Javna studentska tribina Nezavisne studentske inicijative Split, održana danas, u prostorijama Filozofskog fakulteta sa početkom u 15h, bila je interesantna iz više razloga. Naime, na današnju su tribinu bili pozvani i radnici Željezare Split, vranjičkog Salonita te Dalmatinke Nove, a također i feralovci Predrag Lucić i Boris Dežulović. Prije same tribine održana je kratka prezentacija o direktnoj demokraciji u studentskom organiziranju, koja je između ostalog sugerirana radnicima u njihovoj borbi.

Od radnika, pozivu su se odazvali Iva Radonja i Ivo Delonga, dugogodišnji radnici Dalmatinke Nove, ili, kako je to hrabra gospođa Iva rekla:"Bivši radnici, bivše tvornice Dalmatinke Nove”. Potresno je bilo slušati njihove priče. Iva Radonja je bila radnica Dalmatinke preko 30, a Ivo Delonga preko 20 godina. Ono što su doživjeli zadnjih godina pod upravom zloglasne braće Ladini, čovjeku izaziva mučninu, ali i bijes na one koji su to dopustili, iz samo njima znanih interesa. Doduše, nije da svima nama, a pogotovo Ivi Radonja nije jasno o kakvim se interesima tu radilo.

Studenti su pažljivo slušali priču ovo dvoje radnika, a na kraju su ih oboje nagradili zvučnim pljeskom. To je bio način na koji su ovi mladi ljudi iskazali poštovanje i divljenje dugogodišnjoj iscrpljujućoj borbi radnika za svoja osnovna ljudska i radnička prava. Naravno, radnici nisu slučajno bili pozvani na ovu tribinu. Naizgled samo studenti i radnici vode dvije različite borbe, ali u osnovi, to je ista borba: Za ljudska prava, za dostojanstvo “malog” čovjeka, za buđenje svijesti i protiv opće ravnodušnosti. Nimalo laka borba, to je ono što su studenti kroz mnoga pitanja radnicima mogli saznati, ali su isto tako dobili njihovu punu podršku i dragocjene savjete. Ako netko u ovoj zemlji zna što znači boriti se protiv nepravde i pružati otpor ne pitajući za cijenu, onda je to gospođa Iva Radonja. Svu težinu borbe studenti su naravno dosad već osjetili i kroz vlastita iskustva, počevši od ignoriranja od strane medija, nerazumijevanja od vlastitih kolega studenata pa do perfidnih izjava i članaka u tiskanim medijima kojima se ove studente proglašava saboterima, ljenčinama koje bi “sve besplatno” do nevjerojatne kvalifikacije o studentima- “teroristima”.

Sve je to već viđeno, proživljeno, ne treba čovjek biti puno pametan da bi shvatio mehanizme onemogućavanja bilo kakvog smislenog otpora eksploataciji i nepravdi od strane moćnih “faca”. To su studentima, na svoj lucidni način, rezimirali Predrag Lucić i Boris Dežulović. Razvila se živa diskusija na tu temu i sasvim je sigurno da su studenti, što od radnika Dalmatinke, što od feralovskog dvojca, čuli poprilično korisnih ideja, savjeta i iskustava. Kao jedan od problema studenata u njihovoj borbi navedena je i činjenica da većina javnosti u biti ne zna i ne razumije za što, ili protiv čega se studenti u stvari bore.

Tribina je privedena kraju zaključkom i savjetom studentima: Ne odustajati od borbe koliko god prepreka bilo na putu, koliko god balvana im se bacalo pod noge. Djelovati na svijest ostalih segmenata u društvu strpljivo i uporno, ne zaboravljajući najvažnije: Pojedinačni otpor ne znači mnogo, on je samo kapljica u moru. Međutim, kada se obespravljeni ujedine, lako dolazi do plime, a to je noćna mora onih sa kojima se i borimo.

Nakon toga prikazan je film autora N. Klein i A. Lewis “The Take” koji govori o uspješnom pokretu preuzimanja tvornica u svoje ruke od strane radnika u Argentini, koja je gospodarski krahirala nakon intervencija MMF-a.

Tekst: Slobodanka Boba Đuderija
Photo: e-ćakule