|
Studentske prosvjede valja prepoznati kao borbu ne samo za sadašnje i buduće studente u pogledu plaćanja studija, već i kao upozorenje na prijetnju akademskog kapitalizma autonomiji sveučilišta i znanosti općenito u definiranju svojih istraživačkih ciljeva.
Objavljujemo tekst predavanja koje je u sklopu alternativnog programa blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu održala Karin Doolan, MPhil, znanstvena novakinja u Centru za istraživanje i razvoj obrazovanja pri Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu.
Slavoj Žižek, slovenski filozof, sociolog i kulturalni teoretičar prije neki dan pismeno je podržao studentske prosvjede u Hrvatskoj. On je svoj preddiplomski studij započeo u Ljubljani kasnih šezdesetih, magistrirao je 1975. godine i tada navodno nije dobio obećani mu posao asistenta na fakultetu zbog magistarske radnje koja je ocijenjena kao politički nepodobna. Pod pretpostavkom da se Žižeku ovo uistinu dogodilo, ta biografska epizoda ilustrira moć koju strukturalni faktori, u navedenom slučaju političko polje, mogu imati u ograničavanju slobode misli u području obrazovanja. Faktor koji može imati utjecaj na obrazovno polje, a na kojem je naglasak u otporu komercijalizaciji visokog obrazovanja, je i ekonomsko polje u svom neoliberalnom izričaju. Jedna od prijetnji na koju s pravom upozoravaju studentski prosvjedi je scenarij u kojem neki novi žižek, koji sada upisuje studij, kroz par godina ne uspijeva dobiti radno mjesto na fakultetu, ne zato što mu je radnja politički nepodobna, nego zato što je nedovoljno ekonomski profitabilna.
Ovaj tekst ima tri glavna dijela. U prvom dijelu se u kratkim crtama iznose neke od reperkusija neoliberalizma u obrazovanju, s posebnim naglaskom na tzv. ekonomsku profitabilnost obrazovnih sadržaja. To početno razmatranje čini podlogu za drugi dio teksta koji ukazuje na kompleksnost veze koju neki postavljaju između Bolonjskog procesa i neoliberalizma. Ovdje se želi ukazati na ideološku kompleksnost temeljnih dokumenata Bolonjskog procesa. Fokus trećeg dijela je na apostrofiranju tzv. socijalne dimenzije Bolonjskog procesa kao jedne od akcijskih preporuka reforme europskih sustava visokog obrazovanja. Radi se o aspektu Bolonjskog procesa koji je partner svima nama koji se zalažemo za socijalno osjetljivo obrazovanje, te koji čini svojevrsnu protutežu nekim od obrazovnih reperkusija neoliberalizma.
Posljedice neoliberalizma u obrazovanju
Detaljnija analiza obrazovnih reperkusija neoliberalizma zahtijevala bi veći prostor, no finski autori Rinne, Kivirauma i Simola u članku iz 2002. godine sažeto navode dvanaest ključnih posljedica neoliberalizma u obrazovanju:
Konzumerizam - roditelji i učenici u neoliberalnom pristupu obrazovanju su prije svega potrošači usluga
Privatizacija - naglašava se značaj privatnog sektora obrazovanja, kako bi potrošači mogli slobodno birati gdje žele kupiti uslugu koju potražuju
Komercijalizacija - uvodi se tržišna logika djelovanja u obrazovne ustanove
Menadžerstvo - obrazovne institucije se doživljava kao tvrtke kojima se treba upravljati na način kojim se upravljaju tvrtke
Natjecanje - potiče se kompetitivnost između pojedinaca, institucija, razvijaju se marketinške tehnike za podizanje imidža institucije u tom natjecanju
Deregulacija - oslabljivanje državnog upliva u obrazovne procese
Diferencijacija - različiti sadržaji su u ponudi i o njima odlučuju pojedine institucije
Evaluacija - kontinuirana evaluacija s ciljem maksimizacije profita
Sankcioniranje - kažnjavaju se institucije koje ne postižu očekivane rezultate, a nagrađuju one koje postižu, npr. veća sredstva dodjeljuju se institucijama koje se procijene kao kvalitetne
Uvođenje lump-sum financiranja
Privatna izdvajanja - povećava se osobno financiranje
Smanjenje troškova i ušteda - eliminacija ekonomski neprofitabilnih sadržaja.
Studentski prosvjedi, kako su portretirani u medijima, naglasak su stavili na jedanaestu točku koja se odnosi na privatna izdvajanja za obrazovanje, tj. plaćanje školarina. No, kako su zahtjevi smješteni u širi neoliberalni kontekst komercijalizacije visokog obrazovanja, oni se indirektno odnose i na ostale navedene (i međusobno povezane) posljedice neoliberalizma. Ovdje će se istaknuti pitanje eliminacije ekonomski „neprofitabilnih" sadržaja. Naime, prema navedenim obrazovnim aspektima neoliberalizma možemo primijetiti da je sveučilište koje se zagovara iz neoliberalne perspektive „tržišno sveučilište" vođeno profitom. U ovoj koncepciji dominantni diskurs o visokom obrazovanju prestaje biti osobni razvoj ili kulturni/kulturalni doprinos visokog obrazovanja, već naglasak postaje marketinški i menadžerski diskurs poglavito u svrhu ekonomskog razvoja društva. Time produkcija i korištenje znanja postaje ciljana, i to u korist zahtjeva ekonomije temeljene na znanju. To je značajno jer financiranje obrazovanja koje je temeljeno isključivo na potrebama ekonomskog razvoja tendira prioritiziranju onih znanstvenih područja i istraživanja koja imaju jasni ekonomski učinak, te postepenoj „eliminaciji" onih koji takav direktni učinak nemaju (ne začuđuje stoga što je epicentar borbe za dignitet i autonomiju sveučilišta upravo Filozofski fakultet).
Neka od pitanja koja se iz „profitne" orijentacije nameću su: trebaju li pripadnici sveučilišta biti robovi profita? Je li preddiplomski studij samo pokretna traka za proizvodnju konzultanata u privatnom sektoru? Trebamo li opravdavati naše mišljenje i djelovanje ekonomskom logikom? Kula bjelokosti u znanosti i obrazovanju jedan je ekstrem, ali drugi je kada ekonomska korist postane jedini argument za značaj nekog područja. Znanstvena područja u neoliberalnom diskursu prisiljena su na svojevrsnu ekonomsku introspekciju, moraju testirati svoju ekonomsku logiku postojanja, što je nekonzistentno sa prirodom mnogih područja studija unutar sveučilišta koji možda imaju i ekonomsku dimenziju, ali ona ne čini njihovu srž - to čine kreativnost, osobni razvoj, razvoj kritičkog promišljanja itd.
Ono što neoliberalizam nameće jest svojevrsni socijalni darvinizam - najjači će uspjeti, a u kontekstu znanstvenih i nastavnih područja najjači postaju oni koji odgovaraju isključivo na ekonomski razvoj, a koji je samo jedan vid razvoja društva. U ovom kontekstu, studentske prosvjede posljednjih tjedana valja prepoznati i kao borbu ne samo za sadašnje i buduće studente u pogledu plaćanja studija, već i kao upozorenje na prijetnju akademskog kapitalizma autonomiji sveučilišta i znanosti općenito u definiranju svojih istraživačkih ciljeva.
Kompleksnost odnosa između neoliberalizma i Bolonjskog procesa
S obzirom na to da postavke Bolonjskog procesa utječu na našu reformu visokog obrazovanja, bitno je vidjeti kakav diskurs ti dokumenti promiču u pogledu uloge sveučilišta (neoliberalni ili neki drugi?). Odgovor na ovo pitanje nije jednoznačan. Naime, iako se arhitektura europskog prostora visokog obrazovanja razvija poglavito kroz dokumente koji su potvrđeni na ministarskim konferencijama (Bolonjska deklaracija 1999., Praško priopćenje 2001., Berlinsko priopćenje 2003., Bergensko priopćenje 2005., Londonsko priopćenje 2007. i Leuvensko priopćenje 2009.) oni u sebi sadrže i interese sveučilišta i interese studenata (koji su izraženi u dokumentima koji prethode ministarskim konferencijama - Europsko udruženje studenata i Europsko udruženje sveučilišta izrađuju te dokumente za potrebe ministarskih konferencija). Dakle, problematično je reći da tim temeljnim dokumentima dominira neoliberalna logika profita i koncepcija „tržišnog sveučilišta" nametnuta od strane nadležnih ministarstava.
Na primjer, u Londonskom priopćenju (2007) stoji kako su ciljevi visokog obrazovanja: pripremanje studenata da budu aktivni građani u demokratskom društvu, osobni razvoj pojedinaca, kreiranje i održavanje znanja, poticanje istraživanja i inovacija i priprema studenata za njihove buduće karijere. Jednako tako, u Praškom priopćenju (2001.) govori se o visokom obrazovanju kao javnom dobru i javnoj odgovornosti, i to se potvrđuje dalje u Berlinskom priopćenju (2003.). To naravno ne znači da se ne spominju riječi kao što je „kompetitivnost", doprinos sveučilišta ekonomskom razvoju društva, ciljevi Bolonjskog procesa kao što je mobilnost na europskom tržištu rada, ali poruke dokumenata kompleksnije su od tvrdnje da je diskurs koji dominira dokumentima neoliberalni. Drugim riječima, treba biti oprezan kod etiketiranja Bolonjskog procesa kao neoliberalnog projekta. Točnije bi bilo etiketirati određene aspekte Bolonjskog procesa, kako je konstruiran u temeljnim svojim dokumentima, kao neoliberalne ili pak kritizirati njihovu primjenu. Dakle, Bolonjski proces je kompleksan amalgam različitih ideja i neki njegovi aspekti mogu služiti i kao kritika neoliberalizma. Ovo se posebno odnosi na tzv. socijalnu dimenziju Bolonjskog procesa koja je bitna za raspravu o neoliberalizmu i o školarinama.
Socijalna dimenzija Bolonjskog procesa
Ranije je napomenuto kako je jedna od pretpostavki neoliberalizma da najjači opstaju (gdje su najjači oni koji i „zavrjeđuju" opstanak). U kontekstu znanstvenih i nastavnih područja prijetnja je, između ostalog, usmjerena na područja koja nemaju kratkoročni tržišni doprinos kao kriterij „najjačeg". U smislu pojedinaca i njihovog obrazovanja, o najjačima se često govori u terminima „izvrsnosti". No, takva neoliberalna perspektiva (pod krinkom neutralnosti jer se radi o akademskim kriterijima izvrsnosti) pogoršava obrazovne nejednakosti jer ne uzima u obzir skrivene faktore koji utječu na obrazovna postignuća. Drugim riječima, nemaju svi jednake količine različitih vrsta kapitala koje im omogućuju da budu „izvrsni" (lakše je nekome tko ima privilegij fokusirati se isključivo na svoj studij da bude „izvrstan" u odnosu na samohranu majku koja ima obiteljske obveze ili nekoga tko mora raditi uz studij).
Ideja neoliberalizma je kompetitivni pojedinac na tržištu, kao da će se društvena pravda sama pobrinuti za sebe. Bolonjski proces se bavi tom problematikom u svojoj smjernici socijalne dimenzije koja nije privukla jednaku pozornost u državnim i akademskim krugovima kada se raspravljalo o uvođenju Bolonjskog procesa kao što su to činili ECTS bodovi, ciklusi studiranja, osiguranje kvalitete, mobilnost, itd., ali je iznimno važna. U priopćenju iz Londona (2007.) socijalna dimenzija odnosi se na sljedeće: „Dijelimo društvenu aspiraciju kako bi studentsko tijelo koje ulazi u visoko obrazovanje, sudjeluje u njemu i završava ga moralo odražavati raznolikost našeg stanovništva. Naglašavamo da je važno da studenti mogu završiti svoje studije bez prepreka koje se odnose na njihov socio-ekonomski status.", te „Valja poštivati i poticati principe nediskriminacije i jednakosti u europskom prostoru visokog obrazovanja." U priopćenju iz Bergena (2005.) piše: „Socijalna dimenzija sastoji se od mjera koje poduzimaju vlade kako bi pomogle studentima, osobito onima iz socijalno ugroženih skupina, u financijskim i ekonomskim aspektima, te da im omoguće usluge savjetovanja, a s ciljem proširenja pristupa visokom obrazovanju.", a u priopćenju iz Berlina (2003.): „Ministri naglašavaju svoju privrženost ideji jednakih mogućnosti za sve kod pristupa visokom obrazovanju, na osnovi njihovih sposobnosti".
Dakle, socijalna dimenzija odnosi se na postizanje jednakih mogućnosti u visokom obrazovanju. Školarine, posebice socijalno neosjetljive školarine, te nedostatak stipendija za ugrožene skupine neke su od financijskih prepreka na putu ostvarivanja jednakih mogućnosti u visokom obrazovanju.
XXXXX
Studenti i studentice su proteklih tjedana stvorili važan prostor u javnosti za rasprave različitih dionika u i izvan obrazovanja o neoliberalizmu, društvenoj pravdi, ulozi sveučilišta, kvaliteti visokog obrazovanja, i to na, po meni, iznimno kreativan i inspirativan način. Potaknuli su javnost da razmišlja o tome kakvo sveučilište i visoko obrazovanje želi. Ja želim ono visoko obrazovanje koje kvalitetnu nastavu i „izvrsne" obrazovne ishode postiže na socijalno osjetljiv način, te ono u kojemu ne dominira mentalitet kratkoročne maksimizacije profita.
Preuzeto sa h-alter.org
|
