novigradsko 2008

Buđenje, doručak, razmjenjivanje adresa i telefonskih brojeva, pozdravi srdačni i u trenu sve ptičice sa mora krenuše put gora, u visine ako mi dopustite slikovito se izraziti još jednom, tek toliko da zaokružimo cjelinu.

A dok su mentori kretali na svoj završni sastanak ja sam ostao popiti kavu kod Aziza sa Irenom Urbič sa kojom me upoznao Vlatko Literarac. Irena je novinarka koparskog dnevnika "Primorske novice", od '89. do '93. bila je članica Literane a od '93. do '95. Scenske radionice.

Družili smo se dva sata i jako mi je drago što smo se upoznali, našli smo se na istoj frekfenciji a između ostalog pamtim njezine riječi :"Važni su rezultati ali i druženje sa pozitivnim predznakom!" a najviše me se dojmila rečenica :" Sloboda je ne biti prestrašen a zadaća je odraslih otklanjati uzroke za strah!"

I to je to, kao što mi je Joža napisao u svojoj knjizi koju su mi poklonili Davorka i Teo:" Ako nađeš makar jedan stih koji ti se sviđa vrijedilo ih je toliko pisati!", tako i ja mogu reći:" Ako nađeš makar jednu rečenicu koja te razveselila ili nasmijala vrijedilo se potruditi!"

Put nazad (ili možda naprijed, ne znam), prošao sam sa istom ekipom u istom autu sa onim ćelavim gumama. Iz sunčanog Novigrada prošli smo pljusak, tuču i snijeg u kontinentalnom dijelu Istre da bi sretno uplovili u sunčanu Rijeku! Za ne povjerovati. Putem sam razmišljao o paroli koja je ispisana na velikim plakatima pored ceste:" Snaga istine".

I kao što već rekoh svaki je kraj početak nečeg novog, a tko zna zašto je to dobro?



Možda zato što ću se smijati još više, zato što ću voljeti još više, zato što više neću gledati televiziju i zato što ću probati pomoći samome sebi da bih mogao pomoći drugima, zato što ću pokušati biti najbolji u onome što radim, zato što ću se potruditi sklopiti još koje pravo prijateljstvo. Možda je to to a možda i nije, a možda su u šumi.

Toliko od mene, budite mudri i usrećujte djecu jer ona su važnija od nas samih, ako smo se mi uspjeli pokvariti to nije razlog da se neprimjereno ponašamo pred njihovim očima
u kojima smo idoli. Ako smo glumci onda možemo biti i glumci i u njihovim životima pa makar im na taj način pomogli uživati u tom djetinjstvu dok ne odrastu i ne shvate u kakvom to svijetu žive.

Toliko od mene jer gasim program, za sad.