novigradsko 2008

Nabrajanjem izvora neznanja i nedoumica, već smo spomenuli i brojne načine i metode uklanjanja neznanja; pružili smo neke upute kako oblikovati institucionalni okvir za praćenje znanstvenih trendova i poticanje vrijednosti znanja. Kao jedan od glavnih načina socijalnoga uklanjanja neznanja imenovali smo povećanje socijalnoga kapitala. Tom sintagmom imenovali smo različite stvari: intenziviranje mogućnosti udruživanja među ljudima, uklanjanje svih zapreka za prenošenje znanja pojedinaca na skupine, ukidanje statusnih razlika između tzv. znalaca i tzv. neznalica, socijalnih razlika između onih koji prenose znanje i onih koji ga stvaraju; razlika koje proizlaze iz disciplinarnih zatvaranja na posebna područja znanja; uklanjanje staroga mentaliteta kolektivizma itd.

Vlastita formula djelovanja glasi:

Treba postojati ljubav pojedinaca prema znanju. Oni trebaju zavoljeti knjige, uživati i osjećati ponos pri rješavanju apstraktnih i praktičnih školskih i općenito ljudskih problema. Ili obrnuto: znanje ne smije biti predmetom poruge, ironiziranja, sarkazma ili loše stigmatizacije
Znalce treba nagraditi; učenici, kao i ljudi općenito, vole kada drugi ljudi znaju tko je riješio neki problem, tko je autor nekoga rada, tko je bio prvi ili najbrži u rješavanju - time se jača njihov ponos. Ali kao što sociolozi znanja dobro znaju: pravim znalcima najveća nagrada nije novac, već reputacija.
A da bi mogla postojati reputacija znalaca, odnosno razlika između znalaca i neznalica, mora postojati etika na razini zajednice, škole, skupine, države, kao i unutar neke skupine znalaca, koja će priznati te vrijednosti znanja; etika u kojoj neće biti svejedno koliko tko zna, tko je bio prvi u rješavanju problema, koliko je tko inteligentan ili - možemo to i tako reći - koliko je tko motiviran, marljiv, uporan, jedinstven, različit, autonoman i odgovoran.
Ta socijalna segregacija prema znanju ne smije biti temelj nove oligarhije. Jer je, doista, istina da su “svi ljudi neznalice, samo na različitim područjima”. Stoga su najrazvijeniji narodi, društva “utemeljena na znanju” uspjela postići da se i za one slabije na jednome području znanja otvore mogućnosti napredovanja u drugome.

U takvoj etici postoji i jedna estetska dimenzija: u tome priznanju različitosti ljudi prema njihovome znanju i sposobnostima razvija se “ukus” za istinu, a to znači za snaženje vrijednosti, razlikovanje onoga vrijednog od bezvrijednoga, istinitoga od neistinitog, lijepoga od ružnog. Priznanjem različitosti ne poričemo vrijednost traganja za jednom, svim ljudima zajedničkom istinom. Cilj toga priznanja nije pohvala relativizmu, a niti je različitost neka vrhunska vrijednost sama po sebi. Riječ je samo o jednoj od osnovnih socijalnih pretpostavka za traženje istine. Jer kad ne bi bilo različitih mišljenja, nikad ne bismo mogli utvrditi opravdanost onoga istinitog.

I kad bi svatko prihvatio takvu etiku i takvu estetiku, za njega više ne bismo rekli da je neznalica. Tada bi se zajednica sastojala od tolerantnih, prijemčivih, socijalno i kognitivno osjetljivih osoba sposobnih za donošenje kolektivno pametnih odluka. Tada bi takva zajednica zadovoljavala kriterije pametne skupine: različitost, autonomnost, individualnu potragu za rješenjima i tada bi vjerojatno bila sposobna i za onaj posljednji kriterij za integraciju različitih znanja. Takva bi klima stvorila dovoljno jak socijalni kapital da se ponosno mjeri s drugima, i to onim ponajboljima. Tada više ne bismo osjećali poštovanje prema nekome samo zato što nam je nadređen, već zato što je stručan i sposoban za ono što mu je dužnost.

I zato je potrebno da budemo znalci. I zato je potrebno da prestanemo biti neznalice te da svi zajedno krenemo u borbu protiv neznanja.

http://www.otok-znanja.hr/deklaracija/deklaracija_13.htm