Nova Vizija

U ovom našem zajedničkom iskustvu i doživljaju svijeta i života, od svih zajedničkih i temeljnih dodirnih točaka koje nas povezuju i spajaju, na neki smo način trajno i neprestano suočeni s jednim dominantnim lajt motivom koji se mistično provlači kroz sve sfere našeg života i kojega svi na svijetu bezrezervno cijene, kojega neovisno od boje kože, političke orijentacije i vjeroispovjesti instinktivno razumiju i s kojim se mogu trenutačno poistovjetiti. A to je motiv povratka kući, vraćanju doma! On je prisutan gotovo na svakom koraku, možemo ga vidjeti gdje god pogledali, izražen je u tolikoj mjeri da je postao temeljnom inspiracijom nebrojenim filmskim klasicima, pjesmama i književnim remekdjelima diljem svijeta kroz stoljeća. Poruka koja se provlači kroz sve njih i koja je toliko čarobna i suštinska u njima je: "Vrati se doma gdje te uvijek netko čeka i razumije, gdje nitko od tebe ništa ne očekuje i ne zahtijeva, gdje možeš slobodno i spontano biti ono tko i što jesi." To je tako snažna metafora koja u svakome, bez obzira na to što on mislio, radio ili gdje se nalazio, budi snažni osjećaj čeznuća i nostalgije, koja pobuđuje u nama jednu dublju težnju za onom konačnom pripadnošću, za bezuvjetnom i bezrezervnom prihvaćenošću i razumijevanjem koju ni na jedan drugi način ne možemo dosegnuti i koju nigdje drugdje ne možemo pronaći osim doma! Nije li to zapanjujuće? Ali, GDJE se nalazi taj dom? I što zapravo podrazumijevamo pod samim pojmom doma? Jer, ta čežnja očigledno seže mnogo dublje od našeg fizičkog mjesta rođenja ili poznatog obitavališta, ona se odnosi na mjesto porijekla, na prirodno ishodište kojemu se uvijek i u svakom trenutku možemo vratiti bez obzira na sve izvanjske okolnosti. Dom je tamo gdje je srce. Razlog zbog kojeg osjećamo tako duboko i neposredno čeznuće za "domom" je taj što smo negdje duboko u sebi svjesni da ovaj svijet ega, borbe, neiskrenosti i uma nije naš pravi dom, jedno dublje intuitivno saznanje u nama nas vodi i doziva prema jednom dubljem mjestu, mjestu istinskog blaženstva, prema stanju duboke mirnoće i tihe radosti, prema Domu našeg Srca koji je izvan vremena i promjenjive naravi uma, UVIJEK OVDJE I SADA U LJUBAVI - u bivanju.

Namaste!

Nije li zanimljivo kad pogledamo malo dublje, kako je ovaj život svima nama zapravo prekratak, ispunjen paradoksima i naizgled nepomirljivim koegzistirajućim suprotnostima i apsurdnim tragikomičnim pojavama koje nam sve daju jasan nagovještaj da on nije ni izbliza toliko ozbiljan i racionalan kako smo ga bili uvjetovani doživljavati i da njegova izvorna svrha nema gotovo nikakve stvarne veze sa onom u koju smo bili naučeni vjerovati, nego da je tu, ispod svega toga, riječ o nečemu mnogo širem, mnogo dubljem i smislenijem, nečemu što nadilazi naše svakodnevno uobičajeno poimanje, da se tu zapravo radi tek o grandioznoj igri oblika, o veličanstvenom plesu energija koji traje prekratko da bismo ga potratili na mržnju, brigu, neprestane sukobe i bjesomučna nadmetanja, ali dovoljno dugo da bismo se s radošću i divljenjem prisjetili zašto smo tu i tko smo u suštini mi.



Cijeli život neprestano komunicira s nama kroz široku paletu raznih situacija i svakodnevnih okolnosti s kojima se susrećemo i koje nam se pojavljuju. Svaka je višeslojna i sadrži jednu dublju poruku, dublji uvid, svaka naizgled nevažna okolnost, usputna impresija i dojam, svaki naoko beznačajni događaj nam ima nešto za poručiti, samo ako smo spremni dovoljno pažljivo gledati i osluškivati. Ispod površinskog ništavila i mentalne praznine sve vrije dubljim značenjem i smislom. Ništa nije bez veze, ništa nije besmisleno. Sve je baš onako kako treba biti, sve je tu s razlogom. Svaki dan je jedinstven i donosi nove lekcije, nove prilike za dublje razumijevanje i šire shvaćanje onoga tko i što mi jesmo, ciklički pred nas postavljajući i suočavajući nas sa stvarima i situacijama koje trebamo vidjeti, kako bismo ih, sukladno našoj sposobnosti shvaćanja i stupnju razumijevanja, mogli uvidjeti i razriješiti. Iscijeliti. Sve situacije i okolnosti koje se pojavljuju, one "dobre" podjednako kao i one "loše", su tu kako bi doprinijele našem rafiniranju, našem brušenju i pročišćavanju, kako bismo sa svog istinskog bića spontano otresli i otpustili sve ono što nam više ne koristi u prepoznavanju naše istinske prirode. To je zapanjujuć i veličanstven proces koji se svakodnevno odvija spontano i blago pred našim očima, nenametljivo, u toj mjeri da je gotovo neopaziv, kao da se skriva i čeka da bude prepoznat od strane nas dobrovoljno, da se mi sami potpuno otvorimo za te "slučajnosti" i sinkronicitete, kako bismo preko njih postali svjesni tog dubljeg vodstva, prisutnosti tog Životnog Učitelja koji prebiva duboko u našim grudima i koji je izvorni pokretač cjelokupne ove manifestacije za koju vjerujemo da se odvija izvan nas. Naše sebstvo je ono koje nas vodi prema sve dubljem razumijevanju o tome koje su istinske i jedine prave vrijednosti u životu. I to radi na takav savršen i veličanstven način, da nas ostavlja u oduševljenju, bez i jedne jedine trunke sumnje sa nepogrešivom jasnoćom o suštini našeg identiteta koja se može sažeti u spoznaju: "JA SAM LJUBAV!"

Sve što vidiš je Bog koji ti se očituje preko svega, tvoje vlastito izraženo sebstvo, tvoje istinsko Biće. Ti božanstvo, koje si zalutalo u samo sebe i zaboravilo svoju pravu prirodu, sada se ponovo budiš za istinu svog vlastitog bića – ti si SVE TO, sve to je tvoje, sve to je igra Ljubavi. Misterij bivanja. LJUBAV SE RODILA U SAMU SEBE SAMO ZATO DA BI MOGLA PREPOZNATI SVE KAO SEBE I JEDNOSTAVNO VOLJETI SVE TO KAO SVOJE – posljedica toga je tvoj život i sve ovo što vidiš i što misliš da je stvarno je samo kontekstualno polje iskustava i doživljavanja koje služi kao ogledalo božanskom principu koji stoji na samom izvoru percepcije u korijenu svakog našeg udaha. Ti si Ljubav. To je istina našeg bića, to je srž onoga što jesmo. Nema se što drugo raditi, sve je posljedica želje života za samim sobom i prisjećanjem, za prepoznavanjem toga. Sve ostalo je sekundarno, trivijalno, sve pojavnosti su samo prekrasni i šareni dekor, bogato ukrašeni veo kojim se kiti ta srž i čija ljepota dobiva smisao samo kada je gledana tim očima Ljubavi. Bez Ljubavi, ništa nema smisla, bez Ljubavi, sve gubi sjaj.



Kada takvim jasnim očima pogledaš u samo srce života, kako odjednom smiješno sve ostalo postaje, kako sva naša trvljenja, skrbljenja i grčevite borbe za sutrašnjicu postaju apsurdne i djetinjaste. U tom trenutku postaje nam sasvim jasno na kakvim smo krhkim i nestabilnim temeljima navikli graditi svoj život i kako svaki svoj trenutak života žrtvujemo i podređujemo nekakvim imaginarnim budućim ciljevima i očekivanjima za koja vjerujemo da će nam donijeti tu dugoočekivanu sreću i mir dok nam istovremeno istinska sreća i radost ovoga dana, ovog svetog trenutka nepovratno curi kroz prste i odmiče sve dalje čim više posežemo za njom. Vežemo se čvrsto i držimo čvrsto za nešto što je prolazno i kratkotrajno. A to radimo jer smo uhvaćeni u zamku vremena, jer vjerujemo u budućnost! Međutim, istina je da budućnost ne postoji, vrijeme je iluzija koja nema uporišta u stvarnosti nego postoji isključivo kao privid u našem umu. Još nitko u cijeloj povijesti čovječanstva nikada nije dočekao sutrašnji dan! Jer taj sutrašnji dan je za naše biće uvijek DANAŠNJI. Samo u našem umu on postoji kao sutrašnji. Mi gradimo svoj život kao kuću na pijesku, ne shvaćajući da, ako se već moramo držati čvrsto za nešto, onda je to ovaj trenutak, naš osjećaj bivanja. To je sve što imamo. To je jedini čvrsti stup i oslonac u olujnom vihoru prolaznosti. Jer ono što istinski određuje naš život kad se sve zbroji i oduzme nije ono što smo radili, nego TKO SMO BILI dok smo to radili.

Tada se budimo za tu "savršenu nesavršenost" koja se služi jezikom Ljubavi i razumijevanja, za to fluidno bivanje prožeto inteligencijom koje nije ni konceptualno ni racionalno nego prvenstveno osjetilno i doživljajno, koje kouminicira slikama, osjećajima i dojmovima i rastače se u melodijama radosti i slobode i ispunjava svaku poru prostora prožimajući SVE-MIR beskrajne jednosti i Ljubavi koje prepoznajemo kao svoje Sebstvo. Prepoznavanje toga ispunjava naš um mirisom mirnoće, spokoja i dubinske radosti kojom odiše cijelo naše postojanje. Nešto je, ispod svega toga, duboko očarano i oduševljeno puninom spoznaje o tome što to uistinu znači BITI ŽIV!

Zahvalnost je poput sidra koje povlači našu pozornost duboko ispod uzburkane površine olujnih misli, vremena, želja i strahova i usidruje nemirni brod našeg uma u dubokoj mirnoći i bezvremenskoj prostranosti koja je upravo ovdje i sada prisutna posvuda oko nas.

Zahvalnost je predivno stanje bivanja koje najučinkovitije čisti naš um od svih mentalnih prljavština, nagomilanih i prisvojenih koncepata i vodi ga izravno prema čistoći duha i nevinosti Bića, do tog dubljeg mjesta u nama koje je uvijek čisto... prirodno, uvijek mirno, radosno, svježe, prostrano, opušteno i urođeno svojstveno svakome od nas, mjesto djetinje iskrenosti, slobode i bezbrižnosti, mjesto vječne milosti i blaženstva na kojem prebiva duboki, nepomućeni mir i Ljubav koja sve prihvaća i ništa ne prosuđuje. Mjesto izvorne, prvobitne čistoće koja prethodi svim naučenim i putem prikupljenim konceptima s kojima smo se povezali i poistovjetili, čistoća koja je prirodno i neotuđivo naša vlastita, mjesto na kojem smo nitko i ništa u smislu ega i postignuća, a opet smo sve kao Biće. I zapanjujuće je da nas od svih mogućih puteva kojima možemo krenuti u životu, jedino zahvalnost trenutačno i izravno vodi do tog tihog i svetog mjesta.

Mnogi će pod pritiskom svakodnevnih problema i briga pitati: "Ali, kako? Na čemu da budem zahvalan kad me toliko mnogo stvari salijeće i pritišće sa svih strana?"

I doista, čini se vrlo teškim, čak i nemogućim, osjetiti zahvalnost dok smo neprestano glavom uronjeni u rijeku misli o tome što je bilo u prošlosti i kako će biti u budućnosti i dok neprestano skačemo s jednog tjeskobnog scenarija na drugi.

Stoga, sve što je istinski potrebno za zahvalnost je tek da zastanemo na trenutak usred našeg svakodnevnog automatskog "hrljenja kroz život po navici" i pogledamo malo svijet oko sebe svježim očima, onako suštinski, u miru, onakvog kakav on doista jest, bez procjenjivanja, bez prosuđivanja, bez uvriježenih misaonih obrazaca i naučenih poštapalica. Tim jednostavnim činom promjene fokusa, mi se udaljavamo od zaglušujuće buke misli i pred nama se iznenada otvara jedan sasvim drugačiji, čudesni svijet prepun ljepote za koji smo cijeloga života bili potpuno slijepi.



Nije li zanimljivo, ako malo bolje pogledamo, da smo u životu uglavnom zahvalni na nečemu tek onda kad to izgubimo ili kad postoji mogućnost da ćemo to izgubiti? Tek kad smo suočeni sa gubitkom nečega što svakoga dana uzimamo zdravo za gotovo i što ni ne primjećujemo, tek tada obraćamo svoju pozornost na to. Ali ne prije! Dakle, očigledno je da je preduvjet svake zahvalnosti vrednovanje života, biti u stanju prepoznati i naučiti cijeniti ono što inače smatramo uobičajenim, "prosječnim" i nevažnim u svom životu kao nešto što je istinski vrijedno i neprocjenjivo. No, da bismo nešto mogli vrednovati, najprije moramo postati toga svjesni, a da bismo postali svjesni toga, jednostavno moramo odvojiti trenutak da bismo to promatranjem doveli u središte svoje pozornosti, da bismo to doveli u fokus našeg uma.

Opažanje jednostavnih i nevinih stvari i pojava, kao što su izlazak ili zalazak sunca, opažanje načina na koji se svjetlost blago razliježe i miluje sve što dotakne na svom putu, tu suncem okupanu prirodu, miris poljskog cvijeća ili zemlje koji nošeni vjetrom ispunjavaju našu dušu, vidjeti kako u smiraj dana sve odiše tom jednom iskonskom mirnoćom koja poput melema blaži naše brige, takve sitne i neprimjetne stvari odjednom poprimaju sasvim novo značenje i postaju izvor trajne i nepresušne fascinacije i divljenja koje nas ispunjava dubokim poštovanjem i zahvalnošću. Iskreno oduševljenje i prepoznavanje ljepote je taj ključ koji u nama širom otvara vrata zahvalnosti i dopušta toj bujici da slobodno poteče našim srcem.



Svatko od nas osjeća zahvalnost na nečemu, bez obzira je li toga svjestan ili ne. Zato, odvojite trenutak i pronađite tu jednu stvar na kojoj ste zahvalni u svom životu bez obzira što ste istovremeno okruženi sa stotinama drugih stvari, okolnosti i situacija na kojima ne osjećate ama baš nikakvu zahvalnost. Ostavite ih sve po strani i pronađite to nešto u srži vas na čemu u svakom trenutku možete reći "Hvala".

Svakog jutra možete započeti svoj dan tako što ćete najprije u miru posvijestiti nekoliko osnovnih stvari u svom životu na kojima ste istinski zahvalni. Zatim si dopustite da tu zahvalnost osjetite cijelim svojim bićem i jednostavno ju izrazite, bilo riječima ili osjećajem. Svrha zahvalnosti je da bude izražena iskreno. Zadržite se na tom osjećaju zahvalnosti i vidjet ćete što će se uskoro početi događati u vašem životu.

Međutim, ne pokušavajte biti prisilno zahvalni na stvarima na kojima iskreno ne osjećate zahvalnost. Mnogi često glume i pretvaraju se da su zahvalni jer vjeruju da će im zahvalnost pomoći da za sebe izvuku nekakvu osobnu korist. Međutim, zahvalnost nije sredstvo preko kojeg se postiže "bolji život", materijalni status ili uspjeh, iako to može doći spontano kao jedna od prirodnih posljedica takvog stanja. Zahvalnost se ne može odglumiti. Ona mora biti iskrena i osjećena cijelim bićem. Ona je nagrada i svrha samoj sebi.

Čudotvorna moć zahvalnosti je u tome što ona djeluje kao prekidač koji trenutačno isključuje svaku brigu i dovodi svu našu pozornost na sadašnji trenutak! Iskrena zahvalnost ne može dijeliti zajednički prostor sa nezahvalnošću. Ona nas automatski izvlači iz mentaliteta žrtve i paćenika s kojom smo se poistovjetili. Jer, jednom kad ste iskreno zahvalni, vi više ne možete biti tužni, jednom kad ste zahvalni, ne možete se brinuti, gdje je zahvalnost tamo nema straha, nema osude, nema zamjerki, nema prošlosti ni budućnosti. Sa zahvalnošću vi ste jednostavno ovdje i sada prisutni s tim što JEST!



Uskoro ćete otkriti da je tajna zahvalnosti upravo u njezinoj neposrednoj sposobnosti preusmjeravanja pozornosti sa onoga što nemamo na ono što imamo! Jednom kad je iskreno izražena, ona u središte naše pozornosti automatski dovodi još više stvari na kojima možemo biti zahvalni! Ona spontano usmjerava našu pozornost prema otkrivanju i spoznaji o tome koliko smo već sretni i blagoslovljeni u svom životu. Kada ste iskreno zahvalni na nečemu, taj osjećaj zahvalnosti u vama pali vatru čiste radosti zbog koje osjećate još više zahvalnosti na stvarima kojima ste okruženi, proširujući postupno taj krug zahvalnosti koji neprestano raste i širi se sve dok ne obuvati sav život! Naravno, u početku je korisno i poželjno biti zahvalan na određenim i pojedinačnim stvarima ili okolnostima, kako bi se ostvario taj početni pomak od nesvjesnog navičnog gunđanja i jadikovanja prema svjesnoj zahvalnosti i kako bi se naš um naviknuo na to, njemu novo i neobično stanje i ustoličio se u toj mirnoći i svijesti srca.

Međutim, istinska zahvalnost nije ona koja se temelji na uspoređivanju sa nekim ili nečim drugim u smislu prestiža. To nije zahvalnost na tome što "ja imam, a netko drugi nema". To nije zahvalnost na tome što nam se život baš odvija u skladu sa planovima koje smo si zacrtali. To nije zahvalnost za nešto pojedinačno i izdvojeno. To čak nije ni zahvalnost koja proizalzi iz straha da ćemo nešto izgubiti, što mnoge usmjeri da počnu cijeniti ono što imaju.

Istinska zahvalnost je posljedica jasnog uvida o našoj istinskoj prirodi koja se proteže daleko izvan granica osobe i koja sve doživljava kao svoje, kao dio neraskidive jednote, kao dio jednog Bića Ljubavi, jedne suštine. Istinska zahvalnost je ona koja je motivirana isključivo Ljubavlju.

Najćišći oblik zahvalnosti je zahvalnost na samom životu, duboka i naizgled bezrazložna zahvalnost na tome što jednostavno jesmo upravo ovdje i sada bez obzira na sve! Kada dotaknete to stanje u kojem možete biti iskreno zahvalni samo na tome što jeste, kada vam nešto tako uobičajeno i samorazumljivo postane korijenski izvor zahvalnosti, kada vam nešto što se inače smatra kao "ništa", postane "sve", u tom trenutku, zahvalnost prestaje biti čin koji zahtijeva svjesntan napor i postaje način življenja, ishodište i temelj svake radnje koju poduzimate. Tu shvaćate da je vaš život neprocjenjiv, upravo takav kakav jest, i da ste samim time što ste ovdje, bez obzira na sve okolnosti, već bogatiji od bilo kojeg bogatstva koje se može steći u materijalnom smislu. To je ono bogatstvo o kojemu se govori u bibliji, "koje ne trune i kojeg moljac i hrđa ne nagrizaju i kojeg kradljivci ne mogu potkopati ni ukrasti."



Uskoro ćete se naći u stanju u kojem ćete neprestano iznutra izražavati zahvalnost na svemu i vaš život će samim time postati jedan trajni čin dubokog poštovanja i slavljenja u radosnoj igri.

Najveća moguća investicija u životu je količina zahvalnosti uložena upravo u OVAJ TRENUTAK, a najveće bogatstvo Ljubav prema životu koja iz toga proizlazi.



Namaste!