Što je istinsko bogatstvo? To je uistinu jedno od temeljnih pitanja u životu svakog od nas jer odgovor na to pitanje uvelike određuje kvalitetu našeg života iz dana u dan. Što znači biti bogat i koje je mjerilo prema kojemu se ono određuje? Postoji li univerzalno, nepromjenjivo mjerilo bogatstva ili je ono ovisno o promjenjivim čimbenicima? Može li se bogatstvo steći ili je to nešto što već jest samo po sebi?
Iako se općenito mjeri stupnjem ekonomskog blagostanja, ekonomija sama po sebi nije i nikada ne može biti mjerilo nečijeg bogatstva. Najviše što ona može biti je tek jedan njegov manji dio. U suštini, koliko god to neobično zvučalo, ekonomija nema nikakve istinske veze s pojmom bogatstva kao takvim. Zapravo, ekonomsko bogatstvo je u samoj svojoj srži siromaštvo. Zašto? Zato što se cjelokupna ekonomija zasniva na temeljnoj životnoj neistini - da su ukupni svjetski resursi i bogatstva ograničeni i da ničega nema dovoljno, što je laž koju život na svakom koraku opovrgava. Cjelokupna ekonomija se temelji na oskudnosti i u svojoj srži ona je umjetno stvoren način nošenja s nepostojećim manjkom i nedostatkom koji se unutar te ograničene cjeline raspoređuje na nejednake dijelove. Ona je u samim svojim temeljima neprirodna i ne podržava život. U tom smislu, novac služi kao operativno sredstvo čijim su pribavljanjem i prikupljanjem ljudi u svijetu lišenom ljubavi, zajedništva i razumijevanja primorani "osiguravati" svoju egzistenciju koja im je inače, već po samoj njihovoj prirodi osigurana i zagarantirana. Život i priroda obiluju bogatstvom koje višestruko premašuje svačije potrebe i nema nikakvog "stvarnog" razloga da bilo tko na svijetu plaća za osnovne životne potrebe kao što su hrana, odjeća i mjesto stanovanja. Sve mu to priroda već daje u izobilju. Međutim, s obzirom da je ekonomski sustav umjetno stvoren niz pravila, regulativa i striktnih odnosa koji se temelje na sebičnosti, on je samo odraz našeg vlastitog stanja (ne)svijesti i načina na koji (ne)shvaćamo i (ne)razumijemo život i sebe same. Na jednoj razini, situacija je takva jer su mnogi prihvatili tu temeljnu laž o nedostatnosti kao istinu i nikada ju ne dovode u pitanje. Vjerujemo da je život borba i da se drugome mora oteti da bismo mi mogli imati više. Ne propituju se drugačiji modaliteti međuljudskih odnosa - mogu li naše društvene interakcije i načini na koje međudjelujemo u svakodnevnom životu funkcionirati potpuno zadovoljavajuće i bez novca? Može li uzajamno poštovanje, zajedništvo, razumijevanje i dobrohotnost zamijeniti hladnu, nečovječnu krutost i bezličnu sebičnost postojećeg ekonomskog sustava na opću dobrobit sviju? To su zapravo ključna pitanja koja određuju i (ra)stvaraju ekonomiju. Stoga, dok god pohlepa i sebičnost budu prevladavali u međuljudskim odnosima, malo što će se promijeniti po tom pitanju. Jer, IGRA JE TAKO POSTAVLJENA I SVIJET TAKO FUNKCIONIRA OTKAKO SMO GA POSTALI SVJESNI, i to nije uopće potrebno prosuđivati. Sve to skupa ima i svoj dublji razlog koji nam najčešće promiče u takvim razmatranjima, jer temi ekonomije i novca pristupamo jednostrano i isključivo iz pozicije osude. Previše smo usredotočeni na pitanje je li takav sustav i način interakcije među ljudima "pravedan" ili "nepravedan", pa iz toga proizlazi naš, općenito gledano, negativan odnos prema novcu i ekonomskom sustavu. No, to u suštini nije pitanje pravde i nepravde, nego razumijevanja šire slike. A šira slika je ta da su ekonomija i novac tu, baš takvi kakvi jesu, upravo zato da bi se preko njih mogla iskusiti sva ta široka paleta doživljaja i emocija koje proizlaze iz tih specifičnih jedinstvenih odnosa i životnih situacija, da bismo iz njih mogli naučiti koje su istinske vrijednosti u životu, što drugačije ne bismo bili u stanju učiniti u takvom opsegu i na takav neposredan način. Ekonomski sustav je talionica u kojoj se kuju životne lekcije i u kojoj najučinkovitije učimo o onim najbitnijim stvarima u životu, međuljudskim odnosima, poštenju, iskrenosti, povjerenju, sebičnosti, odnosima nadmoći i potčinjenosti, pohlepi i posjedovanju. Tako Ljubav uči o samoj sebi – preko svojih suprotnosti i temeljitog upoznavanja onoga što ona nije jedino može shvatiti ono što jest. Kad iskoračimo iz osude, uvidjet ćemo da ništa nije crno-bijelo, ništa nije isključivo. Novac sam po sebi nije niti dobar niti loš. I premda na jednoj razini on služi kao sredstvo kontrole, novac je također istodobno na jednoj dubljoj razini tu da bismo preko njega mogli naučiti i shvatiti istinsko značenje vrijednosti.
Tako u svijetu koji nas okružuje, sve ono što je vrijedno ima višu cijenu od onoga što se smatra manje vrijednim. Novac je samo sredstvo kojim se mjeri vrijednost i služi kao odgovarajuća zamjenska mjera količini dobara koje vrednujemo. I uopće nije slučajno da se svakodnevno u životu posvuda susrećemo s novcem i da on igra toliko značajnu ulogu u našem životu. On je zapravo (kao i sve ostalo u ovom životu) veliki učitelj od kojeg imamo priliku mnogo toga naučiti. Jer, upravo na taj način, dok ga svakodnevno koristimo kao sredstvo plaćanja vrijednosti, MI PREKO NOVCA DOLAZIMO DO SPOZNAJE DA POSTOJE VRIJEDNOSTI KOJE NISU NA PRODAJU I KOJE SE NE MOGU KUPITI NOVCEM! Bez novca ne bismo mogli doći do spoznaje da postoje stvari, iskustva i doživljaji koji su neprocjenjivi i koji daleko premašuju njegovu kupovnu moć. Tako da u tom smislu, pomalo paradoksalno, novac služi kao sredstvo svog vlastitog obezvrijeđenja. On je tu tek da bi poslužio kao kontekstualno polje za razumijevanje neprocjenjivosti. Ovo vjerojatno zvuči prilično apstraktno, besmisleno i neupotrebljivo našem svakodnevnom umu. Ali nešto dublje u nama savršeno razumije ove riječi. To je nešto što se može razumijeti samo srcem.
Samim time, LJUDSKO BIĆE NE MOŽE SVOJE BOGATSTVO MJERITI ISKLJUČIVO STUPNJEM EKONOMSKOG BLAGOSTANJA I DOPUSTITI DA ONO ODREĐUJE NJEGOVU UKUPNU VRIJEDNOST. Najbolje što u postojećem sustavu možemo učiniti je biti svjesni istine, da je novac samo sredstvo razmjene dobara kojeg treba shvatiti kao protočnu energiju čija je svrha da se troši i trošiti ga koliko ga imamo i kad ga imamo, ali se ne treba emocionalno vezati za njega i gomilati ga u strahu da ćemo ga izgubiti, pridavajući mu važnost koju sam po sebi nema. Jer, na kraju, to je samo novac! Materijalno bogatstvo samo po sebi nije cilj ni svrha života, ono je tek sredstvo. Kad netko teži bogatstvu zbog samog bogatstva, to je samo znak da takav pojedinac sam za sebe vjeruje da je siromašan, a to je nešto što se nikakvom količinom izvanjskog bogatstva ne može izliječiti ili promijeniti, osim kroz temeljno preispitivanje vlastitog sustava vrijednosti i ljubavi prema sebi. Neprestano pružati svoju prosjačku zdjelicu životu znači biti vječno gladan. Novac i materijalna posjedovanja tek su sredstva kojima se ostvaruju dublji ciljevi, sredstva preko kojih se zadovoljavaju čežnje koje ne mogu biti ispunjene materijalnim vrijednostima. Ljudi u suštini teže materijalnom bogatstvu samo zato što vjeruju da njegovim stjecanjem mogu kupiti mir, radost, sreću i u konačnici – Ljubav.
Zato na materijalnoj razini postoji toliko mnogo vidova bogatstva u obliku posjedovanja, utjecaja, prestiža i moći, ali sva ta bogatstva, koliko god na površini djelovala stvarno su lažna, i ne mogu nam dati ispunjenje za kojim tragamo jer su sama po sebi lišena bilo kakve stvarne supstance i esencije. Povrh toga, ona sva ovise o velikom broju promjenjivih čimbenika koji se u svakom trenutku mogu promijeniti i utjecati na to isto bogatstvo.
Međutim, u životu svakoga od nas, usporedno s materijalnim, postoji jedno drugačije, istinsko i trajno bogatstvo koje svaki čovjek već nosi u sebi, a to je ono unutarnje – BOGATSTVO SRCA. Ono je, prije svega, odraz kvalitete našeg unutarnjeg doživljaja života i nas samih. Naš unutarnji osjećaj zahvalnosti, ljepote, zadovoljstva, radosti i vrednovanja života određuje koliko smo doista bogati. To je jedino bogatstvo koje posvuda i uvijek nosimo sa sobom, bez obzira na okolnosti. Jedino bogatstvo koje nikada ne možemo izgubiti i koje nije potrebno čuvati od kradljivaca i lopova. Jer takvo bogatstvo nije nešto što se može steći. Takvo bogatstvo je posljedica prepoznavanja onoga što već jest! Novac, posjedovanja, status i ugled su hrana za ego, dok su ljubav i ljepota hrana za dušu.
Nije važno koliko posjeduješ, važno je koliko prepoznaješ i uživaš u ljepoti kojom je prožet ovaj život i kako provodiš vrijeme koje ti je na raspolaganju.
Nije li najbogatiji čovjek onaj koji u svakom trenutku potpuno uživa u svim prirodnim blagodatima i bogatstvima svoje vlastite duše? Smijehu, radosti, miru, razumijevanju, skladu, divljenju, životnoj mudrosti i ljepoti? Koji prepoznaje i osjeća zahvalnost na svim darovima kojima ga život obasipa – na svjetlosti i toplini sunca, svježem zraku, čistoj vodi i svim dragim ljudima i živim bićima s kojima dijeli ovo čudesno iskustvo života! Jedina valuta takvog čovjeka je ljepota sadašnjeg trenutka, a jedino bogatstvo srce puno ljubavi koju bezrezervno i bezuvjetno dijeli sa svima. Zanimljivo je da je Ljubav jedina stvar u životu koja se množi kad se dijeli, i koje ima sve više što je se više daje dok se sve drugo davanjem troši i nepovratno nestaje. NIJE LI TO JEDINA ISTINSKA DEFINICIJA BOGATSTVA - NEŠTO ŠTO JE UVIJEK TU, SVJEŽE I JEDNAKO POSTOJANO, NEOVISNO O PROLASKU VREMENA? To je jedina trajna vrijednost koja nikada ne prolazi, to je čisto zlato. Toplina i osjećaj bliskosti u interakciji s dragim ljudima koji su oko nas sada, prepoznati jedinstvenost i dragocjenost toga bez prosuđivanja bilo čega, samo biti danas s tom ljepotom, potpuno... to je neprocjenjivo. Zagrliti nekoga s ljubavlju, podijeliti smijeh i radost, razmijeniti tople riječi podrške i razumijevanja i sve one netražene geste dobre volje i sitne znakove pažnje, podijeliti to zajedništvo, sada, dok smo tu, kakva privilegija, kakvo bogatstvo. To nevidljivo i neopipljivo tkanje života je jedino "stvarno", to je jedino što od svega ostaje zapisano kao vrijedno u ljudskom srcu i na čemu ono osjeća zahvalnost. Kao što prekrasna francuska narodna poslovica kaže: "Zahvalnost je sjećanje srca!". Što više zahvalnosti osjećamo na onome što imamo i što nam život pruža, to je naše životno iskustvo bogatije.
Bogatstvo svakoga od nas uvelike ovisi o tome doživljavamo li sebe kao osobu odvojenu od svijeta ili svijet kao dio sebe. Kad se prestanemo snažno poistovjećivati sa egom i osobnim identitetom, naše bogatstvo se nemjerljivo povećava, jer tada uskogrudnu i skučenu ljusku osobe zamjenjuje prihvaćanje i sveobuhvatni doživljaj cjeline. Tada sve doživljavamo kao svoje. Kada smo u stanju navjeću dobrobit svih ljudi oko sebe iskreno doživjeti kao naše najveće bogatstvo, tada možemo reći da smo istinski bogati.
Bogatstvo je vidjeti svu tu raznolikost i raskoš oblika kojom obiluje život i prepoznati istost i jednotu u toj prividnoj raznolikosti, vidjeti sebe duboko u očima drugih i znati bez tračka sumnje da se ispod svakog različitog oblika kriješ ti, da je svako živo biće veličanstveno i jedinstveno ogledalo tog jednog jedinog Bića, koje si ti sam. U svakome gledati samo ono najbolje i tražiti kvalitete kojima se istinski diviš i odnositi se prema svima s tim temeljnim poštovanjem, razmjenjivati ljubav i dobrotu koja nas sve povezuje u svakodnevnoj međusobnoj komunikaciji; To je bogatstvo duha. Sve ljepote, sva dobra djela, ukupnost ljudskog stvaralaštva i izražavanja - sve ono najbolje što svijet jest je naše vlastito bogatstvo. Kako ikada možeš, nakon što doživiš stvarnost toga u svom srcu, biti bilo što drugo osim istinski bogat?
