Historia magistra est

(Add. 23) - Jedna od Ramićevih poganih podvala protiv zavičajne Bosansko-novske trilogije (BNT) i njenog autora mr.sci.Ante Milinovića je njegova velikosrpska propaganda protiv naše knjige, ponovljena i 17.10.2008. godine na istom novskom blogu pod šifrom BNO, u kojoj se tvrdi da je naša bošnjačka zavičajna monografija nepotrebna, jer da je ta knjiga već napisana i da naš rodni grad već ima čak dvije odlične zavičajne monografije – jednu od srpskog politologa DD i drugu od srpskog geografa DT. Ta Ramićeva nekompetenta i ispolitizirana lažna naučno-recenzentska ocjena je za nesrpske Novljane jedna teška diskriminacija, jer im negira jednako pravo na svoje viđenje zavičajne prošlosti, ali je još sramnija Ramićeva dezinformacija jer daje apsolutnu prednost autorima koji se nikada nisu bavili historiografskim istraživanjem zavičajne prošlosti niti su svojim radnim mjestom bili na to upućeni ili bili educirani, već su sva takva otkrića iz starije prošlosti prepisali upravo od profesora Milinovića. Uostalom, ono što su napisali oni su i sami već u naslovu i predgovoru otvoreno etnički svrstali u jednonacionalne srpske knjige o njihovom srpskom viđenju «istorije Novog Grada», a ne bosanskog multinacionalnog grada Bosanskog Novog, u koji su se prvi Srbi doselili tek 1851. godine s Omer pašom Latasom. Zato je sabotažni zadatak onemogućavanja izrade i štampanja naše bosansko-novske monografije preuzeo poseban «spavajući» diverzant, iako za tu tematiku još manje kompetentan lažljivi klevetnik Ismet Ramić, kome ta tematika kao strancu uostalom nije bila niti zavičajna niti bliska po stručnosti, a još je bio i posve podložan usađenim velikosrpskim šovinističkim predrasudama i tendencioznoj mitomanskoj edukaciji.

Još je žalosnija činjenica da su obojica srpskih autora prepisali sve i jedan zavičajni historiografski podatak o starijoj pošlosti upravo iz do tada objavljenih stotinjak radova mr.sc. Milinovića, kao do tada jedinih naučnih istraživanja zavičajne prošlosti. To nije grijeh, čak naprotiv, ali je grijeh što je puno tih podataka prikazano nestručno i zlonamjerno iskrivljeno, ne samo zato što se nikada nisu bavili takvim tematskim istraživanjima, niti su prošli stručnu edukaciju za njih, već je njihov veliki grijeh što su sramotno malo puta u fusnotama uredno navodili radove mr. Milinovića koje su citirali ili koristili. Taj propust je u knjizi DD mnogo puta učinjen prije svega na stranama 46-50 i mnogim drugim, a četrnaest stranica te knjige (675-689) o ratnim operacijama krajem aprila 1945. godine doslovno je prepisano iz naučno- istraživačke studije profesora Milinovića bez i jedne fusnote, što je neoprostiva krađa i kažnjivo krivično djelo.

Na sličan način su kroz doslovno prepisivanje čitavih stranica pokradeni i mnogi drugi autori, pa se s pravom može reći da se, analogno srednjovjekovnom prepisivanju crkvenih knjiga u pravoslavnom manastiru Resava u Srbiji, ovdje radi o novoj resavskoj prepisivačkoj školi u Novom Gradu. Na sličan način je autor DT preuzeo u svoju knjigu (str. 85-104 i druge) bezbroj podataka i sve historijske crteže i karte (20) iz objavljenih radova profesora Ante Milinovića, ali je tek svaki stoti izvor citiranja naveden u fusnoti, pa i tada na neoprostiv falsifikatorski način,. Naime, nečasni se autor DT čak ni 2006. godine nije usudio navesti ime i prezime prof .Ante Milinovića kao autora citiranih radova, uključujući i svima poznatu monografiju «Sane» iz 1983. godine, iako je u impresumu te knjige jasno označen kao autor teksta monografije upravo prof. Ante Milinović. Treba reći da je autor na otkrivanje tih podataka i naučno slaganje njihovog historiografskog mozaika utrošio preko dvadeset godina svoga mukotrpnog naučno-istraživačkoh rada u domaćim i stranim arhivima, koje ta dvojica prepisivača nikada nisu ni vidjela, niti su bili educirani da bi ih mogli koristiti, pa zato i u prepisivanju prave velike greške, na pr. ne razlikuju carinski raštel od kaštela. Takvo nemoralno otimanje plodova tuđeg naučnog rada je svuda u svijetu teško kažnjivo krivično djelo.

Citiranje u fusnotama je u cijelom kulturnom svijetu nezaobilazna zakonska obaveza, ali su je prepisivači u većini slučajeva potpuno izbjegli, a ako bi citirali naslov rada, onda bi iz straha od svojih srpskih ekstremista izbjegli navesti ime i prezime istog autora, dok su imena drugih citiranih autora uredno navodili. Te sramne činjenice je navodni «Bošnjak» Ramić prikrio i pretvorio u hvalospjeve prepisivačima! Umjesto da hrabro kaže tu istinu, on to nedjelo prepisivača podmeće autoru, kleveom da je on pokrao te prepisivače i druge citirane autore, jer nema pojma o znanstvenoj i zakonskoj obavezi navođenja izvora podataka, kao velikoj prednosti svakog naučnog projekta. Nema sumnje da je takvo podmetanje klevete još jedan odraz Ramićeve totalne neukosti ali i velike primitivne šovinističke mržnje prema dva od triju konstitutivnaih naroda Bosne i Hercegovine.