj smisao.. i sreća polako odlazi..
u toplije krajeve..među bolje ljude..
i opet ostajem sama.. i borim se sa suzama..

i plačem jer ne mogu reći… jer ne mogu osjećati..
i teško je.. boriti se s tim nečim unutra.. ionako gubim bitku..
preko dana se ne dam…
ali večeri su teške i glas preko telefona je tako hladan,
i opet me ispuni prazninom..neobjašnjivom prazninom..
i onaj žar se polako gasi.. možda mojom krivnjom..
više nisam sigurna..
tako je nesigurno zakoračiti..
toliko snage zahtjeva taj jedan korak..
i ne mogu ga napraviti…
počnem.. i poveselim mu se..
i tad se obeshrabrim..povučem nogu natrag..
i vratim se.. u staru bol..
i čini se da je tako lakše..
a nije..

htjela bih prijeći na drugu stranu..
prevaliti tu udaljenost koja nas dijeli..
pokazati sudbini da sam jaka,..
ali nisam..
samo sam još jedno žalosno usamljeno biće,
čiji plač sluša samo jeka ovih tupih zidova…