Historia magistra est

Direktor bosansko-novske Gimnazije Miroslav Savjak mi je u proljeće 1955. godine dao zadatak da za školski godišnjak «Almanah» napišem članak o prošlosti starog grada Derviš-kula, čije su se impozantne ruševine nalazile na vrhu strmog brda iznad klanca potoka Lučice, oko 2 km sjeverno od ž.st. Blagaj. Lako sam mogao opisati tu romantičnu gradinu, jer sam je tada kao radoznali gimnazijalac često vikendom obilazio s prijateljima na našim «istraživačkim» izletima, ali je njena prošlost bila maglovita i neistražena, zapravo nepoznata. Bezuspješno sam pokušao nešto saznati od školovanih Novljana, ali su mi ponešto rekli samo župnik Grga Blažević i protojerej Simo Kondić, navodeći da o njemu pišu nama tada nedostupne knjige na mađarskom i njemačkom jeziku. Zbog toga nije bilo ništa od članka, ali sam u vrijeme studija potražio i našao neke od tih knjiga u Sveučilišnoj knjižnici i saznao da je pravo izvorno ime te ruševine bilo Blagajgrad, te da su ga 1249. godine podigli hrvatski knezovi Babonići s plemićkim pridjevkom «de Blagay». Oni su u njemu stolovali do 1512. godine kada ga je prvi put zauzela sultanova vojska a 1537. u njega postavila svoju posadu da bi se nakon 1580. u njemu nastanili islamski misionari zv. derviši po kojima je i dobio svoje sadašnje ime.
Godine 1965. sam kao mladi profesor uspio dobiti putem međubibliotečke pozajmice iz Beča knjigu dr. Lajosza Thalloczyja «Die Geschichte der Grafen von Blagay», (Wien, 1898) iz koje sam saznao da je autor te knjige u svoje vrijeme obišao potomke tih knezova u njihovom dvorcu Wiessenstein kod Sevnice u Kranjskoj, pa sam u ljeto 1965. godine i ja pošao njegovim stopama. Međutim, u Sevnici na Savi više nije bilo starih vlasnika, dvorac su zvali slovenskim nazivom Boštajn, bio je nacionaliziran i pretvoren u bučnu i prašnjavu pilanu jelove oblovine, a grobna crkva je bila teško oštećena u ratu. Od mjesnog učitelja sam saznao da je posljednji grof Ludwig von Blagay zbog neimaštine prodao blagajski arhiv mađarskoj vladi za njezin državni arhiv, a posrednik je bio upravo Thalloczy. Uputio me na Državni arhiv u Ljubljani gdje sam dobio fotokopiju opširnog rodoslovlja blagajskih knezova Babonića i tako upoznao njihov razvojni put od sitnog hrvatskog plemstva iz grada Gorice kod Karlovca u 12. stoljeću, preko kraljevske darovnice za vodičevski feud (terra Waudicza») u 13. stoljeću i izgradnje burga Blagajgrada 1249. godine, do njihovog ulaska u red najvitalnijih, najbogatijih i politički najuticajnijih srednjoeuropskih velikaških dinastija 14. i 15. stoljeća.