MOJ ŽIVOT JE NOVI VAL
03.07.2005., nedjelja
 razlog što dugo nisam pisala je taj da mi je dosta ovog jebenog komercijaliziranja svega što ova jebena korumpirana masa ljudi oko glazbe i države takne...kakva jebena retromanija kakav jebeni Šajeta...u pičku materinu i sve...ne želim biti dio mase...želim biti izdvojena,ali stalno mi kradu ideje |
- 14:36 - Komentari (4) - Isprintaj - #
22.06.2005., srijeda
o Branimiru Štuliću...
|
Branimir Stulic Poznat pod nadimkom Johnny, rodjen u Skopju 11. travnja 1953. godine. Autor tekstova, kompozitor, pjevac, gitarist. Srednju skolu je pohadjao u Zagrebu, na Katarininom trgu (danasnja Gornjogradska gimnazija), a studirao je na Filozofskom fakultetu, takodjer u Zagrebu. Osnivac je, vodja i autor svih pjesama grupe Azra (osim teksta Pit...i to je Amerika koji je napisao Mile Rupcic). Od 1989. nastupa pod svojim imenom uz pratnju Sevdah Shuttle Banda. Vlasnik je tvrtke za zastitu autorskih prava Azra Music. Trenutno zivi u Nizozemskoj, gdje prevodi Ilijadu i Odiseju na hrvatski, jer je nezadovoljan sadasnjim prijevodom. Do osnivanja Azre 1977, Stulic je nastupao prateci se na akusticnoj gitari, izvodeci pjesme Beatlesa, narodne, regtime i starogradske, no uglavnom vlastite, koje ce kasnije snimiti s Azrom. Grupa koju je osnovao se prvobitno zvala Balkan Sevdah Band, no nakon sto je postala jak rock'n'roll sastav, ime je promijenjeno. Stuliceva najbolja i najznacajnija djela nastala su za Azru u razdoblju od 1979. do 1984. godine. Od 1989. Stulic je pod svojim imenom objavio dva albuma, dvostruki Balkanska rapsodija i Balegari ne vjeruju sreci, a najavljivao je jos jedan dvostruki pod nazivom Anali. Takodjer postoji snimak (oko 60. min., snimljeno 1992.) pod radnim nazivom Sevdah za Paulu Horvat. No, od svog tog materijala, samo ih mali broj dostize standarde Stulicevog ranijeg rada: Voljela me nije nijedna, Meni se duso od tebe ne rastaje, Tesko ovo zivot, Usne vrele visnje (prepjev Dylanove pjesme). Stulic motive, slike, jezicne forme i izrazajna sredstva za svoje pjesme pronalazi u zivom govoru svoga, zagrebackog, urbanog okruzja, za sankom, u krevetu, poslije koncerta. Jedan je od malobrojnih koji se svojim izrazom priblizio publici, a publika je u njemu vidjela sebe kroz pravi, sirovi, gradski rock'n'roll. Nije uzalud napisan grafit Johnny je bog.  -------------------------------------------------------------------------------- DISKOGRAFIJA Albumi Balkanska rapsodija 2xLP (jugoton, 1989.), CD (Jugoton, 1990.) Balegari ne vjeruju sreci LP, CD (Jugoton, 1990.) Sevdah za Pulu Horvat CD (Komuna, 1996.) Anali 2xCD (Komuna, 1996.) Ostalo knjiga Big Bang, pjesme 1979.-1984. (samostalno izdanje, 1985.) video kaseta Klincek stoji pod oblokom (Jugoton, 1990.) -------------------------------------------------------------------------------- by Boris Stromar, Zagreb, Listopad 1995. |
- 12:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #
14.06.2005., utorak
BIJELO DUGME....everything about...
|
Biografija je nacinjena na osnovu podataka iz knjige "Yu rock enciklopedija" Petra Janjatovica. ..... .Lider i osnivac grupe, Goran Bregovic (rodjen 22. marta 1950. godine u Sarajevu) u djetinjstvu nije pokazivao veliku sklonost ka muzici. Iz drugog razreda nize muzicke skole (odsjek violina) izbacen je kao lijen i netalentovan. Kada mu je majka pocetkom sezdesetih godina kupila gitaru, pocetnicke lekcije dobio je od Ede, brata scenariste Abdulaha Sidrana. Prvi, bezimeni sastav osnovao je u osmom razredu osnovne skole. Goran je zelio da upise srednju likovnu skolu, ali je majka, uplasena da se tamo skupljaju homoseksualci, insistirala da se opredijelii za saobracajnu tehnicku skolu. Pristao je pod uslovom da mu dozvoli da pusta kosu. Uz tu skolu islo je i mesto basiste u grupi Izohipse u kojoj se nije dugo zadrzao, kao ni u saobracajnoj skoli. Prešao je u gimnaziju i u grupu Bestije. Vec sa sesnaest godina poceo je sam da se izdrzava, pa je svirao narodnjake u kafani u Konjicu, prodavao novine i radio na gradilistima. U to vreme Zeljko Bebek (rodjen 16. decembra 1945. godine u Sarajevu) pjevao je u grupi Kodeksi, jednom od znacajnijih sarajevskih sastava tog vremena. Grupa je kuburila sa bas gitaristima koji su se smenjivali kao na pokretnoj traci. Na koncertu Bestija, Zeljko je zapazio Gorana i preporucio ga kolegama iz grupe. Tako su Kodeksi poceli da rade u sastavu: Edo Bogeljic, osnivac i gitarista, Ismeta Dervoz, vokal (kasnije presla u Ambasadore), Lucano Paganoto, bubnjevi i Zeljko Bebek, vokal i ritam gitara. Za Gorana se tada interesovao i sastav Pro arte, ali mu njihovo vidjenje soul muzike nije bilo primamljivo. Leta 1969. godine odlaze na tezgu u dubrovacki Splendid bar gdje sviraju klasican repertoar za turiste. Pred ljeto su ostali bez Ismte Dervoz koja je napustila grupu i posvetila se fakultetu. Ipak, uocio ih je Italijan Renato Pacifiko i ponudio im da dva mjeseca sviraju u njegovom klubu u Napulju. U tu avanturu su se upustili pocetkom 1970. godine uvezbavši progresivni repertoar na tragu Dzimi Hendriksa i grupe Cream. Medjutim, poslije prvih svirki Renato ih je vidno razocaran uputio da sviraju kazacok i slicno, kao u Dubrovniku. Uoci isteka prvog dvomjesecnog ugovora Edo Bogeljic se vratio u Sarajevo i Goran prvi put prelazi na solo gitaru. Kao basista angazovan je jedan italijanski muzicar, a kada je on odustao, leta 1970. godine Goran i Zeljko pozivaju Zorana Redzca (rodjen 29. januara 1948. godine u Sarajevu) koji je u to vrijeme svirao u sastavu Cicci. Zoran je doveo i kolegu iz grupe, bubnjara Milica Vukašinovica (rodjen 9. marta 1950. godine u Beogradu). I kada su se sva cetvorica našla na okupu, stvari su krenule u sasvim drugom pravcu. Kodeksi su do tog trenutka sasvim solidno zivjeli, svirali su u dva kluba, drzali se komercijalnog repertoara i stekli redovnu publiku. Milic Vukašinovic ih je sve inficirao novim vidjenjem muzike. Poceli su da sviraju u skladu sa onim što su tada snimali Led Zeppelin i Black Sabbath. Dve nedelje po njegovom dolasku, dobili su otkaz na svim mestima na kojima su svirali. Bez angazmana, sa nešto uštedjevine, ostali su na ostrvu Kapri. Pozvani su da svoju novu muzicku koncepciju predstave u jednom klubu na ostrvu Iskia. Po završetku ljeta, prestaje i taj angazman. Vracaju se u Napulj gde jedva prezivljavaju. Postupno se iz te kombinacije sve više izdvajao Zeljko Bebek. Prvo su ga natjerali da prestane da svira ritam gitaru, jer to više nije bilo u modi. Bebek se teško prilagodjavao novom materijalu, a i pjevacki je za njega bilo sve manje mesta. On bi otpjevao uvod a zatim bi ostala trojica improvizovala po pola sata. Uz to, Milic je sve cešce pjevao. Polovinom jeseni 1970. godine Bebek se uvrijedjen vratio i Sarajevo. Samo godinu dana ranije bio je stub Kodeksa, da bi razocaran otišao kao višak. Njih trojica su nastavili da nastupaju kao Mica, Goran i Zoran. Krajem godine po njih su došli Goranova majka i Zoranov brat Fadil (basista Indexa) i vratili ih kuci. Do leta 1971. godine nastavili su da nastupaju kao Mica, Goran i Zoran a onda je Milic Vukašinovic otišao u London. Goran upisuje filozofiju a u jesen 1971. godine gitarista Ismet Arnautalic ga poziva da formiraju grupu Jutro u kojoj su se našli Zoran Redzic, bubnjar Gordan Matrak i pjevac Zlatko Hodnik. U Jutru se Goran prvi put ogleda kao kompozitor. Iako punih godinu dana nije govorio sa Bebekom, kada su pocetkom 1972. godine dobili termine u studiju, Goran se odlucio da pozove starog pjevaca. Snimili su "Patim, evo deset dana" koja se pojavila na B-strani singla grupe Jutro. A-stranu je zauzela danas zaboravljena "Ostajem tebi" koju je na Šlageru sezone pjevao Zlatko Hodnik. Pjesmu "Patim evo deset dana" Bregovic je kasnije uvrstio na debi album Bijelog dugmeta. Odmah po snimanju singla, Bebek je otišao u JNA, ali su oni cekali na njegov povratak. Tokom Bebekovog boravka na vanrednom odsustvu snimili su još cetiri pjesme: "Kad bi' bio bijelo dugme", "U subotu mala"#, "Na vrh brda vrba mrda" i "Hop-cup" od kojih su se prve dvije, pocetkom 1973. godine pojavile na singlu. Nezadovoljan muzickim pravcem kojim se Jutro krece, Ismet Arnautalic ih je napustio krajem 1972. godine i sa sobom odneo pravo na ime grupe. Oko tog autorstva su se preganjali tokom 1973. godine, a tada su grupi pristupili bubnjar Goran Ipe Ivandic (rodjen 10. decembra 1955. godine u Varešu) koji je prije toga svirao u sastavu Rok i klavijaturista Vlado Pravdic (rodjen 6. decembra 1949. godine u Sarajevu) koji je prešao iz Indexa. Sredinom godine, poslije svadje, grupu je napustio Zoran Redzic, a njega je zamjenio Jadranko Stankovic. Za novo ime su se odlucili relativno lako. Buduci da je u Ljubljani vec djelovao sastav pod imenom Jutro, a i publika ih je znala po pjesmi "Kad bi' bio bijelo dugme", odabran je taj vizuelno zgodan simbol i grupa je zvanicno krštena Bijelo dugme 1. januara 1974. godine. U to vrijeme su u studiju saradjivali sa Batom Kosticem, gitaristom YU grupe. Goran je kasnije isticao kako je ta saradnja puno uticala na njegovu dalju muzicku orijentaciju, posebno kada je upotreba folka bila u pitanju. Nove snimke "Top" i "Ove cu noci naci blues" ponudili su upravo osnovanom sarajevskom Diskotonu. Tadašnji muzicki urednik Slobodan Vujovic ih je odbio uz objašnjenje da su pretrpani i da ce morati da sacekaju bar pola godine do objavljivanja singla. Nestrpljivi, istog dana su potpisali petogodišnji ugovor sa Jugotonom. Ta loša procjena Diskotona predstavlja najveci poslovni kiks u istoriji jugoslovenske diskografije. Zeljko Bebek odlucuje da napusti posao u Savezu zajednica socijalnog osiguranja Bosne i Hercegovine i da, iako ozenjen i sa malim djetetom, krene u rizicnu avanturu. U pocetku su pretezno svirali u manjim gradovima, posebno u Zenici. Kada su shvatili da basista Jadranko Stankovic ne odgovara, otpustili su ga i marta 1974. godine pozvali Zorana Redzica. Sledeci singl sa pjesmama "Glavni junak jedne knjige" (tekst je napisao pesnik Duško Trifunovic) i "Bila mama Kukunka, bio tata Taranta" gotovo istovremeno su te 1974. godine objavili Jugoton i Diskoton jer je Bregovic, suprotno uobicajenim pravilima poslovanja, potpisao i sa Diskotonom ugovor za singl. To im je donelo dobrodošlu guzvu u štampi i pomoglo prodaju ploce. Prvi veci nastup imali su na BOOM festivalu u Ljubljani 10. maja 1974. godine kada su predstavljeni kao nove nade. Tog ljeta su svirali u hotelu Croatia u Cavtatu i pripremili materijal za prvi album. Treci singl sa pjesmama "Da sam pekar" i "Selma" (autor teksta pjesnik Vlado Dijak), objavljuju 30. avgusta 1974. godine i on predstavlja prelomni trenutak njihove karijere. Obje pjesme ih izbacuju u prvi plan. Tokom septembra su svirali kao predgrupa Jugoslovenskoj pop selekciji Tihomira Asanovica, a oktobra u ljubljanskom studiju Akademik za dvadesetak dana snimaju debi album "Kad bi' bio bijelo dugme" koji je objavljen vec krajem novembra. Pre tog znacajnog dogadjaja, 9. novembra ucestvuju na Skopskom festivalu, gde izvode pesmu izvesnog Grigora Koprova. U zelji da se uoci ploce što više pojavljuju u medijima, pretrpeli su najvecu bruku u karijeri, kako je kasnije objašnjavao Bregovic. Bebek je nevješto pjevao na makedonskom a sindikalni festival nikako nije bio okruzenje za njih. Sljledece veceri nastupili su u beogradskom Domu sindikata na rodjendanskoj proslavi tada kultne emisije Radio Beograda "Vece uz radio", gde su uz Pop mašinu, Smak i Crne bisere, naprecac osvojili publiku. U to vrijeme vec rade sa agilnim zagrebackim menadzerom Vladimirom Mihaljekom i on im organizuje da 16. novembra sviraju u Sarajevu na oproštajnom koncertu Korni grupe. Petnaest hiljada okupljenih ljudi docekalo ih je sa oduševljenjem. Bilo je sasvim ocekivano što je debi album od samog pocetka zabeljezio odlicnu prodaju. Zapakovan u provokativan omot Dragana S.Stefanovica, koji ce i ubuduce biti zaduzen za njihova diskografska ruha, album je doneo seriju prijemcivih pjesama koje je zagrebacki novinar Drazen Vrdoljak krstio kao pastirski rock. Stefanovicev omot je kasnije uvršcen u englesko izdanje knjige koja predstavlja petsto najuspešnijih omota sveta. Promucurni Mihaljek krajem februara 1975. godine organizuje Kongres rock majstora na kome su predstavljena cetvorica najboljih domacih gitarista. Buduci da je iza svega stajao Jugoton i Mihaljekova zelja da progura Bijelo dugme, cijela akcija je bila tome podredjena. Nezvanicno, na takmicenju je pobjedio Radomir Mihajlovic Tocak, ali kako on nije bio Jugotonov izvodjac, nije uvršcen u cetvorku najboljih. Tu su se našli Vedran Bozic iz sastava Time, Josip Bocek (ex Korni grupa), Bata Kostic iz YU grupe i, naravno Bregovic. Svako od njih je snimio jednu stranu na duplom albumu "Kongres rock majstora" (Jugoton 1975.). Bregovic se opredij elio da radi sa svojom grupom a pratio ga je i Zagrebacki gudacki kvartet. Tu su se našle pjesme "Ima neka tajna veza" (na tekst Duška Trifunovica), "I kad prodje sve, pjevat cu i tad", "Znam za jedno tiho mjesto" i instrumental "Minijatura za moju majku". Cetvorka je krenula i na turneju a pratili su ih clanovi YU grupe, bez gitariste Dragog Jelica koji je tada bio u JNA. U to vreme Dugme je objavilo singl sa pjesmom "Da mi je znati koji joj je vrag" a zatim su krenuli na iscrpnu jugoslovensku turneju. Vec u proljece 1975. godine vazili su za najpopularniji jugoslovenski sastav. Uoci snimanja druge ploce povukli su se u selo Borike u Istocnoj Bosni na visinske pripreme. Razradjivala se ploca koja je morala da potvrdi kako prvi uspjeh nije bio sluacajan. Album "Šta bi dao da si na mom mjestu" sniman je tokom novembra 1975. godine u Londonu sa producentom Nilom Harisonom (Neil Harrison). Bas gitaru je svirao Zeljko Bebek, jer je Zoran Redzic uoci snimanja teško povrijedio prst lijeve ruke. Tekst za naslovnu pjesmu napisao je Duško Trifunovic, a autor ostalog materijala bio je Bregovic. Udarni hitovi bili su "Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac", "Došao sam da ti kazem da odlazim", "Ne gledaj me tako i ne ljubi me više". Upakovana u raskošan omot, ploca je imala vecu cijenu od uobicajene, pa ipak je za kratko vrijeme otišla u tirazu vecem od 200000 primeraka. Zbog njih je Jugoton izumio dijamantsku plocu jer su prvi dostigli tako visoke tiraze. Odmah po objavljivanju ploce odlaze na turneju po Kosovu i Makedoniji. Umesto Zorana Redzica, bas svira Mustafa Kurtalic. Najavljuju veliki koncert za Novu Godinu u beogradskoj Hali sportova uz Pop mašinu, Buldozer i Cod. Iako je krenula intenzivna reklama, koncert je bez objašnjenja otkazan. Grupa je bila pozvana da za Novu Godinu svira drugu Titu u Hrvatskom narodnom kazalištu. Dezurni iz protokola prekinuli su njihov nastup posle nekoliko minuta jer su se prepali glasne muzike. Buduci da je Zoran Redzic otišao u JNA, u grupu je stigao Ljubiša Racic gitarista i vodja grupe Formula 4. Racic je dobio ulogu privremenog basiste, a prvi zadatak mu je bila jugoslovenska turneja. U Sarajevu ih je gledalo 15000 mladih, a u Beogradu su tri puta prodali halu Pionir što prije njih niko nije izveo. "Dugmemanija", kako su je tada nazivali, uzela je pun zamah a po novinama su se rasplamsale polemike za i protiv. Marta mjeseca 1976. godine u izdanju PGP RTB, pojavio se retrospektivni album Gorana Bregovica na kome su se našli prvi snimci grupe Jutro, ali i pesme koje je uradio za Zdenku Kovacicek, Biseru Veletanlic i Jadranku Stojakovic. Pocetkom aprila 1976. godine clanovi grupe su se spremali da sviraju našim iseljenicima u Americi. Doduše, posumnjali su da je u tu organizaciju umiješana i hrvatska emigracija. Od koncerata su odustali, ali ne i od odlaska u Ameriku. Tamo su snimili Ipetov singl sa pjesmama "Dzambo" i "Vatra" i Bebekov sa pesmama "Milovan" i "Goodbye, Amerika". Juna mjeseca clanovi grupe odlaze na radnu akciju "Kozara 76" što je bio vješt Bregovicev odgovor na sve kritike o prozapadnoj orijentaciji. Bregovic, Bebek i Racic su se sa radne akcije vratili okiceni udarnickim znackama. Pocetkom jeseni u JNA su otišli Ipe Ivandic i Vlado Pravdic, a na njihova mjesta su regrutovani Milic Vukašinovic iz Indexa, dok je prelazak Laze Ristovskog iz grupe Smak odjeknuo kao fudbalski transfer. Treci album su opet pripremali u Borikama. Ploca je prvobitno trebalo da se zove "Sve se dijeli na dvoje, na tvoje i moje" po pesmi Duška Trifunovica koju je svojevremeno pevala Jadranka Stojakovic. Bregovic na taj tekst nije stigao da napravi muziku, pa je smislio naslov albuma "Hocu, bar jednom da budem blesav". To nije odgovaralo Jugotonu pa je nadjena kompromisna varijanta "Eto! Baš hocu!". Album je opet sniman u Londonu, producent je bio Nil Harison, a bas je svirao Bebek. Album je u javnost stigao 20. decembra 1976. godine. Na ploci se našla ambiciozna balada "Sanjao sam nocas da te nemam", kao i "Loše vino" iz repertoara Zdravka Colica (muzika Bregovic, tekst Arsen Dedic), jednostavna "Ništa mudro" i folklorom inspirisane "Slatko li je ljubit tajno" i "Dede, bona, sjeti se, de, tako ti svega". U medjuvremenu je Ljubiši Racicu dozlogrdilo da svira velike koncerte za mali honorar, pa je trazio povišicu. Dobio je otkaz. Zamijenio ga je Sanin Karic (ex Teška industrija). Njih petorica aprila 1977. godine odlaze na turneju po Poljskoj gde su odrzali devet koncerata. Najavljivani kao "Vodeca jugoslovenska grupa mladog pokoljenja" izazvali su oduševljenje publike nenaviknute na glamurozni rock. Po povratku, grupi su se prikljucili Zoran Redzic koji je odsluzio vojsku i Ipe Ivandic jer je privremeno proglašen nesposobnim za vojnika. Jugoslovenska turneja nije tekla glatko. Koncerte su pratili tehnicki problemi, a publika se nije odazivala u istom broju kao prethodne godine. Grupu su razjedali unutrašnji sukobi, a kada su prekinuli turneju po jadranskoj obali, sasvim ozbiljno je pocelo da se govori kako su pred raspadom. Otkazani su koncerti u Zagrebu i Ljubljani na kojima je trebalo da se snima zivi album. Kritike koncerata su bile uzdrzane i grupi je prvi put posle cetiri godine krenulo slabije. Trebalo je smisliti nešto veliko. Po ideji novinara Petra Popovica odluceno je da 28. avgusta 1977. godine, kao oproštaj pred Goranov odlazak u JNA, odrze besplatan koncert kod beogradske Hajducke cesme. Goran je na tom mjestu vec nastupao sa grupom Jutro maja 1973. godine kada je Pop mašina organizovala besplatan koncert, tako da je bio svjestan pogodnosti prostora. Te veceri posjeta je prevazišla i najoptimistickije planove organizatora. Procjene su se kretale od 70000 do 100000 mladih, okupljenih na proplanku u Topcideru, što je u svakom slucaju bio najveci skup poklonika u dotadašnjoj domacoj istoriji rock muzike. Posle predgupa Zdravo, Tako, Leb i sol i drugih, na binu je izašlo Bijelo dugme, odsviralo uspešan koncert i izašlo iz krize. Dio te atmosfere zabeljezen je u filmu "Nije nego" reditelja Mice Miloševica. Ispostavilo se da audio snimci sa nastupa tehnicki nisu odgovarali za zivu plocu, pa su 25. oktobra iste godine u sali Djuro Djakovic u Sarajevu odradili još jedan nastup. Ti snimci uvršceni su na album "Koncert kod Hajducke cesme". Naslov je djelimicno opravdan jer su za plocu koristili reakciju publike kod Hajducke cesme. Po završetku miksovanja koncertne ploce, Bregovic je otišao u vojsku u Niš. Bila je to pauza za grupu, ali ne i za njene clanove. Zeljko Bebek je juna 1978. godine objavio solo album "Skoro da smo isti" inspirisan simfo rockom. Snimio ga je sa bubnjarom Djidjijem Jankelicem (ex Formula 4 i Cisti zrak), gitaristom Edom Bogeljicem, klavijaturistom Nevenom Pocrnjicem i uz ucešce Filharmonije. Ploca je naišla na ravnodušan prijem kritike i publike. Laza i Ipe su uz pomoc gitariste Vlatka Stefanovskog, basiste Zlatka Holda, pevaca Gorana Kovacevica, tekstopisca Ranka Bobana i Ipetove sestre Gordane, snimili u Londonu album "Stizemo" koji se pojavio septembra 1978. godine. Poneseni svojim radom, uz dosta teških rijeci po stampi, oprostili su se od Bijelog dugmeta. Upravo zbog toga Dugme nije sviralo na rock veceri tradicionalnog susreta jugoslovenskog stvaralaštva mladih "Mladost Sutjeske" 11. juna iste godine. Uz obrazlozenje da Bregovica nisu pustile vojne vlasti, na Tjentištu su se kao posmatraci pojavili samo Bebek i Redzic. Zato je Bregovic stigao u Sarajevo nekoliko dana kasnije da na Devetom Kongresu SSO Bosne i Hercegovine primi plaketu u ime grupe. Uoci objavljivanja albuma "Stizemo", 10. septembra 1978. godine uhapšen je Ipe Ivandic zbog posjedovanja hašiša. Optuznica je obuhvatila i ostale sa albuma "Stizemo". Ipe je dobio tri godine zatvora, Goran Kovacevic, godinu i po, Ranko Boban, godinu a Zlatko Hold, šest mjeseci. Zbog specificnog psihickog stanja, Ipe je na izdrzavanje kazne otišao tek pocetkom 1981. godine. U jesen 1978. godine grupa se pojacana novim clanom Djidjijem Jankelicem i povratnikom Vladom Pravdicem okupila u Niškoj Banji gde su sa Goranom zapoceli pripreme za novu plocu. Kada su ih oficiri provalili, zabranili su Goranu izlaske iz kasarne, tako da su se u Sarajevu okupili tek 1. novembra 1978. godine, po njegovom izlasku iz vojske. U Studio V Radio Beograda ušli su vec pocetkom januara sledece godine. Objavljivanje albuma "Bitanga i princeza" pratila je serija cenzorskih poteza Jugotona. Odbijen je omot Dragana Stefanovica zbog "vulgarnosti". Nije prihvacena fotografija na kojoj zenska noga šutira muškarca u kriticno polje izmedju nogu. Plocu je na kraju upakovao kucni dizajner Jugotona I.Ivezic. Iz pjesme "Ala je glupo zaboravit njen broj" izbacena je psovka "Koji mi je moj". Iz kljucne balade "Sve ce to, mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš", stih "A Hrist je bio kopile i jad" promenjen je u "A on je bio kopile i jad". Po obavljenim intervencijama ploca se pojavila polovinom marta 1979. godine i proglašena je njihovim prvim, zaista zrelim albumom. Urbana, potpuno lišena folk uticaja, na tragu Egziperijevog "Malog princa" donela je pored navedenih pesmama "Na zadnjem sjedištu mog auta", "Bitanga i princeza", "Ala je glupo zaboravit njen broj" i emotivne balade "Kad zaboraviš juli" i "Ipak pozelim neko pismo" u kojima su ih pratili simfonijski orkestar i hor. Aranzman za "Sve ce to..." napisao je Ranko Rihtman a za "Kad zaboraviš juli" Vojkan Borisavljevic. Produkciju je radio Nil Harison. Ploca je tirazno oborila prethodne rekorde, a kriticari lista "Zdravo" proglasili su je plocom godine. Shodno tome i turneja je bila uspešna. U Beogradu su pet puta prodali halu Pionir a sav prihod su uplatili postradalima od zemljotresa u Crnoj Gori. Na velikim koncertima ih je pratio hor "Branko Krsmanovic" i simfonijski orkestar. Na stadionu JNA 22. septembra organizovali su koncert pod nazivom Rock spektakl 79. Uz brojne predgrupe: Opus, Suncokret, Siluete, Parni valjak, Generacija 5, Kako (kasnije Piloti), Prljavo kazalište, YU grupa, Revolver (iz Trsta), Metak, Boomerang, okupili su oko 70000 posetilaca. U to vreme Goran je prvi put radio muziku za film i to za "Licne stvari" Aleksandra Mandica. Pesme "Pristao sam bicu sve što hoce" (tekst Duško Trifunovic) i "Šta je, tu je" našle su se i na singlu. Toko 1980. godine grupa je bila na raspustu, a Goran je pretezno boravio u Parizu. Krajem iste godine objavili su plocu "Dozivjeti stotu" nastalu pod uticajem novog talasa. Plocu je prvi put producirao Bregovic, što ce kasnije redovno ciniti. Sem pesama "Pristao sam, bicu sve što hoce" i "Pjesma mom mladjem bratu" ostale su u duhu novog vremena. U temama "Ha ha ha" i "Tramvaj krece" (ili kako biti heroj u ova šugava vremena)", Bregovic prvi put nudi politicku obojenost, što je takodje bila karakteristika novotalasnih sastava. Turneju po Jugoslaviji zapoceli su 24. februara u Sarajevu a završili je 5. aprila u zagrebackom klubu Kulušic gde su snimili drugi koncertni album. LP je pod nazivom "5. april '81" štampan u ogranicenom tirazu od 20000 primeraka i sem starih pesama, tu se našla obrada hita Indexa "Sve ove godine". U Beogradu su te godine svirali u više navrat Pored dva promotivna koncerta u Pioniru, pocetkom septembra su se pojavili na rock festivalu na Hipodromu a odsvirali su tri nastupa uoci i poslije Nove Godine u hali Pinki. Pocetkom 1982. godine svirali su u Austriji, u Insbruku u okviru manifestacije na kojoj je buduci domacin zimske Olimpijade bio u posjeti bivšem. Na povratku su im na carini zaplijenili opremu i odrezali prilicno visoku kaznu. Da bi se finansijski potkrpili, tokom jula i avgusta 1982. godine odrzali su turneju po Bugarskoj na kojoj su odsvirali cetrdeset jedan koncert. Procenjuje se da ih je tokom tih mjesec i po dana vidjelo preko 120000 ljudi. Buduci da je Djidji Jankelic aprila mjeseca otišao u JNA, na turneji je za bubnjevima sjedeo Garabet Tavitjan, bivši clan grupe Leb i sol. Po izlasku iz zatvora, grupi se krajem 1982. godine pridruzio Ipe Ivandic. U isto vrijeme u javnosti se pojavila informacija da je Bregovic izbacen iz Saveza komunista Jugoslavije zbog toga što nije dolazio na sastanke pri mjesnoj zajednici. Buduci da je ideja komunizma vec bila u opadanju taj slucaj nije nanio nikakve štete grupi. Februara 1983. godine grupa je objavila album "Uspavanka za Radmilu M." kojim je Bregovic planirao da se oprosti od publike i da posle turneje rasformira grupu. Kao gost, na snimanju je ucestvovao Vlatko Stefanovski. Štos pjesma bila je "Kosovska" otpjevana na albanskom jeziku, intrigantna zbog rovitog politickog stanja na Kosovu. U ostalim pjesmama Bregovic se bavio muzickim fazama kroz koje je grupa prolazila tokom karijere. Planirano je bilo da koncert na beogradskom Sajmištu 24. aprila bude poslednji, ali je izuzetan odziv publike naveo Bregovica da odustane od prekida rada. Pred kraj turneje, 16. maja u Beogradu su odradili klupski koncert u SKC-u. Po obicaju, grupa je opet dobila duzi odmor, a Goran je otišao na put oko sveta. Za to vrijeme Bebek je snimio drugi solo album "Mene tjera neki vrag" i zvanicno je napustio grupu 23. aprila 1984. godine. Novi pevac postao je Mladen Vojicic Tifa (rodjen 17. oktobra 1960. u Sarajevu) koji je pre toga bio u grupama Top i Teška industrija. Razmišljalo se i o Alenu Islamovicu, ali je on odlucio da ostane u Divljim jagodama jer se pribojavao da ce se Bebek ipak vratiti u grupu. Dugme je sa Tifom provelo ljeto u Rovinju gdje su uvezbavali novi materijal. Preduzimljivi Bregovic je u to vreme sa Zdravkom Colicem u Sloveniji osnovao izdavacku kucu Kamarad a kao distributer nove ploce dogovoren je Diskoton. Album se pojavio decembra 1984. godine. Nazvan je jednostavno "Bijelo dugme" a na omotu nema slike clanova grupe, vec je objavljena reprodukcija slike Uroša Predica "Kosovka devojka". Ploca opet predstavlja folk orijentisanog Bregovica, a gosti su Orkestar narodnih instrumenata RTV Skoplje, Ladarice, ali i Bora Djordjevic (sa Bregovicem i Tifom peva u "Pediculis pubis" i koautor je teksta). Lazar Ristovski poslIJe snimanja ponovo postaje punopravni clan grupe. Provokativnost je ovog puta iskazana u obradi himne "Hej Sloveni", što je posredno pokrenulo citav talas jugoslovenstva kod drugih sarajevskih grupa. Preradio je i svoju staru pJesmu "Šta cu, nano, dragi mi je ljut" koju je svojevremeno uz pratnju YU grupe snimila Bisera Veletanlic. Uz novi tekst i aranzman, pod nazivom "Lipe cvatu" postala je najveci hit sa nove ploce. Svoj dug zivot imale su i "Padaju zvijezde", "Lazeš", "Da te bogdo ne volim" i "Jer kado ostariš". Tiraz ploce i posjeta na turneji su, po obicaju, premašili prethodne brojke. Posle koncerta na Sajmištu opet su se vratili u SKC. Klupske nastupe imali su i u zagrebackom klubu Moša Pijade kao i u sarajevskoj Slozi. Pod pritiskom ozbiljnih profesionalnih obaveza i teretom iznenadne slave, Tifa 1. oktobra 1985. godine napušta Dugme i odlazi u Gabelu na dosluzenje vojnog roka. Sa Dugmetom je poslednji put nastupio 2. avgusta na koncertu u Moskvi kada su Sarajlije uz Bajagu i Instruktore predstavljali domaci rock na Svjetskom festivalu omladine i studenata. Novi pjevac postaje Alen Islamovic koji je u medjuvremenu napustio Divlje jagode, razocaran njihovim neuspjesima u Engleskoj Na novoj ploci "Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo", Bregovic je kao gosta planirao Vice Vukova, pevaca zabavne muzike iz šezdesetih goddina koji je zbog nacionalizma bio na crnoj listi. Ipak, ideja je bila previše provokativna za to vreme i od nje se odustalo. Na omotu je trebalo da se nadje slika "Dve godine garancije" Mice Popovica, ali kako je on u to vreme još uvek slovio za disidenta, i to je palo u vodu. Na kraju se na omotu našla kineska propagandna slika koja prikazuje moderni revolucionarni ples. Plocu otvara snimak na kome partizan i narodni heroj Svetozar Vukmanovic Tempo u pratnji Gorana Bregovica i šticenika doma za napuštenu decu "Ljubica Ivezic" iz Sarajeva, pjeva staru revolucionarnu temu "Padaj silo i nepravdo". U vreme narastajuceg nacionalizma Bregovic je te 1986. godine ponudio još jednu plocu inspirisanu jugoslovenstvom. Sem politicki obojenih, tu se našao i instant hit "Hajdemo u planine" kao i balade "Nocas je k'o lubenica pun mjesec iznad Bosne", "Te noci kad umrem kad odem kad me ne bude", "Ruzica si bila, sada više nisi" i druge. Vjerovatno je suvišno spominjati da je i ova ploca odlicno prošla kod publike. Na koncertu na beogradskom Sajmištu sa njima je nastupala i operska pjevacica Dubravka Zubovic. Dupli zivi album "Mramor, kamen i zeljezo", snimljen na turneji, pojavio se pocetkom oktobra 1987. godine. Naslovna pjesma je obrada starog hita iz repertoara zagrebacke grupe Roboti. Na ploci se našlo šesnaest pjesama koje daju uvid u biografiju grupe: od prvih singlova, do poslednjeg studijskog albuma. Pesma "A milicija trenira strogocu" pocinje verzojom "Internacionale", a u uvodnim taktovima "Svi marš na ples" Alen Islamovic uzvikuje "Bratstvo! Jedinstvo!". Vjerovatno zbog toga što je bilo planirano da na koncertima tu pjesmu pjeva na jezicima naroda i narodnosti Jugoslavije. Posle te turneje grupu sasvim tiho napušta Vlado Pravdic i posvecuje se poslu sa kompjuterima. Sa grupom se još nekoliko puta pojavio na velikim koncertima. Krajem 1988. godine izašao je album "Ciribiribela" koji je na omotu imao crtez Nojeve barke. Najveci hit bila je pjesma "Djurdjev dan". Iskoristivši stih Djordja Balaševica "A ja nisam s onom koju volim" i staru cigansku temu, a u pratnji orkestra Fejata Sejdica, Bregovic je ovom obradom zaludio publiku napravivši kafanski hit za sva vremena. Provokacija je bila smještena u pjesmi "Lijepa naša" koja je kombinovana sa "Tamo daleko". Na snimanju ploce, kao gosti su se pojavili Hor srpske pravoslavne crkve, Prvo beogradsko pevacko društvo, Klapa Trogir, bubnjar Vlada Golubovic i basista Nenad Stefanovic Japanac. Album je imao još pjesama koje su se publici brzo uvukle pod kozu: "Evo zaklecu se", "Napile se ulice", "Ako ima boga", "Šta ima novo". Pocetkom 1989. godine polaze na dvomjesecnu turneju koja je trebalo da traje do 1. aprila. Medjutim, posle koncerta u Derventi 15. marta Alen Islamovic, ne obavjestivši nikog, odlazi u rodni Bihac da se lijeci zbog konstantnih bolova u bubregu. Turneja se naglo prekida, a niko još ne shvata da je to poslednji koncert u karijeri Bijelog dugmeta. Otkazuju koncerte u Kini i Sovjetskom Savezu, a Bregovic odlazi u Pariz ostavljajuci situaciju otvorenom za nagadjanja. Po napuštanju grupe, Alen objavljuje solo LP "Haj, nek se cuje, haj nek se zna" (Jugoton 1990.) u produkciji Nikše Bratoša. U projlece 1990. godine izlazi kompilacija balada "Nakon svih ovih godina" nastalih u periodu od 1983 do 1988. godine. TV Beograd marta 1994. godine emituje seriju od cetiri jednosatne emisije o Bijelom dugmetu snimljenu povodom dvadeset godina od objavljivanja njihovog prvog singla. U isto vreme pojavljuje se i dupli kompilacijski album "Ima neka tajna veza". Na omotu je reprodukcija slike "Radost bankrota" Dragana Maleševica Tapija. Bregovic u medjuvremenu nastavlja izuzetno uspješnu karijeru filmskog kompozitora koju je zapoceo radovima na filmovima "Kuduz" i "Dom za vešanje". Zeljko Bebek se po izbijanju rata preselio u Zagreb gde je nastavio karijeru i predvodi Bebek bend Zoran Redzic je u Finskoj, a Mladen Vojicic Tifa je do 1995. bio u Sarajevu da bi potom prešao u Njemacku gde je oformio Tifa Band. Ipe Ivandic je po izbijanju rata prešao u Beograd gde je tragicno nastradao 13. januara 1994. godine. Alen Islamovic je nastavio karijeru kao solista. Bivši Jugoton, sada Croatia Records objavili su na diskovima veci deo ploca Bijelog dugmeta kao i kompilacije "Sanjao sam nocas da te nemam " i "Rock & Roll - najveci hitovi 74-88".  |
- 19:40 - Komentari (3) - Isprintaj - #
13.06.2005., ponedjeljak
prljavo kazalište...njih baš i ne volim, ali su novi val pa zaslužuju biti tu...
|
1977. godine su JASENKO HOURA i njegova ekipa iz Dubrave krenuli u avanturu pokretanja rock grupe, koja je dobila ime po jednoj epizodi stripa “Alan Ford”. Prvu postavu grupe cinili su : Zoran Cvetkovic – Zok (solo gitara), Nino Hrastek (bas gitara), Tihomir Fileš (bubnjevi), Davorin Bogovic (vokal) i , naravno, Jasenko Houra (ritam gitara). Osim Houre, svi preostali clanovi svirali su u bendu “Ciferšlus”, no dolaskom Houre mijenjaju ime u “Prljavo Kazalište” ne sluteci da ce desetak godina kasnije postati najveci hrvatski bend svih vremena. Pod etiketom “Jugotona”, prvi službeni diskografski singl izašao je 1978. godine pod imenom “Televizori” i na njemu su se nalazile 3 pjesme – “Televizori”, “Majka” i “Moje Djetinjstvo”. 1979. godine izlazi drugi singl grupe “Moj otac je bio u ratu” pod etiketom diskografske kuce Suzy. Prvi album benda je izašao 1979. pod naslovom "Prljavo kazalište" i pravo je remek djelo po angažiranosti tekstova koji su u tadašnjem (socijalistickom) društvenom uredenju izazvali sablazan, prešutni bojkot državnih medija (drugih nije bilo) zbog angažiranosti svojih tekstova, te prozapadnjacke glazbe. Moze se reci da je izlazak ovog albuma ustvari predstavljao pravi proboj domaceg punk autorstva. U meduvremenu je grupu napustio gitarist Zoran Cvetkovic, a na njegovo mjesto došao je Marijan Brkic. Prvi album Prljavog Kazališta bio je neizbrisiv dokaz njihova iznimna talenta, no tek je drugi, “Crno bijeli svijet” (1980.), nagovijestio istinski stvaralacki potencijal grupe iz Dubrave. Pjesme poput “17 ti je godina tek”, “Zagreb” , “Moderna djevojka”, te posebno naslovna “Crno bijeli svijet” i posljednja pjesma na albumu “Mi plešemo”, postali su veliki hitovi što je rezultiralo prodajom od 150 000 primjeraka. Godine 1981. izlazi treci po redu album Prljavaca nazvan po naslovnoj pjesmi “Heroj Ulice” i prvi na kojem se u ulozi vokala našao Jasenko Houra. Naime, došlo je do prepiranja unutar benda i Davorin Bogovic je nakratko izašao iz “Kazališta”. Album je sniman u "Ferger" studiju u Švedskoj, a pjesma “Heroj ulice” postala je ogroman hit i nositelj albuma. Album “Korak od sna” iz 1983., u prvom redu obilježili su povratak Davorina Bogovica kao vokala, te pjesme “Sve je lako kad si mlad” i “Korak od sna”. To je ujedno bila i zadnja ploca na kojoj je vokal bio Davorin Bogovic. Album “Zlatne godine” izašao je 1985. godine pod etiketom “Jugotona” i na njemu se prvi put pojavljuje novi pjevac Mladen Bodalec. Najveca prednost ovog albuma bio je povratak pjesmama bržeg tempa poput “Ne zovi mama doktora”, “Sladoled”, “Zlatne godine”, a pjesma “Ma kog me Boga za tebe pitaju” bila je prva velika Hourina balada. To je period kada grupa definitivno izrasta u komercijalni (prodaja ploca, posjete koncerata), i autorski fenomen hrvatske glazbene scene. Kontroverzni šok albuma “Zaustavite zemlju” (Suzy, 1988.), ne samo da zemlju nije zaustavio, vec ju je temeljito pokrenuo i probudio. Pjesma “Ruža Hrvatska” (Mojoj majci) postati ce prekretnica u karijeri Prljavaca, ali i mnogo više od toga. Tada igrati na kartu hrvatstva doista nije bio isplativ i preporucljiv potez. Album je nudio iskljucivo hitove...“Zaustavite zemlju”, “Marina”, “Moj bijeli labude”, “Slaži mi”, “Mojoj majci”... Krenula je serija koncerata “Kazališta” na kojima su se skupljale tisuce i tisuce ljudi sa hrvatskim zastavama. Prepune dvorane, gostovanja u Americi, Kanadi, Švicarskoj, Njemackoj, Australiji, Austriji, Švedskoj... Turneja je kulminirala na legendarnom koncertu održanom 17.10.1989. na Trgu Republike u Zagrebu i to je bio dotad najveci skup u povijesti Hrvatskoga naroda. Procjenjuje se da je na koncertu bilo izmedu 250 000 i 300 000 ljudi, iako prema nekim procjenama i pola milijuna ljudi. Koncert je navodno trebao biti zabranjen, ali ono što su Houra i Prljavo Kazalište “zakuhali” te veceri na Trgu, nadmašilo je i njihova predvidanja. Izuzetno uspješnu turneju popratio je live album “Sve je lako kad si mlad”, a u to vrijeme gitaristu Marijana Brkica zamijenio je Damir Lipošek. Sljedeci studijski album nazvan “Devedeseta” izašao je 1990. pod etiketom Jugotona. Još se nije ni stišala euforija oko albuma “Zaustavite zemlju”, a vec je “Devedeseta” pocela podizati prašinu. Na ovom albumu Houra biva prorokom svih zala koja rat sa sobom nosi. Tipicna antiratna i duboko humana ploca kulminira sa pjesmom i video spotom (radio ga je Vinko Grubišic) naslovne skladbe, gdje je slikom opisano sve što jedan totalitarni režim cini covjeku. Iako je album “Devedeseta” bio izuzetno uspješan, 1993. je slijedio još uspješniji “Lupi petama i reci sve za Hrvatsku” na kojem se bendu pridružio i klavijaturist Fedor Boic. Houra inspiriran ratom i ratnim okruženjem piše, po mnogima, jednu od svojih najboljih pjesama po kojoj je i album dobio ime. Na album je uvrštena i tamburaška “Uzalud vam trud sviraci” koja je prikazala bend u drugacijem svijetlu. Slijedila je turneja po Australiji i Kanadi te dugo ocekivani koncert u Zagrebu, održan na Dolcu pred 70 000 ljudi. Taj koncert je bio zabilježen i na cd-u “Božicni koncert” koji je izašao 1995. pod etiketom CBS. 1996. izašao je novi studijski album “S vremena na vrijeme” (Croatia Records) na kojem Houra uglavnom piše pjesme socijalne tematike. 1997. godine bend je proslavio 20.-u godišnjicu i to koncertom sa simfonijskim orkestrom u “Lisinskom”. Nedugo zatim, izašao je cd pod imenom “20 godina” sa snimkom tog koncerta. “Dani ponosa i slave” iz 1998. je zasad posljednji studijski album Prljavaca. 2001. godine izlazi autorizirana biografija benda “Sve je lako kad si mlad” i 4-struki cd-box “Sve je lako kad s imlad '77 – '01”. Grupu napuštaju Damir Lipošek i Fedor Boic, a zamjenjuju ih Zlatko Bebek i Jurica Leikauf. Krajem 2002. godine, Prljavo Kazalište potpisuje ugovor s izdavackom kucom “Dallas Records”, a trenutno snimaju novi album pod nazivom “Radio Dubrava” i koji bi trebao biti završen u ljeto 2003.  Davorin Bogović |
- 11:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #
09.06.2005., četvrtak
O Haustoru...
|
HAUSTOR (Petar Janjatovic, Yu Rock Enciklopedija, ) Osnova grupe nastala je 1977. godine kada su Darko Rundek (1956.) i Srdjan Saher (1956.) osnovali neformalnu grupu Komuna sa kojom su dve godine neobavezno svirali. U to vreme Rundek je studirao knjizevnost, pisao je za novine, a jedno krace vreme bio je urednik kulturne rubrike Studentskog lista. Haustor je nastao 1979. godine u postavi: pevac i povremeni gitarista Darko Rundek, basista Srdjan Saher, bubnjar Boris Lajner i gitarista Ozren Stiglic. U pocetku su vezbali u prostorijama avangardnog pozorista Kugla glumiste sa kojima su tesno saradjivali. Na samom pocetku karijere Boris Lajner je paralelno svirao sa njima i sa grupom Azra, sve dok u Haustor nije dosao bubnjar Zoran Perisic. Ubrzo su se grupi prikljucili saksofonista Damir Prica, klavijaturista Zoran Vuletic i trombonista Nikola Santro. Zahvaljujuci pomoci Drazena Vrdoljaka, 1980. godine za Radio Zagreb snimaju dve pesme, a "Moja prva ljubav" brzo postaje hit. Iste godine nastupaju na Omladinskom festivalu u Subotici gde ostavljaju odlican utisak. Autorski spoj Rundeka koji je studirao i reziju na Kazalisnoj akademiji, i Sahera koji je izucavao etnologiju. doneo je sasvim specifican amalgam na tadasnjoj muzickoj sceni. Rundek je ponudio siroka interesovanja, a svoj nastup obojio teatralnoscu, pantomimom i asocijativnom sminkom. Saher je pre Haustora svirao sa Branimirom Stulicem, a svoj muzicki sklop zasnovao je na iskustvima strane i domace etno muzike. Siroko polje novog talasa omogucilo im je da svoje ideje neometano realizuju. Pocetkom 1981. godine snimaju prvi singl tako sto za pesmu "Moja prva ljubav" bubnjeve svira Lajner, a za "Pogled u bolju buducnost" Perusic. Zatim nastupaju na koncertu u beogradskom Domu omladine u okviru "Pozdrava iz Zagreba" i prolaze bolje nego Prljavo kazaliste koje je posle njih sviralo. Vec u prolece dobijaju novog bubnjara, Srdjana Gulica, sa kojim rade debi album "Haustor". Na ploci su se nasle dinamicnije Rundekove pesme "Radio"i "Mijenjam se" i pomalo misticne i psihodelicne Saherove "Duhovi", "Crni zbir" i "Lice". Saherov hit "Moja prva ljubav" je i na albumu centralni dogadjaj, diskretno inspirisan pripovetkom "Devojke u letnjim haljinama" Irvina Soa. On se autorski ogleda u licnoj i nostalgicnoj "'60-'65". Na ploci se nije pojavila pesma "Radnicka klasa odlazi u raj" jer je, navodno, bila nepodobna. U Jugotonu su pred samo objavljivanje ploce odlucili da pesmu odstrane, tako da je vec odstampan omot prepravljan. Produkciju albuma radio je Husein Hasanefendic koji je i u nekoliko pesama odsvirao gitaru. Debi plocom, bogatom svezim idejama i efektnim koncertima, vrlo brzo su se nametnuli kao jedan od vodeca cetiri zagrebacka benda iz perioda novog talasa. Tako sa grupom Sarlo akrobata sviraju ispred Gang of Four na zagrebackom Bijenalu. Krajem 1981. godine objavljuju singl na kome je pored pesama "Zima" i "Majmuni i mjesec" i pesma "Capri", posvecena njihovom saksofonisti Damiru Prici Capriju. Pripreme za drugu plocu prekida njihov odlazak u JNA februara 1982. godine. Rad nastavljaju pocetkom 1983. u postavi Rundek, Saher, Prica, Gulic i novopridosli gitarista Zoran Zajec. Uz saradnju bogate duvacke sekcije i u produkciji @eljka Brodarica Jappe snimaju kljucni album "Treci svijet". Ploca precizno razvija njihovo istrazivanje drugacijeg zvuka, koje se krece od reggae muzike, preko latinoamerickog folklora, sve do fino upotrebljenih pop struktura. Rundek se u tekstovima inspirise stripovima Huga Prata, biblijskim simbolima i jakim slikama iz literature i avanturistickih filmova. Pesme "Neobican dan", "Zadnji pogled na Jersaleim", "Babilonske baklje", "Skriven iza laznih imena" ponudile su sasvim osobenu atmosferu, do tada retko sretanu u domacoj muzici. Na albumu se nasla i inkriminisana pesma "Radnicka klasa odlazi u raj", jer je, izgleda, politicko vreme sazrelo za nju. Uprkos odlicnom albumu, turneja nije prosla uspesno. Saher i Gulic 1984. godine napustaju grupu i osnivaju sastav Brojani. Sledeci album "Bolero" Haustor radi u sastavu Rundek, Prica i Zajec. Ploca je snimljena delimicno sa ritam masinom a Rundek je svirao bas. U radu na ploci ucestvovali su Jurij Novoselic (alt sax i sintisajzer), Rastko Milosev (gitara), Nevena Franges (klavijature), Srdjan Gulic (bubnjevi), Nikola Santro (trombon), Rade Serbedzija (recitativ), te zenski prateci vokali, devojke iz grupe Naturalna mistika i glumica Anja Sovagovic. Producenti ploce bili su Dragan ^acinovic i Mitar Subotic (Rex Ilusivii). Ploca im donosi drugi veliki hit u karijeri, pesmu "Ena", ali tu su i efektne "Sejn", "Ja zelim", "TV man", "Sejmeni" kao i "Take the Money and Run" sa elementima rap muzike. Na koncertima povodom ploce sa njima su opet svirali Gulic, Prica i Santro, a pridruzili su se i basista Mario Barisic (ex Trobecove krusne peci), klavijaturista Alan Bjelinski (ex Aerodrom) i trubac Igor Pavlica. Godine 1986. sa pesmom samo na cas nastupaju na Zagreb festu, a 1988. objavljuju LP "Tajni grad". Kompletan materijal opet je komponovao Rundek, a produkciju su radili Rundek, Zajec i Hrvoje Hegedusic. Od novih clanova na ploci su svirali basista Marino Pelajic (ex Film) i klavijaturista Julije Reljic. Kao gost, bas je u pet kompozicija svirao Saher. "Tajni grad" je odrzao standard koji su sami postavili, a pesme "Ula ulala", "Bi mogo da mogu", "Uzalud pitas", "Uhode" i druge omogucile su im jos bolju komunikaciju sa publikom. Uoci priprema petog albumaza koji je snimljeno nekoliko pesama, Haustor 1990. godine prestaje sa radom. Rundek se sa porodicom preselio u Pariz, Saher je svirao u grupi Naturalna mistika, zatim je osnovao Vjestice, a Prica sa gitaristom Draganom Pajicem i bubnjarom Ivanom Marusicem Klifom nastavlja u free jazz grupi Cul-de-Sac. Taj sastav je neformalno delovao od 1987. godine cesto priredjujuci koncerte na ulici i u podzemnim prolazima. Radili su muziku za animirane filmove, pozorisne predstave trupa "Kugla glumiste", "Coccolemocco" i "Dogadjanja" i objavili niz samostalnih izdanja medju kojima se izdvajaju kasete "L'equipe extraordinaire" iz 1988. i "Return of the Hit Single and Other Songs" iz 1989. godine. Na njihovim nastupima i snimanjima povremeno je ucesce uzimao i Darko Rundek svirajuci gitaru i bas. Sa pocetkom rata Cul-de-Sac preselili su se u Amsterdam. Ostali clanovi Haustora povukli su se iz muzike. Paralelno sa karijerom u Haustoru, Rundek je radio kao asistent rezije u pozoristu, povremeno je glumio u predstavama, rezirao je radio drame, a 1990. napisao je muziku za film "Orao" Zorana Tadica. Tokom ratnih godina Rundek je neko vreme bio zaposlen kao muzicki urednik na Radio Brodu, a u Parizu je komponovao muziku za pozorisne predstave. Sa Vedranom Petrinelijem (muzicki urednik na RFI) i violoncelistom Arnoldom Asarom snimio je sest pesama koje su bile predvidjene za objavljivanje u Italiji. U Parizu je organizovao i dva klupska nastupa improvizovanog Haustora u postavi: Rundek (vokal, gitara), Boris Leiner (bubnjevi), Toma Tanaskovic (gitara, bivsi menadzer Riblje corbe koji je u to vreme ziveo u Parizu), Aleksis Rosos (sax) i beogradjanin Pavle Kovacevic (klavijature i bas). Krajem 1995. godine Rundek se vratio u Zagreb, okupio sastav i odrzao seriju prihvacenih koncerata (10 000 ljudi u Zagrebu), jer interesovanje za pesme Haustora nije jenjavalo tokom godina. U vreme najvece inflacije 1993. godine u Srbiji su se pojavila dva piratska diska na kojima su reizdata sva cetiri albuma grupe. Krajem 1995. godine u Hrvatskoj je objavljena kompilacija njihovih najvecih hitova sa izborom od osamnaest pesama. U isto vreme, a paralelno sa koncertima Rundek banda (koji cine clanovi reggae grupe Naturalna mistika) po Hrvatskoj, objavljen je CD "Ulje je na vodi" na kojem se nasao snimak nastupa Haustora odrzanog 6. januara 1982. godine u Kulusicu. Kao gosti sa njima su te veceri nastupili Jurij Novoselic (alt sax) i Stanko Juzbasic (udaraljke). Uz njihov standardni materijal tu je i sest ranije neobjavljenih pesama. Doduse, slab kvalitet snimka ne nudi validan koncertni dokument njihove porslosti. Krajem 1996. godine Rundek je objavio prvu solo plocu "Apokalipso" na kojoj se, uprkos zanrovskoj raznovrsnosti, u temama "Crni dusi", "Strajk zeljeznicara" (song iz predstave "Ne" izvedene u Mostaru 1990. godine), "Suvar i varivo", "Za nas", drzi stila koji je sa Haustorom proklamovao. Naslovna pesma je ujedno muzicka tema iz istoimene predstave teatra ITD koju je rezirala Rundekova supruga Sandra Hrzic. Plocu su producirali Rundek i Davor Roko, a svirali su provereni saradnici: Damir Prica (sax), Boris Leiner (bubnjevi), Jurij Novoselic (sax), Nikola Santro (trombon). Posle 1997 (dodatak) Uz brojne pomenute projekte u kojima je Darko Rundek ucestvovao ne sme se preskociti ploca Radete Serbedzije "Mnoge smo i mnogo voljeli" na kojoj se nalazi genijalna, a malo poznata, pesma "Na nesto me sjeca taj grad" koju su njih dvojica otpevali zajedno sa Arsenom Dedicem. U prvoj polovini 2000. godine Rundek je objavio i drugi solo album pod nazivom "U sirokom svijetu". Na prvo slusanje ova ploca odudara od gotovo svega sto je Haustor radio, pa u velikoj meri i od "Apokalipsa". Izbor pesama ponovo pokriva ogroman spektar razlicitih zanrova: od obrade "Ay Carmela", pesme iz spanskog gradjanskog rata, preko zarazne "Uspomene", delom otpevane na francuskom, do tradicionala "Ljubav se ne trzi" (istu stvar su obradile i Vjestice na jednom od svojih albuma). Iako je album delimicno razocarao neke poklonike Haustora dobio je odlicne kritike. Krajem 2000. godine, tacnije od 20. do 22. decembra, Rundek je sa svojim bendom (Gulic, Santro, Pavlica, ...) odrzao je tri istorijska koncerta u beogradskom SKC-u i Hali sportova, kao prva znacajnija grupa iz Hrvatske koja je posle rata dosla u Srbiju. Koncerti su zavrsavani posvetom Milanu Mladenovicu i pesmom "Ona se budi". Naredne godine Rundek nastupa na novosadskom festivalu EXIT01 i postaje miljenik tamosnje publike, te se pojavljuje i na naredna dva EXITa. U jesen 2002. godine objavljuje i treci solo album pod nazivom "Ruke". Promotivna turneja obuhvata gotovo citavu bivsu SFRJ i zavrsava se sa sest trijumfalnih koncerata u beogradskom SKCu. Novi album predstavlja nastavak Rundekovih istrazivanja po raspustanju Haustora i donosi s jedne strane vrlo hermeticne i izuzetne naslove poput "Kube". "Iste slike", "Mlin reggaea", a sa druge lako slusljive hitove kao sto su "Makedo" ili "Ruke". Album je prodat, po nekim izvorima, u nevrovatno velikom tirazu, posebno na teritoriji Srbije i Crne Gore. Tokom proleca 2003. godine Rundek formira novi bend, Rundek Cargo Orchestra, pretezno od muzicara sa kojima je snimio "Ruke" i sa njim odlazi na turneju po Hrvatskoj, Bosni, Srbiji, Crnoj Gori. |
- 19:08 - Komentari (4) - Isprintaj - #
EKATARINA VELIKA; interview s Mladenovićem
 Kako se miriš sa činjenicom da si postao zvezda? - Pa malo je neprijatno jer ne možes više da radiš šta hoćeš, Ijudi te sve češće maltretiraju. Ne mogu da se pomirim sa tim uveličavanjem na svim mogućim poljima, vremenom koje provedeš u razgovoru sa Ijudima koji te zovu bez ikakvog razloga i hoće da čuju samo tračeve. To može da bude vrlo neprijatno. - Kao vanredno kvalitetan pevač, moraš biti svestan svoje snage. Da li te u tom smislu prožima neko posebno osećanje? - Ne, ništa posebno Sve je to normalno ali čovek teško može da se pomiri s tim da izgubi svoju slobodu. Međutim, kod mene to još nije u tolikim razmerama da bi predstavljalo veliki problem. - Šta misliš, kako se vaša muzika i tekstovi odnose prema generaciji kojoj se obraćate?[B/] - Ovako mi smo mala grupa gorkih Ijudi, koja je propustila mnogo stvari u životu i delimično je kriva zbog toga, delimično nije. Mi smo u poziciji da nešto kažemo zbog toga što će to da se pušta na radiju, na televiziji, izaći će ploča, Ijudi će staviti tu ploču na gramofon, kasetu u kasetofon i slušati napredne misli, a to je, u stvari, i izazov i odgovornost. Zbog toga volim da kažem da EKV nije u jurnjavi za što većim brojem tih Ijudi, mi radimo jednostavno ono što nam se u određenom trenutku dopada. Međutim, mi definitivno živimo potpuno istim životom kojim živi jako puno Ijudi u ovoj zemlji i, na neki način, govorimo ono što naša generacija želi da kaže. To može da bude dosta uvijeno, netipično, indirektno, što znači da nismo Ijudi koji bi izašli na ulicu, pričali unosili se drugim Ijudima u lice. Mi imamo neku drugu vrstu mentaliteta, osećaja za etiku, estetiku, i izabrali smo ovaj način da govorimo ono što želimo. E, sad. da li je to što je u nama došlo pre no što smo počeli da sviramo, ili posle, kada smo postaili grupa, to je pitanje toga što smo mi muzičari, što jako volimo muziku i što je muzika nešto što nas jako okupira, u svakom trenutku. To je jedna forma koja nam dopušta da neke stvari kažemo indirektno, da napravimo od njih neku vrstu definitivne estetike, a način na koji to govorimo zavisi od tog osećanja jake Ijubavi prema muzici. Jednostavnije rečeno, ne želimo ni da pokvarimo muziku time što ćemo u prvi plan gurnuti tekst, niti želimo da pokvarimo tekst time što ćemo u prvi plan da gurnemo muziku. Pokušavamo da pronademo neki balans. [B]- Imam utisak da vam je do sada uspevalo. - Pa, manje ili više. To isto može da se kaže i u pozorištu, i na filmu, all ovo je najjednostavniji način. Zajednica specifičnih individua - Po zakonu šou-biznisa, u drugim bendovima uvek postoji čovek koji je eksponiran ispred ostalih članova. EKV je, čini se, homogena celina, svi ste unutra, nema lidera. - Mi nismo hteli da se odreknemo nečega što se zove ideja. Nismo hteli da se odreknemo različitosti mnogih ideja koje se pojavljuju kod raznih članova benda. Ukoliko neko donese pesmu, to ne znači da će ona ostati u obliku u kojem ju je on doneo. Svako ima prava.da menja i dodaje nešto svoje. - Da ti je to dobro ill loše? - Mislim da je dobro. Na taj način muzika može samo da dobije. U svakom slučaju, ne može nešto da se izgubi. Mi smo Ijudi koji verujemo u muzički ukus onog drugog. Ako napraviš nešto što se zove pesma i voliš to što si napravio, neko ko je tvoj prijatelj, radi s tobom već dugo vremena i veruješ mu, neće da pokvari tvoju ideju, može samo da je učini boljom. Na taj način dosta toga uradili smo zajedno. Ima stvari koje su kompletno Bojanove, Margitine ili moje, ali u većini pesama svi zajedno smo učestvovali u njihovom stvaranju. - Na taj način možda ste teže razumljivi medijima. Znaš i sam kako to ide... Ako hoćeš da vidiš kako funkcioniše Bijelo dugme, zoveš Gorana Bregovića, drugi, praktično, nemaju pravo glasa. To je kod vas pozitivno, i sa Ijudske i sa kreativne strane. - Verovatno bi bilo jednostavnije da je tako, ali ja mislim da to nije dobro. - EKV je zajednica specifičnih individua - Margite, Bojana i tebe? - Tu se radi samo o poverenju, o suzbijanju ega. Ako imaš pored sebe još par Ijudi koji su jednako talentovani i i imaju šta da kažu , i ako im ne dozvolip da to kažu u muzici koju zajedno pravite, to onda znači da to više nije taj bend, to si onda ti sam. To nije dobro, mislim da je stvar mnogo vrednija ako izade iz zajedničkog rada. Nekoliko pari ušiju bolje čuje od samo jednog. - Kod vas vlada neka vrsta muzičkog komunizma? - Nas prati neko vreme inkubacije. Pojavi se ideja i bend krene nekim malo drugačijim putem, napravi potpuno nove pesme koje povuku sve nabolje. Onda se, odjednom, pojavi rupa, jer se svi zamore od frke i pesama i normalno je da se javi neka vrsta krize. Međutim, ako neko od nas zakaže, pojaviće se neko drugi sa svojim idejama. - Možeš li da objasniš svoj talenat? - Ne verujem u to da postoje Ijudi koji nisu u stanju ništa da naprave, koji nisu talentovani. Mislim da samo postoje Ijudi koji su otkrili mehanizam pravljenja stvari i Ijudi koji to nisu. Automatske pesme - Na koji način ti praviš pesme? - Postoji neka vrsta automatizma. Ima jedna teorija koja kaže da svako u sebi ima robota koji je zauzeo njegovu svest, dok se njegov ego nalazi u podsvesti. Čovek obavlja gomilu funkcija po tom robotu. Onog momenta kada ja oslobodim svoju svest od svog robota, tada se događaju one kreativne stvari, dolazi do nesistemskih oblika ponašanja i izražavanja, jednog momenta to moje ja počne da piše nešto. U tom trenutku ti ne znaš šta si napisao, ali posle dva dana, kada to pročita tvoj robot, ti shvataš stvar i povezuješ sve što se dešava. - Da li su ti prelasci iz robota u svoje ja česti? - Ne mora da znači. Sve zavisi koliko moje ja voli da prelazi u robota. Evo jednog tipično novinarskog pitanja. Zašto ti veruju? Jedna devojka iz Sarajeva poklonila ti je knjigu i napisala: "Verovaću ti dokle god budeš pevao". - Pazi, mi radimo nešto što znači nešto mnogim Ijudima. Sve to što radimo nije ograničeno nečim što bi se moglo nazvati šou-biznisom ili zabavom. Mi to radimo na malo drugačiji način, ne dozvoljavamo da izađe u javnost nešto što nije proživljeno, što nema razloga da postoji. To nisu pesme koje su napravljene eto tako, da bi se napravile pesme, one sadrže u sebi neke emocije koje su nas naterale da napravimo te pesme. A, opet, to nisu samo emocije, to je više ogledalo onoga što se trenutno dešava, u Jugoslaviji, u našim životima. To je similarno, slično sa onim što se dešava i u tim mladim Ijudima koji žive na istom mestu kao mi, malo dalje ili malo bliže. Ima puno Ijudi koji su slični nama i to je ono što ih vezuje za naš rad. To što mi radimo, to je težnja da se kaže nešto više, da okupiramo Ijude, da im bacimo u lice i neke stvari koje nisu tako prijatne. Ljudi su okrenuti sami sebi i onima koji su im najbliži, okrenuti su Ijubavi, drže se jedni drugih. Kad napraviš jednu takvu pesmu kao što je, ne znam, "Par godina za nas", oni te neće tretirati na isti način kao kad im otpevaš pesmu o cmim čarapama, štiklama. banalnu priču koja ne sadrži ništa od onoga što ih okružuje. Čovek ne može da se veže za nešto što mu samo tako proleti, on se vezuje za nešto što sadrži ideal njegovog života, pretvoren u neke reči koje pogadaju suštinu problema, koji još uvek traje. Pesma ,Par godina za nas" bila je aktuelna prošle godine, ali, evo, i dan-danas je aktuelna. Ljudi se vezuju za nju zato što u njoj ima nešto više od puke zabave. - Šta misliš o odnosu vaše muzike i spotova? - Odnos je uvek u korist naše muzike, pošto svi znamo kako se prave spotovi. Mi nemamo kontrolu nad tim kako nam prave spotove i snimamo ih zbog prinudnog objavljivanja na televiziji, da bi Ijudi znali da smo živi, da postojimo, da radimo nesto novo. E sad, svi znamo da su ti spotovi užasno loši, da nikada nema dovoljno vremena, da nikada nema ni minimum para. Mi se još uvek nismo pomirili s tim pa mislim da ćemo uskoro snimiti neki mnogo bolji spot, sa samo našom kontrolom nad idejama. - Šta sada uvežbavate u SKC-u? Novog bubnjara? - Uvežbavamo Marka i paralelno načinjemo neke ideje koje nam uz put padaju na pamet. Nismo ništa konkretno napravili, ali je na pomolu. - Zašto je Žika otišao iz benda? - Rešio je da se posveti glumi, da završi školu. Talentovan je glumac i želi da pokuša da napravi nešto više. - Marko? - Marko je sin Nafte, čoveka koji je svirao sa mnogim poznatim jazz muzičarima. Od Ijudi koji se razumeju u tu scenu čuo sam da je jedan od najboljih jugoslovenskih bubnjara. Nadam se da je Marko ostao u tom miljeu. - Imali ste nesreću da ste morali da menjate bubnjare, ali i sreću da su na niihovo mesto opet dolazili dobri. - Žlka ima svoj stil, to je jedna engleska škola na bazi novog zvuka, koji je on preradio prema svojim mogućnostima, željama i potrebama, On je jako konstruktivan, ima dobre ideje i uvek istu ideju o istoj pesmi. - Voleo bih da progovorimo par reči o Bojanu, basisti godine po izboru čitalaca POP ROCK-a. - Bojan je neverovatno talentovan. On je evoluirao sa svojim sviranjem basa. Tokom ovih godina koje smo proveli zajedno, on je izgustirao egzibicije na basu, tako da sada svira potpuno prečišćeno. Sve mi se više dopada kako svira i, uopšte, pristupa svom instrumentu. Bojan ima veoma izgrađen muzički ukus i dobar osećaj. - A Magi? Misliš li da biste bolje zvučali da raspolaže opremom poput Laze Ristovskog? - Da, to bi bitno popravilo stvar. - Vaš peti član? - To je Grga, naš organizator poslova. Između nas vlada puno poverenje. Radost minimalne inovacije - A ti? Imaš li neku predstavu o tome kako sviraš? - Mislim da su egzibicije i na gitari i na bilo kom drugom instrumentu nešto što je najdosadnije. Ja sam svestan da nisam neki poseban gitarista, sviranje je kod mene više pitanje osećaja. Jedne večeri mogu da sviram jako dobro, druge večeri mogu da sviram sasvim loše. Ako mi se Bojan nasmeši dok sviram solo, to znači da sam ga odsvirao dobro, ako ne - prošlo je tek tako, zato što na tom mestu u pesmi dođe solo. Ako se dese momenti da napravimo nešto što je netipično za neku pesmu, ako je odsviramo malo drugačije ili napravimo drugačiju atmosferu, to mi je znak da je koncert uspeo i to me veoma raduje. Raduju me te minimalne inovacije unutar naših pesama. - Kakvi su tvoji kontakti sa Subom (Mitar Subotić, Rex llusivii - prim. ur.)? Šta vi to zajedno radite? - Ima malo Ijudi koji dobro pevaju kod nas. Naš jezik je jako težak za pevanje. - Mi smo zajedno napravili dosta neke različite muzike u odnosu na ono sto on i ja radimo pojedinačno. On pravi muziku za pozorište, izdao je jednu ploču koja je izašla u jako malom tiražu. Radio je muziku Eriha Satija na svoj način, klavirsku muziku Šopena, ne pelja se suviše u rock'n'roll. Mi smo napravili par zajedničkih koncerata pod imenom Dah anđela. To je neka vrsta ,new age" muzike. Kako to zvuči, to je ne umem da objasnim, To je muzika koja zahteva pažnju slušalaca, to nije rock'n'roll, nema zabave u sebi, nema tekstova, ništa se ne peva. Moć komunikacije te muzike je mnogo manja u odnosu na. recimo rock'n'roll. Ona, zato, zahteva pažljive slušaoce i zato ih je relativno malo, do stotinu Ijudi po koncertu. Meni je žao što ti snimci nikada nisu izašli. - Po Margitinoj teoriji, ti si reinkarnacija čovek - glas. Da li ti je to poznato? - Mnogo je lakše pevati na engleskom. Treba pronaći način na koji naš jezik može da zvuči dobro, ali je malo ljudi uspelo da ga pronađe. Ipak, ima ih, nije da ih nema. Na primer, Dado Topić. - Kad si spomenuo Dadu Topića - da li si imao svoje junake u mladostl? - Pa, eto, Dado Topić mi je bio junak. - A od gitarista? - Vedran Božić, Boček, Dragi Jelić. Dragi mi nije odgovarao po stilu, ali je definitivno izmislio neki svoj način sviranja gitare. - Šta voliš da radiš u slobodnom vremenu? - Volim da igram bilijar, volim da čitam knjige. Naročito naučnu fantastiku. - Ko je tvoj omiljeni autor naučne fantastike? - Ursula le Guin, Asimov ponešto. - Klasična dela si odavno pročitao? - Da, svakako. |
- 14:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #
na žalost o idolima samo...dok ne nađem...
|
BEOGRAD DISKOGRAFIJA SINGLOVI “Retko te vidjam sa devojkama” / “Pomoc Pomoc” (Izgled 1980.) “Retko te vidjam sa devojkama” / “Maljciki” (Jugoton 1981.) ALBUMI “Paket aranzman” (Jugoton 1981.) “VIS Idoli” (Jugoton 1981. mini LP) “Odbrana i poslednji dani” (Jugoton 1982.) “Cokolada” (Jugoton 1983.) “Sest dana jula” (Jugoton 1985.)  |
- 14:40 - Komentari (1) - Isprintaj - #
08.06.2005., srijeda
o Đoniju s bivšeg bloga
|
EKSKLUZIVNO: Autobiografski zapisi Džonija Štulića Od ovog broja "Vreme" će ekskluzivno objaviti autobiografske zapise Džonija Štulića, svojevrsni amarkord jednog od najznačajnijih muzičara bivše Jugoslavije piše: Nebojša Grujičić Glavni junak aktuelnog dokumentarca Sretno dijete Igora Mirkovića, posvećenog muzičkom novom talasu s početka osamdesetih, je Branimir Džoni Štulić, kontroverzni frontmen nekadašnje kultne novotalasne grupe Azra. S tim što u filmu Štulić zapravo nije prisutan. Odbio je da se pojavi pred kamerama, tako da, umesto njegovog svedočenja, savremenici pričaju o njemu i Azri. Sudeći po filmu, ispalo je da se priča o jednom popkulturnom fenomenu koji je odredio odrastanje čitavih generacija u socijalističkoj Jugoslaviji, zapravo vrti oko njegovog odsustva, zanimljivijeg i uzbudljivijeg od prisustva ostalih aktera tadašnje muzičke scene. Danas, tačno trideset godina pošto je napisao Balkan i dvadeset godina pošto je prvi put napustio Balkan i nastanio se u Holandiji, o odsustvu Džonija Štulića i njegovom "potpunom koncentrisanju na odbijanje", ispleten je čitav mit. Manje ili više prisustvovali smo izdaji načela zbog kojih je navodno krenula u rokenrol avanturu većina novotalasnih prvoboraca, ali Džoni je odbio da nam priušti to zadovoljstvo. To je i razlog što Mirković njegov slučaj naziva "posljednjom nedovršenom pričom novog vala". Na stranu obožavatelji, ali dok je bio prisutan, Štulić je nekako bio manje zanimljiv. Sem s početka karijere, nikad nije bio sasvim prihvaćen od medija. Što je snimao bolje ploče, zaključno sa fenomenalnim Krivim srastanjem, dobijao je sve gore kritike. Nekako je previše pesama napravio, previše je albuma snimio, previše pričao o politici, psovao, previše filozofirao, previše mu je bilo stalo do toga što je radio, previše je bio težak, prgav, tvrdoglav i nestrpljiv. U prvom naletu 1980–1983. snimio je i objavio ukupno čak sedam albuma, od kojih jedan trostruki i dva dvostruka. Boks set od sedam CD-ova Azre, uglavnom iz ovog perioda, bez njegova učešća upravo je objavio Siti rekords Željka Mitrovića, srpskog pinkoidnog medijskog mogula i verovatno budućeg vlasnika Kroacije rekordsa. Danas pesme zabeležene na njima zvuče kao sa druge galaksije. Nekonfekcijske i neprepričljive. Retko ih možete naći u etru. Nakon erupcije energije i talenta s početka osamdesetih, Štulić je opsovao, okrenuo se i otišao u Holandiju. Apokrifna priča kazuje da je nakon šetnje po zagrebačkom Gornjem gradu seo u taksi i rekao taksisti: "Vozi me u Amsterdam, ja ovde više ne mogu…" Posle par godina, zadržavajući stalnu adresu u Beneluksu, vratio se i snimio još nekoliko albuma. Pesme su ovoga puta bile u sasvim novom registru, bez "energije pobune". "Iscurio je virus boje neba", priznao je, a ploče su sada nosile višak razočarenja i melanholije. Sevdaha, ako hoćete. Nad njima kao da je stajao koenovski moto: "Svaki čovek ima način da izda revoluciju – ovo je moj". Ali, kad se podvuče crta, ono što je jedino važno u svemu tome, i nije bila pobuna – i u "revolucionarnom" i u "antirevolucionarnom" periodu, Štulić je napravio neke od najlepših pesama domaće popularne muzike. A onda se sve raspalo. U raspadu Jugoslavije, u kojoj je prodao milion ploča i u kojoj je odsvirao minimum dva sata u svakom mestu do koga je bilo asfalta, Štulić je odbio da odabere stranu. Izuzev jedne tihe posete Beogradu 1995, kojom prilikom je Komuna objavila par CD-ova nalik na Anthology Bitlsa – nije se više vraćao. Poslednje njegove fotografije dostupne medijima stare su skoro deset godina. U ovdašnjim i hrvatskim medijima tek povremeno se pojavljuje. Kada se oglasi, to je uglavnom kada ga novinari pozovu telefonom, a on im kaže da ga više ostave na miru, da ga interesuje samo fudbal, i još iskoristi priliku da otera u kurac ko mu se namesti. Ali ništa zato – novine s vremena na vreme objavljuju intervjue s njegovim bivšim devojkama, bivšim prijateljima, bivšim kolegama. Pre nedelju dana najtiražniji časopis na Balkanu, novosadski tabloid "Svet", preneo je iz hrvatske "Arene" povelik tekst o njemu i naslovio ga "Genijalni seronja". Poenta i zaključak većine novinskih napisa o Štuliću su u stilu "ludilo gospodina Štulića se nastavlja". Pa u čemu je ludilo gospodina Džonija? Najpre u tome što je besramno odbio da profitabilno evoluira u ustašu ili četnika, ali i da danas bude nostalgičan za počivšom Jugoslavijom. Dalje, što je ostario bez grotesknog "Petar Pan sindroma", pa ne glumata okolo ocvalog pankera pokušavajući nešto na sitno da ušićari. I što usred glamuroznog kapitalizma kojem prisustvujemo tvrdoglavo odbija ogromnu lovu koja se meri desetinama hiljada evra za samo jedan nastup. A ko danas odbija lovu (bez koje se ne može)? I ima li u ovom ludilu sistema? Kako za koga. Za onoga ko voli stih "kad kiša potjera narod sa ulice nekako joj se ljudskiji pričinja grad" – ima. Međutim, kao najzanimljiviji i najintrigantniji aktuelni detalj, najčešće se uzima to što u svom holandskom "egzilu" prevodi, prepevava, ponovo ispisuje – kako god – prethrišćanske klasike, od Homera nadalje. Istina, gledano sa strane, ima u tome nečeg što podseća na bartlbijevsko "Ne", na Učelov slučaj perspektive, na Hauarda Hjuza, na slučaj Borhesovog Pjera Menara (u Institutu Pjer Menar Roberta Moretija uči se da se kaže "ne" na više od hiljadu predloga, do onih najbizarnijih do onih najtežih za odbijanje). U Beogradu je u izdanju Komune 1995. objavio svoj "prepev" Ilijade, koji je većina ocenila kao "genijalnu budalaštinu". Džoni je ipak, sledeći svoj kompas, nastavio dalje. Nije samo preveo Ilijadu i Odiseju. Preveo je i celog Tukidida i celog Herodota i Ksenofonta i Empedokla i Apolonija Rođanina. I nije samo prevodio stare Grke. Preveo je i Bhagavad Gitu i Lao Ceovu Knjigu o Taou, i još toga. I nije samo prevodio i prepevavao, nego je i "rapsodirao" – povest o Aleksandru Makedonskom i istoriju Balkana. Štulićev "Zbornik" je neobična balkanska Kalevala u kojoj su se, pored ostalog, našli Konstantin Porfirogenit, Ljetopis popa Dukljanina, Vasilije II Bugaroubica, narodne epske pesme, Krležine Balade, sećanja o Crnjanskom, Kad su cvetale tikve Dragoslava Mihailovića, Smrt Marka Kraljevića... Kaže da bi njegov holandski prevodilačko-prepevačko-rapsodsko-istorijsko-književni opus stao u nekih jedanaest brojeva – "kao nogometna momčad". Osim toga, Štulić je u petnaestercu ispisao i neku vrstu svog amarkorda – stihovanu zbirku autobiografskih zapisa i uspomena. Ne bez zadovoljstva, Džonijeva Sećanja "Vreme" će ekskluzivno objaviti u par nastavaka. Prijatno. Džoni Štulić: Sećanja (1) KUŠATI SVAKOG OD VAS ŠTO VIŠE ZADOVOLJITI Na jesen početkom školske godine sedamdeset Sedme imadosmo kao četvorka prvi nastup U Dubravi zavjesa se otvori i mi prvu Stvar krenemo žica mi puče zastor se zatvori A mi u znoju lica svog žicu promijenimo I drugu stvar počnemo kad drugoj gitari struna Prsne opet se zastor navuče i jošte više Znoja prolije i po treći put nova popjevka Grune i opet meni žica pukne i ponovo Zavjesa i tako desetak puta sve do kraja A početkom juna sedamdesetosme odemo U Vinkovce i stignemo popodne čekajući Da se pojačala i pozornica postave tek Dođu neka dvojica i zažele naše blanje Vidjeti mi im pokažemo a sve su jeftine Trećerazredne bile oni se odmah lijepo Uozbilje i pokupe i da znate nijesu Bili u krivu bar ako danas mene pitate Mjesec dana poslije toga dođosmo u Požegu Gdje nas društvo za doček od samih mladih pankera Dočeka i muških i ženskih izbodenih svima Rinčicama kroz uši i noseve desetak njih Istog časa kad nas ugledaše onako zdrave Neizbodene i svakodnevne počeše se na Mah topiti i ne znajući kamo oči svrnuti Niti kako nelagodu sakriti jerbo su se Grozno u nama prevarili i razočarali Doduše mi smo tu zadano odsvirali ali Nismo dojam nimalo popravili ta kako bi A sedamdesetdevete hladne zime s bog te Pita kojom postavom odsviram Ljubljanu i tad Čekam zadnji vlak za Zagreb u pola dva izjutra Koji stiže iz Trsta uđem premda jedva jerbo Krcat je bio tako da sam kao sardina na Hodniku s gitarom četiri sata do belog Zagreba proveo ono što me je ponajviše Izluđivalo bile su dvije babe koje su Cijelo vrijeme kraj mene stajale onako U crno zabrađene noseći veliku lutku Sa sobom iz Trsta a išle su negdje tamo u Slavoniju rista znači još par sati dulje od Mene u sedamdesetima stare žene sve od Trsta na nogama pa do onamo što su samo Italijani mislili o nama bog te mazo A kad smo već kod Talijana par godina prije Ovih događanja krene zagrebačka družina Studenata u Italiju proslaviti netom Završene studije na povratku dođu busom Na granicu pošto se duga povorka stvorila A tadašnji busevi nisu imali zahoda Pošalju cure naprijed momke a jedna kojoj Je bila sila uzme konzervu od koka kole Spusti je na stepenicu kod zadnjih vrata i nad Njom čučne na to potpuno slučajno vozač pošto Je vruće bilo otvori vrata a svi Italijani Carinici i ostali tamo složnu nadignu Graju i zdušno navijati stanu bravo bravo Sedamdesetdevete s proljeća probam ja s Parnim valjkom u Husovom stanu dva tjedna stvarno Svirali smo šest mojih i šest njegovih pjesama Kad na jednoj od zadnjih proba prije odlaska u Studio demo snimke puknuti uhvati mene Hus a upravo smo njegovu pjesmu svirali gdje Prevrćem očima te i njemu i meni smjesta Postade jasno da se i za tisuću godina Nećemo složiti naravno snimke pokažu da Nisam dovoljno čvrst ali molim vas pokušajte Samo zamisliti moje su pjesme tada dvije I po minute trajale a pedeset obrata Akorada su imale i to ne durova i Molova već pošto sam došao sa akustične Gitare dimova majeva suseva pluseva I pripadajućih minusa dok su te njegove Trajale pet minuta sa puke četiri harme A mol G dur F dur E dur i kao za inat baš Smo neki bluz svirali znači svakih po minute Udariš jednu dobu tad sam mlad bio kalio Sam se pa sam i toliko izdržao no danas Mi i na samu pomisao žuč proradi alo Nazaj na Azru osamdesete krajem oktobra Svirka u Ivanić Gradu kino sa sjedalima Prvih par redova popunjeno ostalo prazno Budući sam ja već tad imao scensku obleku Tu koju možete vidjeti na omotu prve Ploče znači konobarske crne hlače od nekog Polimera koje su imale porub jer tako Su napravljene da se ne trebaju peglati čim Sam na pozornicu stupio diže se prvi red Jednodušno i napusti dvoranu u znak surog Prezira i prosvjeda protiv toga mislim ruba Na hlačama jer ne samo da to nije novi val Nego i muljam a da ni ton odsvirao nisam Par tjedana prije toga evo nas u prestolnom Beogradu na živom snimanju Nedjeljnog oko dva Sata popodneva ktome Parafi i Prljavo Kazalište te neka mjesna skupina Krvava Meri mi nikad bolje nije zvučala cijela Jugoslavija je uostalom to gledala tek Neposredno prije toga uvrijede se prljavci Otvoreno gađenje i mržnju glede tih Srba Iskazujući a ja čim ugrabim tren uđem u Svlačionicu i velim Houri kako možeš Tako a on se izdere na me i pošalje me U pizdu materinu te se ja povučem a on Ene ga frajeru sušta snošljivost čistih ruku Sedam godina potom sjedimo u Makarskoj u Društvu Galije oni su tu dvomjesečnu gažu Imali a mi na turneji svirku opičili Tek s njima je tada jedan rasta svirao bas Gitaru i ja onako nevezano po naški Kažem Neši ovaj je najbolji među vama a Neša me krvnički pogleda i veli mater ti Jebem a zbilja je čovjek u redu bio jer je Par tjedana potom videći Azru u Splitu na Gripama procijedio da je Azra avion Diže se diže i ode a baš tako je bilo Devedeset i pete u Košutnjaku igram ja Nogomet u dvorani i pošto sam uvijek žicar Bio ostanem poslije svoje momčadi da bi Jednoj koja nije imala dovoljno igrača Pomogao tek vozi me jedan od njih kasnije U grad i pita me ko si ti zapravo a ja Velim Džoni Štulić a on će mislio sam da si Profesionalni fudbaler a meni premilo Branimir Štulić 2004. |
- 19:17 - Komentari (2) - Isprintaj - #
O Juri...
|
Jura Stublić & Film - Hrvatska Grupa FILM osnovana je 1978. godine u Zagrebu i već posle prvih nastupa stekla je status prvorazredne klupske atrakcije. U jesen 1980. godine pobedili su sa pesmom “Neprilagodjen” na Omladinskom festivalu u Subotici, a zatim je krenuo njihov strelovit uspeh. Pravi trijumf na ex-yu muzičkoj sceni doživeli su 1981. godine, na manifestaciji “Pozdrav iz Zagreba”, održanoj u Domu omladine Beograda. Tokom osamdesetih, na prostoru cele bivše Jugoslavije, ovi muzičari su izazivali oduševljenje svojim nastupima i bili jedan od najslušanijih bendova novog talasa. Prva postava benda se razišla 1986, ali nova ekipa, i dalje predvđjena frontmenom Jurom Stublićem, nastavila je sa radom do danas. Muzika Jure Stublića i Filma bila je i ostala rado slušana na našim prostorima i tokom poslednjih godina. Novim generacijama tinejdžera, koji nisu imali prilike da čuju njihov nastup uživo, podjednako dobro su poznati stihovi pesama “Mi nismo sami”, “Zamisli život u ritmu muzike za ples”, “Dobre vibracije”, “Sjećam se prvog poljupca” “Srce na cesti”, “Neprlagođen” ... |
- 18:01 - Komentari (2) - Isprintaj - #
o azri...
|
POLET Zagreb, 30. 1. 1980. Intervju: Branimir Štulić-Đoni-Čupko, "Azra" GRČEVITI NOVOVALNI SEVDAHDŽIJA Naš urednik Sven Semenčić i šef "Azre" Branimir Štulić nadvikivali su se u magnetofon (po onoj: ko jače njegove gaće!) Iako ste u "Poletu" bezbroj puta mogli pročitati ime "Azre" ovo je, u stvari, naš prvi intervju s Branimirom Štulićem-Đonijem-Čupkom. Njegova gotovo karizmatska pojava može se, mirne duše, poistovetiti s "Azrom", svojevrsnim poligonom za prelamanje njegovih nebrojenih hirova. Mislim pri tome na mnogobrojne postave koje je Đoni izmijenio oko sebe, težeći, kako sam kaže, profesionalnijem odnosu spram muzike. S druge su se, pak, strane čule primjedbe da je baš njegova egocentričnost bila preprekom za dulje trajanje nekih postava, a prvenstveno ciljam na njegovu nekadašnju ekipu koja danas ima najozbiljnije komercijalne predispozicije pod imenom "Film". No unatoč neopipljivom priznanju "enfant terriblea" zagrebačke scene, Štulićeva "Azra" kroz prilično drug period ne uspijeva prekoračiti status Lokalne senzacije na relaciji Klub studentskog centra - - Lapidarij. Međutim, u suradnji s Huseinom Hasanefendićem, Štulićem polazi za rukom napraviti prvi singl, koji je, kao što znate, naišao na pohvale recenze- nata. Njegov nedavni nastup u Klubu zagrebačkog Studentskog centra također je povoljno ocijenjen i to je bio samo razlog više za razgovor koji bih, u stvari, prije nazvao nadvikavanjem, nego li intervjuom. Štulić govori brzo i nervozno i vrlo je emocionalan i uporan sugovornik, koji vas pošto poto želi uvjeriti da je u pravu. Ali, intervju je ovdje pa vi sami presudite da li je uvjerljiv. "BEATLESI" PRIJE SVEGA Polet: Ti imaš dvadeset i sedam godina pa bi bilo zanimljivo čuti odakle si ti krenuo i kakvi su bili tvoji prvi kontakti s glazbom? Đoni: "Beatlesi" uvijek i svuda. Kada sam ih 1964. godine prvi put čuo, a bio sam tada u Jastrebarskom (moj stari je bio vojno lice pa smo se stalno selili) nijedna mi stvar u životu nije bila jasna i ništa nisam znao. Ni u školi nije bilo nikoga tko bi znao neŠto više. Možda shvaćaš kako je to kad na radiju čuješ nešto što uopće ne razumiješ, ali te ponese. Čim sam to čuo, riknuo sam. U to vrijeme sam često dolazio u Zagreb. Imao sam ovdje tetu. Još se sjećam onih prvih čupavaca. Sjećam se ulice pored "Opatija" kina. Dan danas tamo na nekom zidu, piše "Kinks", "Rolling Stones"... To je za mene bio poseban ugođaj. Sve me to privla- čilo. Sjećam se tako jednog dana. Pošao sam u kino "Opatija" na matineju, kad su prošla tri kita u trapericama. To je bilo opće čudo, rulja se okretala za njima. Već tada sam sanjao o bendu, ali otkud mi lova za blanju? A ni ljudi oko mene nisu bili previše zainteresirani za to. Ipak, u prvom gimnazije, počao sam svirati akustičnu gitaru. Prije toga sam želio biti pjevač, no tada sam mutirao i neki kažu da ni do dan danas nisam izmutirao. Da nema tog "novog vala" vjerovatno nikad ne bih ni zapjevao. "Polet": Nedavno sam s kazete slušao tvoje čisto akustičarske stvari iz tog vremena. Kad si već bio oduševljen "Beatlesima", zašto nisi pokušao osnovati grupu? Đoni: Muziku sam prestao slušati kada su "Beatlesi" otišli sa scene i kada je splasnuo napon beata. Došao je heavy-metal, a to nisam mogao slušati, kao ni sve kasnije genijalce. Simfo-rock mi je uvijek bio stran. Patio sam malo za Alvinom Leejem, radio sam vježbe za lijevu ruku, ali sam i to brzo napustio. Onda sam prvi puta čuo na radiju Charlesa Byrda. Bila je to neka kompilacija akustičnih gitarista, nekakav barski štimung. Na Charlesa Byrda sam doista bio pao. Mislio sam: budem li svirao električnu gitaru neminovno ću ovisiti od drugih, a to nisam htio. Onda sam gdje god sam stigao slušao isključivo klasičnu gitaru. Kada sam završio gimnaziju, otišao sam u vojsku da bih mogao na miru uvježbavati tu gitaru. Cijelo to vrijeme radio sam pjesme po modelu "Beatlesa". Uvijek sam razmišljao kako bi to oni odsvirali. Zamišljao sam prateće vokale i u glavi sam slagao cijele aranžmane. Pa i dan danas su svi ti prateći vokali kod nas "Azrina" furka. Mi smo to prvi ubacili na onu staru bitničku foru. Kada sam, 1972. završio gimnaziju počeo sam se muvati po Filozofskom fakultetu. Imao sam kasnije svoju "katedru" u podrumu Filozofskog faksa. Bilo je to svakoga dana od dva do devet. Hektolitri vina su se tamo popili. IZ ISTOČNE FILOZOFIJE U SEVDAH "Polet": Koliko se sjećam prvih manjih "Azrinih" nastupa neke su od tvojih tadašnjih stvari naginjale folku. Đoni: Baš tada sam bio lud za narodnom muzikom. Svirao sam sevdah. Imao sam kući tridesetak albuma sve sama narodna kola i slično. Išlo je to po ofucanom sistemu: u gimnaziji sam čitao istočnu filozofiju da bih bio pametniji no što jesam, pa sam preko posjećivanja nekih predavanja o ciganima stigao i do sevdaha. To me držalo više od svega. Nikako nisam mogao složiti neki ozbiljan bend. To je uostalom i sada problem, nitko neće ozbiljno raditi. Svi bi se htjeli jednom tjedno naći, malo zasvirati i gotovo. Ja sam se stvarno htio samo time baviti. Želio sam vježbati dan i noć. "Polet": Kako si zamišljao svoj bend? Đoni: Lud sam bio, a i danas to jako volim, za nekakvim kabaretskim štimungom. Svejedno je obrađuješ li neku klasičnu ili kakvu drugu stvar, samo da joj daš kabaretsku patinu. Htio sam napraviti glazbu koja bi odgovarala atmosferi krčme. a u krčmi ne možeš svirati "Emerson, Lake & Palmer." Te su stvari trebale biti ritmizirane, da možeš stepavati nogama i pucketati prstima. Susreo sam tada Paola (Sfecci, bubnjar "Aerodroma", op. a.). On je svirao tarabuku. To ti je makedonski izraz za nešto slično bongosu, što se vadi od devine kože. Imali smo i pjevaljku. Tako je izgledala moja prva prava trupa. Zvali smo se "Balkan sevdah bend". Snimili smo tada ne neke demo-tapeove "Balkana" koji je prošao mnoge oblike do ovoga na singl ploču. Da danas netko to čuje, popljuvao bi me tako da bi mi bilo neugodno izlaziti iz kuće. Ali nije bitno, bio sam čist kao djevica. Balašević je zadnji rocker prema onome što smo mi tada radili. Ja u stvari nisam brutalan čovjek, to su me tek kasnije naučili. "Polet": Unatoč svojoj gotovo fanatičnoj odluci o profesionalnom bavljenju glazbom, upisao si se na fakultet. Đoni: Kada sam došao iz vojske upisao sam fonetiku i povijest ali to sam napravio isključivo zato da bih imao alibi pred starcima. Morao sam nešto raditi, meni je život kod kuće oduvijek bio pakao. U njoj sam se osjećao kao stranac. Upisao sam se, dakle, da bih dobio na vremenu, jer nisam mogao očekivati da ću odmah moći živjeti od muzike. LUD PA ŽIVI "Polet": Ti si gotovo agresivno uporan kad pokušavaš nekome nešto objasniti ili u tome da ljudima u prolazu odrecitiraš pjesme koje si napisao u posljednjih mjesec dana. Đoni: To je tako, a ljudi su mislili "lud pa pusti ga da živi". Ja sam rulji zaista svirao i svirao u mozak. Prvu "Azru" sam konačno složio 1975. godine. Svirali smo uglavnom balade, gdje se pazilo na slaganje vokala, ali sve je to bilo diletantski. Kad sam prvi put na sebe stavio električnu gitaru, pitao sam Paola, koji je već bio bubnjar, kako mi stoji, a on je rekao: "Kao sedlo na devi". Nakon dvije godine složilo se drugo jezgro grupe. Ta postava je današnji "Film" Stalno smo se pomalo svađali. Htio sam istjerati svoju ideju do kraja, pa da je, ako ne vrijedi, mijenjamo. Uvijek guram svoje, pa ko' živ ko' mrtav. "Polet": Čini se da si se od tada promijenio? Đoni: U jesen 1977. godine čuo sam new wave. To je velike zasluge imao Juričić (gitarist "Filma", op. a.), on je htio da radimo tako nešto. Ja sam to shvatio kao potenciran stari beat i oduševio sam se u istoj mjeri kao kada sam prvi put slušao "Beatlese". Ponovo sam čuo klasične prateće vokale, klasičnu solo-gitaru, shvatio sam da je nakon drugog vremena pravi ugođaj ponovo stigao. U to se opet moglo vjerovati. Mi u "Azri" smo u to vrijeme počeli pročišćavati i nanovo aranžirati stvari, potencirati ritam, glas... Ubacili su mi onda neki kompleks da ne znam pjevati, to su bile paranoje. Bilo je kad imaš krive zube pa ih s dvadeset godina počneš ispravljati. "Polet": Ti si, dakle, svojim starim stvarima pokušao odjenuti neko novovalno ruho. Đoni: To su na kraju ispale nove stvari. Jedine stare stvari, koje se i danas sviraju su "Balkan" i "Jablane" (snimljen na LP-ju "Parnog valjka" koji se u originalu zvao "Anarhist" i bio je klasična stara balada. "Polet": Očito je da su sve tvoje postave bile kratkoga vijeka. No, prije godinu dana imao si jedan sasma solidan bend. Đoni: Mene je uvijek smetao njihov odnos prema tome. Ja sam napustio sve, htio sam samo svirati, a svi oni su imali milijun drugih preokupacija. Sada je drukčije. Oni imaju "Film" i puno su odrasliji nego u vrijeme kada smo bili zajedno. Ja sam svoje odlučio već prijedeset godina. Bio sam stariji od njih pa je logično da sam brže od njih htio nešto postići. Kada je bend već imao profil, pozvali smo Juru Stublića, koji danas vodi "Film", jer su sa svih strana na mene navaljivali da moram uzeti pjevača. Tada je utrčala i ona "Poletova" turneja; no mene je sve to smetalo, osjećao sam neku odgovornost, kao, "Polet" stoji iza mene, a ja nisam još osjećao da je bend spreman podnijeti taj teret. Nisam htio ljude varati, iako mislim da smo napravili par dobrih koncerata po Hrvatskoj. Želio sam da sve to izgleda puno profesionalnije. "Polet": Stalne promjene su ti, međutim, onemogućile da konačno počneš nešto sistematski raditi. Đoni: Svaki klinac na potezu od ITD-a do Trga Republike zna za "Azru", ali za nju ne znaju svi koji bi morali. Ploča je prva karika ka tome. Kada sam radio singl "Azru", u grupi smo bili Lejner (bubnjar iz sadašnje postave, op. a.) i ja. No znao sam da će to pokrenuti stvar. Mišu (basista, op. a.) sam uzeo kasnije. Konačno imam nešto najslužbenije u ruci, jer što mi vrijedi da već godinama sviram po svim rupama u gradu i da imam neki jebeni lokalni kult status. MALO SE SRAMIO "Polet": Kakva je stvarna pozadina tvog prošlogodišnjeg flerta s "Parnim valjkom"? Đoni: Kada se Hus (Hasanefendić, op. a.) vratio iz vojske, predložio sam mu da dođe u "Azru". Škrga (Milan Škonjug, menedžer "Valjka", op. a.) je rekao da to baš ne bi išlo i pozvao me u "Parni valjak". Ja sam rekao O.K., idemo probati, i svirali smo pola Husovih, pola mojih stvari. No ja nisam baš bio podesna osoba za drugu gitaru. Pokazalo se na demo-snimkama da nisam dovoljno čvrst. No, to nije bila glavna prepreka. "Valjak" je Husov bend kao što je "Azra" moj. Ni ja ne bih trpio da meni netko dođe u bend i ubacuje mi svoje stvari, kad i sam imam hrpetinu vlastitih. Na kraju je iz svega ispalo da je "Valjak" snimio "Jablane" na "Gradske priče", a za uzvrat je Hus producirao naš singl. "Polet": Nisam siguran da je takav potez bio u skladu s tvojom navodnom beskompromisnošću. Đoni: Meni je ipak stalno bilo nekako krivo zbog toga. Sam sam sebi govorio da se prodajem. No kratko je trajalo. Uvijek sam u stvari znao da moram izgurati s "Azrom" do kraja. I napravit ću to. Neosporno je, međutim, da je s Pikom, Fumom i Husom pravo zadovoljstvo svirati. Oni su doista profesionalcim kakve sam prije rijetko sretao. "Polet": Smatraš li da tvoja egocentričnost može osigurati povoljne uvjete za rad unutar grupe. Đoni: Doista volim da me u bendu slušaju. Ja nisam genijalac za svirku, ali znam kako to treba zvučati. Tražim bolje od sebe da to oni odsviraju. Samo neka dođu, neka to naprave, neka šute i rade. Ništa više. Dok sam, recimo, bio s "Parnim valjkom" ja sam stalno šutio i pazio na svoj instrument. "Polet": Gledao sam mnogo vaših nastupa i gotovo te nijednom nisam vidio opuštenog na sceni. To je uostalom i glavna zamjerka upućena na tvoj račun. Đoni: Moram paziti na masu stvari: da li će mi onaj odsvirati što smo se dogovorili ili neće, moram pjevati, moram pjevati, moram svirati, držati atmosferu na "stageu", paziti da netko ne ispadne iz ritma. Strašno mi je teško. Mislim da sada "Azra" radi kako valja i da sam manje grčevit... Poznata je stvar, zatim, da razglasi ne valjaju, a ja hoću da me se uvijek dobro čuje, pa se derem. A onda, i te stalne promjene postava me pomalo tjeraju u ludilo, uvijek imam nekog novog u bendu. To su objektivne okolnosti, a ako ćemo pravo, i po prirodi sam rastrgana osoba. "Polet": Kako radiš na nekoj stvari, što te uopće motivira da napišeš pjesmu? Đoni: Ja uvijek imam najprije melodiju. Još davno, kao klinac pročitao sam da je Smetana danima pamtio melodiju sve dok mu ne bi došle riječi. Jer sama riječ ima svoju ritmiku, svoju melodiju. Tako i ja radim. Nekada sam morao isti dan na melodiju napraviti tekst. Sada je to već spontano. No drugačije tekstove od onih koje radim ne mogu pisati, jer ja to stvarno živim i gotovo. ĐONI NE ROBUJE "Polet": Ogromna je razlika između zvuka tvog prvog singla i onoga koji si, recimo, prikazao pred desetak dana u Studentskom centru. Đoni: Ja koristim svirače koliko mogu. Studijske će se snimke i dalje razlikovati od one koju ću izvoditi na koncertima. Jer ne možeš ti sve te ljude, koje mislim koristiti na ovome albumu koji ćemo sada raditi, dovući na pozornicu. Tako i ovaj single shvatiću kao dokument. Ipak, za prvi singl sam svjesno i namjerno odabrao stvari s takvim tekstovima za koje se uopće ne bi čudio da su na njih opalili porez. To sigurno nisu moji najbolji tekstovi, ali ja iza tog singla svejedno stojim. Rekao sam da je to dokument, ali on me ne predstavlja u potpunosti. No zbog toga me i ne obavezuje ni na što. "Polet": Gdje smještaš "Azru" unutar naše "novovalne" scene danas? Đoni: Na "Prljavom kazalištu" su se lomila ideološka koplja. To je, uostalom, gotovo redovito slučaj s nečim novim kod nas. Uopće ne sumnjam, međutim, da će te komisije vrlo brzo biti ušutkane. Uvijek to ide tako, to je već neki ustaljeni redosljed. No "Azra" je po ideji prvi naš "novovalni" bend. Po ideji, kažem jer što se tiče svirke, ja ću raditi ono što mi se bude radilo. Ako netko za ovaj singl kaže da nema veze s novim valom, to je njegovo pravo i ja mu ga ne osporavam. Tu su "novovalni" elementi iskorišteni u kontekstu, koji možeš nazvati kako hoćeš. Da ne robujem ni disco-kućama, ni ljudima, ni tržištu - to je po meni poštena ideja "novog vala". Mislim da je šminka vikati neke parole i pod etiketom "novog vala" imati alibi za neke isforsirane stvari. Ja sam čitav život plazio po cesti i poznam svako zagrebačko dvorište, a "Azru" sam napravio po sebi. To je ulični bend, "Azra" je u stvari artistički ulični bend i to je SVE. Sven Semenčić *** Slijedeći dijelovi predstavljaju izvatke iz različitih interviewa koji su članovi "Azre" devedesetih godina davali hrvatskome tisku *** izrada: krešimir brlek php|xhtml|css pregledano: 11066 puta od 30.1.2005. |
- 14:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
...WHAT IS THIS ALL ABOUT?
ovo je blog o novom valu...najviše o tipičnim bendovima i svemu što bi vas trebalo zanimati...ako vas zanima novi val... this blog belongs to: Tamara
ne želim iz principa više ni na jednom blogu pisati o svom životu...jebi ga, komplicirano je... HAUSTOR: SEJMENI kako opasno popodne miris nafte, miris znoja iz daljine zvuk motora zvuk iza prozora su puske iza pusaka su oci iza ociju su ruke iza ruku kuca srce bejbe ne boj se ja cu biti tu kraj tebe bejbe ne boj se ja cu biti tu kraj tebe kad bude vrijeme za to ispred kuca nasi ljudi stoje spremni da se bore hladne cijevi samo cekaju znak crni momci ispred grada su upalili motore oni ostavljaju plameni trag u nama vrijeme se mijenja i svi su opet spremni da se bore za san u nama vrijeme se mijenja sa barikada reci cemo no passaran kad bude vrijeme za to sejmeni dolaze lance nam donose ljudi ih gledaju proci im ne daju bejbe   AZRA: GOSPODAR SAMOĆE ona vuce moje niti ona cini moje sne dok ja listam stare novine ona bjezi od dosade uspjela je da se smiri odlazi nekud nasamo a ja mastam zatvorenih ociju u mislima je pratim ona vuce moje niti ona je hladna i daleka kao gospodar samoce igra se osjecajima ona zna da je gledam odlazi nekud nasamo a ja mastam zatvorenih ociju u mislima je pratim   BIJELO DUGME: ZAŽMIRI I BROJ Jos samo minut, reci sretan put Bilo je lijepo, cemu suze? Uzalud Jer avantura je avantura Pravila ovih igara Ni jedan kec iz rukava, ni san I nikakav ozbiljan plan Ne telefoniraj, ne kucaj nocu, ne pati Izgledaj nonsalantno, pazi na Sminku i shvati Da avantura je avantura I da tako stoje stvari Uzimaj ili ostavi, na dan dva Nista ozbiljno - ti i ja Zazmiri i broj do sto Broj do sto Zazmiri i broj do sto Kad otvoris uci bicu daleko  EKATARINA VELIKA: 7 DANA i sedam dana sam, i gore i dole potrazi me i sedam dana sam, nadji i stavi pokaz"i me nek boli dok boli rukama stegni koz"u svoju poda mnom zategni strah noktima pucaj u znoju jos"ovaj put traz"i i zove zaklonic'u jos" neki put dok zrac"i i moli poklonic'u drz"i mene, voli mene uzmi moj, s"akom vlaz"i grli vrat i sac"uvaj vreme i sebe za mene bio bih tvoj brat ti si moj brat slomi se, o skloni se slomi se, skloni se slomi se, o skloni se od sebe od sebe od sebe ... slomi se, o skloni se slomi se, skloni se slomi se, o skloni se o(d) mene, o(d) mene EKATARINA VELIKA: KRUG Ovaj krug sam smislio Ovaj krug sam stvorio Ovaj krug sam razbio U vetar rasuo. Vetar misli, Vetar zna Sve s"to znamo ti i ja. On me voli, On me nosi, On me razbija. (Solo) A ha! A Ha! U hmm A Ha! Kao da sam umoran I kao da sam star Kao da je dosdno Isuvis"e da znam Ovaj krug sam skupio I opet sklopio On me voli, On me nosi, On mi opras"ta. A Ha! A Ha! U hmm A Ha! Kao ne I kao da Kao zabrana I kao dozvola Kao ne ne ne Kao da da da Kao zabava I kao dosada. Ovaj krug sam smislio Ovaj krug sam stvorio Ovaj krug sam razbio U vetar rasuo. Kao ne I kao da Kao zabrana I kao dozvola Kao ne ne ne, Kao da da da Kao zabava, I kao dosada. IDOLI: MALJČIKI Plamene zore bude me iz sna Fabrička jutra, dim iz dimnjaka Pesma se ori mladi radnici Čelicna jutra hitam k fabrici Drugovi moji hrabri veseli Bicikle voze, ponositi svi Drugovi moji, hrabri, veseli Pobede nove nosit ćemo mi Sunce već greje, vetar čarlija Jutarnja rosa, zemlja mirisna Sunce već greje AAAAAAA Bogata žetva, radujem se ja Visoke peći potpaljujem ja Ruda se topi, nasmejan sam ja Pesma se ori, peva fabrika Pesma se ori AAAAAAAA |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
