novogradiščanin

05.10.2009., ponedjeljak


Psunj, nedjelja, spomenik, sjećanja
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic
Jučer je na prigodan način odano štovanje poginulim braniteljima Samostalne psunjske satnije ali i drugih postrojbi koje su branile sjeverni predio iznad Nove Gradiške, objekt odašiljača n Psunju, brojna naselja, te branili crtu bojišnice prema srpskim okupacijskim snagama, s kojima su se katkada izravno i sukobljavali. Niti jedne godine do sada nije toliko ljudi došlo na vrh Psunja, kao jučer (gotovo 200 osoba). Neki branitelji poput Antuna Zdunića iz Gornjih Bogićevaca dovezli su i pun kombi djece koja su po prvi puta mogla vidjeti spomenik braniteljima pored odašiljača ali i Brezovo polje i ljepote Psunja. Bila su tu i djeca iz cerničke osnovne škole koja su i ove godine izvela prigodan literarni program, ali dakako i roditelji i rodbina poginulih branitelja, predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata, bivši pripadnici hrvatskih obrambenih postrojbi, predstavnici tvrtke Odašiljači i veze, Općine Cernik i njihovi brojni gosti iz Rijeke iz mjesta Cernik u Istarskoj županiji, te dragovoljci sa Grobničkog polja. Zapaljene su svijeće, položeni vijenci, a uslijedila je i molitva na dva mjesta stradavanja u šumi gdje postoje i spomen obilježja te pored spomenika na ulazu na objekt odašiljača. Bilo je lijepo svečano, a nakon toga je u domu u Banićevcu organiziran zajednički ručak.
O tome sam sročio novinarsku vijest koja donosi neke egzaktne podatke, no ako bih htio izvijestiti subjektivno, onda bi to bilo nekako ovako:

Drago mi je da sam ponovno, kao i dugi niz godina do sada (od prve godine otkad je podignut spomenik) bio ovdje. Jedne godine je padao snijeg, dvije godine je kišilo, a ovo ostalo je bilo lijepo sunčano kao jučer. Nisam vidio neke prijatelje koji su do ovih godina dali puno u organizaciji svega (primjerice jednog od zapovjednika Luku Zeca ili pak Željka Brčića Dušu, ali i još neke poznanike). Toma Šimić je neizostavan lik te priče, ali ove godine se nisam drndao u njegovom bijelom kombiju u kojem prevozi limariju nego znatno udobnije. Jedne godine mi je kamen s poljskog puta „zvekunuo po „karteru“ pa me skupo koštalo. Obožavam šume Psunja, tako su tajnovite, pomalo zastrašujuće i mistične, ali i opasne prepune zaostalih mina i tragova rata. I ove godine dva automobila su imala slične nezgode. Ako ćemo o osjećajima, najdirljiviji mi je trenutak kada majke sinova (čija su imena na spomeniku) blago rukama miliju te sjajne mesingane pločice s imenima a dirne me i kad vidim suze na licu ratnika kojima su sinovi izginuli il kad vidim njihovu djecu koja su sada gotovo već odrasli ljudi. Spomenici me uvijek potaknu na razmišljanje vrijedi li se uopće za nekoga žrtvovati, a pitam se da li će se mene nekad netko sjetiti i reći otprilike ono:“ .. bio je dobar čovjek, nedostaje nam.“ Sve češće mislim o tome kako puno toga nema smisla i kako sam se razočarao u mnogo čemu, pa i u nekim meni najbližim osobama, a da očekivanjima i ne govorim. Uvijek sam u masi svijeta jako osamljen. Ne volim kad uz ovakve svečanosti prije ili kasnije ukomponiraju tamburaše, pjesmu, svirku. Po meni, to jedno s drugim ne ide, jer osim domoljubnih, bude tu i raznih drugih pjesama koje nisu prikladne. Zamišljam kako je neugodno rodbini poginulih, kada onako u crnini, ne mogu s mirom objedovati jer se to na kraju pretvara u feštu. Njihova lica sve govore. Tko ih gleda? Izgleda da niti ja više nisam za ovo, pa ću drugi put, ako je ikako moguće doći dan ranije ili kasnije, s nekim od prijatelja, da malo tu samujemo, sjetimo se nekih ljudi, dođemo i vratimo se da nitko niti ne zna. Slažem se da djeci treba pokazati gdje su ti branitelji ginuli, ali sam za to da ih se što više osposobi za samostalan život, da se jednog dana znaju obraniti od raznih neugodnih situacija ili ne daj Bože smrtne pogibelji negdje u šumama Psunja (kako u šali znaju reći: Gdje je Bog rekao laku noć.) Malo me zasmetalo i pametovanje nekih govornika kasnije za vrijeme ručka i općenito to kako neki ljudi kada se obraćaju javnom skupu, zapravo omalovažavaju prisutne. Mnogi od nas mogu ocijeniti kad neko lupeta fraze i rasipa demagogiju, ili kad si neopravdano „diže cijenu“ spominjući Vukovar i slično. Dosta je podjela i mi smo krvarili kao Vukovar, no Nova Gradiška nije tako domoljubno-zvučna a i izgleda da je zapravo „ukleti grad“ jer su oni pravi ljudi godinama već „po strani“, no i njima zamjeram jer njihov najveći grijeh je to što su pustili da nam mnogo toga danas vode oni koji nam nikada nisu željeli dobro i da mogu sve hrvatsko bi „u kapi vode ugnjavili“. Eto primjera kako sam sebe mogu iznervirati.
Ptice vole šume, a ja sam virtualni golub kojemu zapravo nije mjesto u šumi (preopasno je), no zato joj se divim uvijek ispočetka. Šuma je za šumare, lovce, divljač. Nije ni za vojske, strahove na straži, mine i druge bojazni. Ravne bukve kao ogromne svijeće, kao vlati kose na tjemenu nekog diva. Brine me što su potoci i izvori presahnuli. Priroda nam signalizira da nešto nije dobro. Da li to vidimo? Pa naravno da ne. Mi ljudi smo tako mali i osjetljivi, a katkada si umislimo da možemo mijenjati svijet. Koja zabluda.

- 18:12 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>