...i UNDERSTAND, BUT I'M A LITTLE CRAZY IN THE LAST TIME...I MUST GAT OVER IT...wtf
Sad mi je postalo svejedno.
ne znam zašto.
jednostavno shvaćam da nema nade.
ali nema veze.
preboljet ću i to.
nisi ni prvi ni zadnji.
sad samo želim da budemo prijatelji.
to je najmanje što mi možeš dati.
bar to.
zašto nebi uspjelo naše prijateljstvo unatoč tome što jedno od nas osjeća više?
to su prazne priče.
u glavi mi je samo zabava.
tako sam se i prije osjećala.
samo tulumi.
alkohol.
cigarete.
i život.
naravno.svi moji prijatelji.
uvijek su bili tu uz mene.
i sad me opsjeda neka grižnja.
koja nema veze s ovim.
počele su se vraćati one svađe i nesloga.
između nas.
tebe koja me voliš i koja si samnom odkad si me donijla na svijet.
i nezahvalna sam.
i bole me neke tvoje riječi.
i iz bijesa ti vraćam istom mjerom.
riječi same lete iz mene.
ne mogu više o tome.
opet je došla prilika za hvatenje kišobrana.
opet sam ju propustila.
netko ti pruži ruku da se spasiš, a ti je samo tako ispustiš.
i nisi ti kriva.
krivi su tvoji nagoni.
ono tvoje što nisi.
sad idem.
nemam više snage za tim stvarima.
za ljubavi.
za svađu.
za barenje.
za cigarete.
samo znam da ni ti ni ja nismo fer jedna prema drugoj.
zaboravi.
zaboravila sam i ja sve dobre stvari štosmo skupa proživjele.
i shvaćam da ih možda više neće biti.
sve dok ja ne budem svoja osoba.
kako čudno.
nakon sveg ovog, meni se u glavi samo mota misao, da li ću smjet.
nije važno šta.
jer je to sutra.
na dan na koji moja najbolja frendica slavi godinu dana ljubavi.
divim im se.
maji i silviju.
ma,sve su ove riječi prazne.
jedna do druge.
i neće biti nekih razumnih postova od mene.
bio je jedan savršen.
jedan najljepši.
i nema se više smisla truditi za nešto bolje.
samo trebamo uhvatiti kišobrane i napuhati balone.
shvatiti tko je tko.
ali neki će zauvijek ostati izgublejni.
samo se nadam da neću biti jedna od njih.
izgibljena u polju suncokreta.
u polju gdje nema sunca.
crno bijelo.
dim od cigarete.
nakon sveg tog, ostane samo...
pepeo...
i DON'T WANT TO DO THIS ANY MORE...
Sada shvatih...
napokon.
dugo očekivan odgovor.
ljubav ne postoji.
ne za mene.
Sve je to nešto drugo.
jak osjećaj.
ali ne ljubav.
i da, zašto se ljubav uvijek povezuje s muško ženskim odnosima...
hm...
ne znam.
samo znam da sam potpuno razočarana.
sa svime.
"ponekad želim da sam samo lutka, koju si volio dok nije
pukla i sada na kraju,znaj da te volim unatoč svemu..."
previše razočaranja.
sad mi preostaje samo da se zajebem do kraja.
da nastavim radit sranja.
da se nastavim ubijat i izmišljat.
jedino tako mogu potpuno živjeti.
u izmišljotinama.
bez sarkazma.
bez ironije.
ovo su riječi trenutnih misli koje ću do sutra već zaboraviti da su postojale.
toliko divnih stvari.
a ja toliko zaokupljena njime.
kak sam jadna.
pitam se...da li me je ikad volio?
da li su one izjave ljubavi bile točne ili samo izljev trenutnih emocija?
sjebala sam sve prilike.
kišobrani su odletjeli.
oni koji su se uspjeli dokopati kišobrana, spasili su se.
ne i ja.
želim da budemo prijatelji.
ne želim više patiti.
želim da održiš ono davno dano obećanje.
hajde, voli me,pazi me i mazi kao prijatelj.
nakon svega,nemoj zaboraviti.
kako god ispalo.
nemoj zaboraviti da te volim i da možeš uvijek računati na mene.
jer to rade prijatelji.
tu su jedni za druge.
zato sam ja tu...
za tebe...
u LJUBAV VJERE NEMAM...
Evo...leptiri i klaunovi su centar mojih razmišljanja.
Centar mog života.
Neuzvraćena ljubav...hm...to je stvarno...
Moja svakodnevnica...
Hm...da mi je bar samo jedan mali običan dan...
U tvome zagrljaju...daleko od svih...
Stihovi pjesme koju sam davno čula...
Stvarno ne znam u šta sam se pretvorila...
U ljubav vjere nemam....
Davno...nestalo je sve s onim poljupcem.
Već je toliko prošlo.
Pola godine.
Nakon pola godine jedan mali normalan razgovor.
Sjećanje na prošle dane.
Na dobra stara vremena.
Kako je dobro ponovo se sjećati toga.
Lijepih trenutaka.
S njim.
Tada je bilo vjere u ljubavi.
Kratko je trajalo.
Jako kratko.
Ali ljubav je još uvijek tu.
Samo u meni.
Srce se umorilo.
Ne mogu više.
Sretna.nesretna...
Hm...koga briga....
Colonia-Običan dan
Noćas nasloni glavu na moje rame i reci mi sve
Otjeraj vjetar što već tjednima tuče i ubija me
Svi su mi sati postali ko jedan ne podnosim ih
Ljeto je skrilo svoje obzore modre u satima tim
Poljubi me
Neka mi sunce u srcu osvane
Ne tražim puno samo jedan mali običan dan
U tvome naručju negdje daleko od svih
Samo jedan mali običan dan
Negdje uz pjesmu valova
Ne tražim puno samo jedan mali običan dan
U tvome zagrljaju daleko od svih
Samo jedan mali običan dan
Negdje uz pjesmu valova
Svi su mi sati postali ko jedan ne podnosim ih
Ljeto je skrilo svoje obzore modre u satima tim
Oliver Dragojević – U ljubav vjere nemam
Dušu sam potrošio,
zbog toga ne žalim
Sve sam svoje prošao
bezbroj prečica do sna
bezbroj slijepih ulica
Srce se umorilo
i ne znam šta ću s njim
U šta sam se pretvorio
Sretan ili nesretan,
ja samo jedno znam:
Nju da sam želio
ne bih tako uvenuo
Starim ja, a u ljubav vjere nemam
Svoju djecu sam sanjao
sMIJEH U FACU
satni nasred užarene ceste.
na mjestu na kojem nema nikoga.
gdje nema tvojih leptira.
gdje nema tvoje fantazije.
Sjedni i čekaj da dođu klaunovi.
Da dođu i da te počnu progoniti.
Uvijek čekaš.
ne pružaš želju za otporom.
inače ti voliš kalunove, jel' da?
ali oni tebe ne vole.
i sada shvaćaš.
samo si marioneta.
ali, ipak ih ne želiš napusitti.
jer ih voliš.
teško je zaboraviti.
progonit će te onim svojim facama i smijati će ti se ravno u oči.
ali i to ćeš podnijeti.
sa šutnjom.
nećeš ništa reći.
samo ćeš nabaciti onaj uvjerljivi lažni osmijeh.
voliš kalunove.
posebo jednog.
ali oni tebe ne.
nitko.
vole te samo leptiri.
a do sad si valja već naučila da ne možeš biti voljen s obje strane.
ogrlica je pukla.
gotovo sve perle su ispale.
ali ti ih pokušavaš sakupiti i ponovno sastaviti...
hm...bezuspješno.
mrtav hladan odgovor.
bez imalo emocija.
takva si ti.
moraš birati.
a ne želiš to.
ne želiš ostaviti leptire, ali klaunovi...
voliš ih sve.
ali, shvati...neke stvari jednostavno
ne mogu ići skupa....
pRIHVAĆEN NA DRUGOJ STRANI
legni si na cestu.
i broji leptire.
sad dolaze kad ih zoveš.
više ne odlaze od tebe.
shvatili su da su dio tebe.
hm...leptiri...
narančasti leptiri...
progledala si kroz te naočale jel' da?
nisi trebala.
ionako je bilo bolje u tvojoj fantaziji.
sad ćeš ih opet nabiti, jer misliš na druge više nego na sebe.
oni su ti bitniji.
ti si jedina nevažna.
hm..zašto?
bez razloga.
tvoj učestali odgovor.
bez razloga i ne znam.
tvoji odgovori.
imaš manje leptira nego prije, jel' da?
neki su te iznevjerili.
ili si ti njih.
ha?
nabi si naočale.
opet ravnodušno gledaj svijet.
tako je jednostavnije i bolje.
za sve.
imat ćeš te leptire.
nitko ti ih neće oduzeti.
tvoji su leptiri narančasti, kao i sva tvoja iluzija.
živi u iluziji, ali opet, budi dio stvarnog svijeta.
ipak ti si samo obična cura.
ništa drugo.
još bolje.
nikome nećeš nedostajati.
bit će svejedno dal' si ti tu ili ne.
budi dio oba svijeta.
živi život kao osoba kakva zapravo jesi.
kao ti.
sad većina shvaća tko si, jel' da?
i shvaćaju neke stvari...
trebali bi shvatiti da si i ovo ti.
ma, nemoj se brinut.
imaš leptire.
imaš narančastu fantaziju.
živi tu.
živi izvan vremena, ali opet u vremenu.
u BOJI MOJE FANTAZIJE...
Leptiri su se vratili.
Nesvjesno.
Bila je sva sretna.
onaj rijetki osmjeh nacrtao se na njenom licu.
Hm...baš čudno, jel da??
iz tuge dolazi sreća.
iz sreće dolazi tuga.
I tako u krug.
Kao i sve ostalo.
Leptiri se vraćaju cvijeću
ali cvijeće se ne vraća leptirima.
opet si nabila narančaste naočale.
sad ništa nema prirodnu boju.
sve je u boji tvoje mašte.
Tvojih fantazija.
nađi nešto svoje.
Neki svoj dio svemira.
Stvori svoj svijet gdje će se cvijeće vraćati leptirima i
gdje nećeš morati nositi narančaste naočale
da vidiš u boji svojih fantazija.
Stvori svoju dimenziju.
malu dimenziju.
mali kutak.
Gdje će biti svi oni koji pripadaju tvom životu.
svi oni tebi bitni ljudi.
Gdje će biti svi tvoji leptiri i gdje će sve biti u boji tvoje mašte.
U boji tvoje fantazije.
u LOVU NA LEPTIRE...
trčala je livadom i lovila leptire.
oni su zapravo sami dolazili u njezine ruke.
dozivala ih je.
svima je dala imena.
sve dok...nije došao netko i oduzeo joj leptire.
moć dozivanja.
slomila se.
natojala se boriti za dalje.
ali nije uspjela.
kao i uvijek.
šutjela je.
bila je kukavica.
što drugo i može biti?
ništa
svi je shvaćaju u najgorem smislu.
zašto?
bez razloga.
leptiri su bili ti koji su je shvaćali kakva je ona zapravo.
leptiri koje su joj oduzeli.
okrenuli su ih protiv nje.
opet je patila.
kao i uvijek.
bez razloga.
sjdila je na klupici kraj livade.
nije vidjela niti jednog leptira.
sagnula je glavu.
više ju nije bilo briga.
prevladala je ona ista ravnodušnost kao i svakog puta kada bi joj netko nešto oduzeo.
sad će svi misliti da se postavljam kao žrtva.
ali to nisam.
ni najmanje.
zaboravila je leptire.
i krenula u potrazi za drugim svijetom.
za drugim bićima i stvarima koje će ju shvatiti onakvu kakva je.
prava ona.
koji će je označiti i procjeniti.
koji će je proglasiti svojom.
i koji je nikada neće napustiti.
nikada.
bez razloga.
bEZ RAZLOGA
evo...opet stojiš kao da te ne zanima išta što se događa.
a zapravo umireš od želje da ispraviš sve u čemu si pogriješila.
i sama znaš da je to nemoguće.
ali ti to ipak želiš.
kako je čudno kada tebi drugi rade ono što si ti prije nekom radio.
ali to je realno.
ali naravno, tebi neprihvatljivo.
očito si mislila proći nekažnjeno.
hm...ne kužim kako si to uopće pomislila.
sa tim svojim groznim isprobavanjem novi stvari izgubila si dosta toga.
ali to je sve dio tebe.
briga te dal to tko prihvaća ili ne.
to si ti i jednostavno moraš saznati tko si ti u svemu tome.
kad bi to bilo lako...
uvijek sama sebi postavljaš nekakve obaveze.
bez razloga.
a razlozi su bitni.
ništa drugo.
oni su uzrok.
daj pogledaj svijet oko sebe.
svi misle da su savršeni, a zapravo svi su nesavršeni.
ili?
ili su možda svi savršeni na svoj način.
dosta ti je zamaranja s tim ha??
i trebalo bi bit.
bez razloga.
sve ima svoj kraj i početak.
sve je počelo.
pitanje vremena je kada će završiti.
ali do tada moramo biti spremni na sve.
na sve mogućnosti.
do tada moramo shvatiti tko smo i što želimo.
moramo shvatiti da snovi postoje.
moramo shvatiti da je zapravo sve onakvo kakvo je, a ne onakvo kakvo mi želimo da bude.
iZGUBLJENI U VREMENU
Kuda nas vodi ovaj put?
U kojem smjeru?
Kamo?
Gdje smo se izgubili?
Gdje smo izgubili snove?
Nade?
Što smo to napravili od svijeta?
Potpuno smo ga uništili.
Raznijeli.
Da li uopće postoji išta što je postojalo prije?
Da li postoje snovi?
Da li postoje fantazije?
Da li postoje iluzije?
Da li postoje bića?
Da li postojimo mi?
Ili smo samo sjene?
Sjene bez lica.
Sjene...
Izgubljeni u vremenu.
Da li uopće postoji svijet?
Da li postoji netko tko će nas spasiti?
Tko će nas složiti u jedno.
Da budemo kao prije.
Da li postoji tračak nade?
Ili je ovo sve još jedna iluzija?
Još jedna crno bijela fantazija??
lUTKA SLOMLJENOG LICA
Sjedila je u tami.
U glavi je vrtila film od prošlih dana.
Pjevušila je svoju omiljenu pjesmu.
U mislima su se redale riječi.
Za koje nikada nije mislila da će dokučiti.
Sjedila je u mraku.
Razmišljala je o snovima.
Shvatila je da je sama.
Sanjala je ljubičasto.
Bar je tako mislila.
Možda ona nije uopće sanjala.
Možda je sve to bila samo iluzija.
Snovi i jesu iluzija.
Sve što postoji, a čini se nedostižno je iluzija.
Počela je plakati.
Žalila je što više ne živi u zvijezdama.
Što snovi više nisu dio njezine svakodnevnice.
Znala je iznutra da se je promijenila.
Da je sama.
Ali bilo je bolje nego prije.
Već je naučila živjeti sama.
Bez ikoga.
Sa snovima i suzama.
Sa mislima.
Naučila je da postoji drugi svijet.
Koji je njoj dostižan.
Prilagođen.
Njezin svijet.
U kojem vrijede druga pravila.
U kojem su samo izabrani.
Svijet u kojem se sve vrti oko snova.
Ljubičasti svijet.
Crno-bijeli svijet.
Možda fantaziram.
Možda je sve to fantazija.
Ali je to moja fantazija.
Moja iluzija.
I nikome je nedam.
Želim ostati razbijena lutka,
koju će netko, uz malo sreće,
ljubavi i nježnosti ponovo sastaviti...