|
|
Dnevnik.hr
<
listopad, 2007
>
P
U
S
Č
P
S
N
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Design by ZOKA
Noćas želim plakati
suzama utopiti svoju bol
Dok sjećanja nadiru
njihov sjaj mi pali dušu
Podivljala mora osjećaja
kao vjetrovi dok pušu
Zovem tvoje ime
preklinjem ti hladno srce
Zagrli me još jednom
zatim poljupcem ubij me
(by: eye from street)
-većina ovih ljudi nisu stalni.. dođu i odu po potrebi..
A bit insane
Baby blue
Butterflydust
Emotional girl
Freedom of Heart
M@l@ uspomena
Sound Of A Child
Ljudi koji su otišli i za koje se nadam da će se vratiti:
Amberline
Djevojčica na visokom odru
Eye from street
H.A.N.N.A.H.
Leah Day
May
Mindtraveller
Nikad nemoj ostaviti onog koga voliš
Pain_soul
PerseNeph
Shiza
Sweet dreams are made of these...
Vera
White wave
Život je duga cesta...
Is it...
...
...LoVe?!?
...hmmm...
Maybe not.
Većina slika preuzeta je sa stranice DeviantART
Probudila sam se u 2 sata iza ponoći. Izvukla sam se iz kreveta, skinula pidžamu i obukla trenirku.
Još snena koračala sam pustim puteljkom. Bilo je mračno. Na nebu ni zvijezda ni mjeseca. Puteljak me vodio u šumu. Svjetlost ulične svjetiljke jedva je dopirala do mene. Natavila sam hodati. U toj tami oči su mi bile potpuno beskorisne. Morala sam se osloniti na ostala osjetila. U početku sam teturala, šarala s jedne strane puteljka na druguu. Nakon nekoliko minuta konačno sam se opustila i počela vjerovati svojoj intuiciji.
Zatvorenih očiju, potrčala sam. Provlačila sam se kroz drveće bez ikakvog napora. Čula sam vjetar, kako se diže negdje u daljini. Potrčala sam još brže. Uskoro sam došla u podnožje nekog brda. Nastavila sam trčati uzbrdo. Bilo je naporno.
Počelo je kišiti. Svejedno sam nastavila. kada sam već gotovo bila na vrhu, zastala sam, otvorila oči i ogledala se oko sebe. Ništa nisam vidjela.Kišne kapi su tvorile ''željeznu'' zavjesu ispred mojih očiju. Vjetar je već toliko ojačao da me umalo srušio. Ponovno sam zatvorila oči i poočela trčati, ovaj puta silaznom putanjom.
Dok me vjetar nemilosrdno bičevao, kiša kao da je ispirala rane na mojoj duši...
Posrtala sam, ali nisam odustala. Nastavila sam se boriti protiv vjetra, kiše, drveća, kamenja na putu... no, najteža bitka odvijala se u mom umu.
Borila sam se protiv sebe, Razum protiv osjećaja.
Kao i uvjek, prepustila sam se osjećajima. Konačno sam se probila na cestu, ali nisam otvorila oči. Kiša je i dalje padala nevjerovatnom žestinom. Svjetlost ulične svjetiljke pokušala se probiti kroz moje sklopljene vjeđe. Unatoč svemu, više sam vjerovala svojoj intuiciji nego svojim očima.
Konačno sam stigla kući. Otušisrala sam se i legla u krevet.
KATARZA. Pročišćenje osjećaja.
Nisam mogla zaspati. Još me uvjek držao adrenalin. Razmišljala sam o svojoj maloj noćnoj avanturi, kako sam se opet prepustila osjećajima. Ma koliko Se moj (koliko-toliko zdrav) razum borio protiv osjećaja, ishod je uvjek isti. Osjećaji su oduvjek vladali mnome. Razum preuzima kontrolu tek u kritičnim situacijama, kada je ugroženo , ne moje fizičko, već psihičko zdravlje. Tada pokušavam racionalano objasniti postupke ljudi (u ovom slučaju jednog čovjeka) koji me na bilo koji način povrijede. U tome rijetko uspjevam.
Emocije me preplave brže nego moj mali, ograničeni razum može doći do nekog iole smislenog zaključka, i ja im se prepustim.
Na kraju opet postanem shrvana, depresivna i krajnje autodestruktivna.
Osjećaji...
Ti prokleti imperijalisti!
NAPOMENA: Ovaj događaj je stvaran, iako malo preuveličan radi simbolike samog događaja. Uklopio se savršeno, savršena metafora kaosa u meni... Obećala sam istinu...
