novigradsko 2008

Kiša je lijevala kao iz kabla. Theodor me pokupio na stanici ispred Studentskog naselja « Ivan Goran Kovačić « na Podmurvicama (hrvatski pisac Ivan Kovačić si je ime Goran nadjenuo sam i to u čast Gorskog kotara, svog rodnog zavičaja). Došao je u bijeloj katrici ili da se točnije izrazim Renault 4 je službeni naziv vozila koje je možda starije od mene . Na suvozačevom mjestu Sandy a odozada prtljaga. Sve pohvale proizvođaču koji je vjerojatno po uzoru na mravlji rod uspio konstruirati auto koji može podnijeti i do, čini mi se osam puta teži teret od njega samog. Možda bi stala još samo jedna kutija i to šibica ali bolje ne jer je naelektroprotoniziranost u zraku bila premoćna da bi se igrali vatrom. I tako smo nas troje polako ali sigurno iz Rijeke krenuli put novoga grada Novigrada. Nije da se žalim, ali na pola puta smo napravili malu Stanku jer mi se zbog neprirodnog položaja ukočila noga. Lijeva. Ups, pardon, ne Stanku nego stanku.


U Vinogradu sunce, ovaj… Novigradu, ma stalno mi se miješaju ta dva pojma. Ove godine nismo u Laguni nego u Maestralu. Tip sa recepcije mi je uvalio ključ na kojem je otisnuto 333A, kao ono, u modi su trojke. U hotelskom baru su bile naša draga Doris i gospođa iz Batika čije ime nisam razumio jer je samo nešto promrmljala u bradu kada se predstavljala. Nakon prve kave popnemo se liftom do trećeg kata, odem do sobe, gurnem ključ a kad ono neće pa neće. Gledam ja u čemu je kvaka, okrećem na jednu stranu, ne ide, okrećem na drugu, opet ne ide. Pogled mi odluta na pločicu pored vrata kad ono na njoj 333B. O sto mu gromova koliko je ovdje hotela u jednom!? Nakon pola sata hoda po crvenim labirintima konačno ubacih stvari u ormar i spustih se u prizemlje.


Njih dvoje su me čekali ispred ulaza, « Pa gdje si ti, skoro smo otišli bez tebe! « zabrinuto će Tejo. Na rasporedu je bilo okupljanje mentora i dogovor za sutrašnje otvorenje 16. Novigradskog Proljeća, odnosno sveukupno 30. Škole stvaralaštva (14 Listopada prije toga je održano u Novalji)! Tako sam se našao u zbornici sa većinom voditelja najkreativnijih radionica na prostoru bivše Jugoslavije (ovaj podatak nije službeno provjeren, stvar je čisto subjektivna). Bilo je uzbudljivo vidjet' toliko faca opet na jednom mjestu! Odmah na početku je pala neka fora tako da je u ušima zabrujao dječji smijeh čija intonacija ne mijenja frekvenciju iako izlazi iz usta odraslih.