Još jedna stvar s kojom me je Dan oduševio na konferenciji je istraživanje o sklonosti varanju. Zaključak je da je znatan broj varao, ali su varali za male iznose. Što bi rekli sitnica tu sitnica tamo i kada se pomnoži s brojem ljudi dođemo do ogromnih gubitaka. Nekako imam osjećaj da je to primjenjivo i tu kod nas. Nije stvar u tome da su jedan ili dvoje lopova opljačkali zemlju pa smo sada u banani, više će biti da veliki broje krade "po sitno". Tek toliko.

Testovi koje je Dan napravio su jednostavni i praktični. Zadao je 10 matematičkih zadataka s ograničenim vremenom za rješavanje. Prvu grupu je iskoristio da vidi koliko se zadataka stigne riješiti u zadanom vremenu. Ispalo je da u prosjeku ispune 4-5 zadatka Onda je u igru ubacio novac i sada postaje vrlo napeto

U jednoj varijatni ljudi su morali predali testove i za svaki riješeni zadatak bi dobili dolar. Nitko nije varao.

U drugoj varijanti bi im rekao da ne moraju predati testove već da ih potrgaju a njemu samo neka jave koliko su zadataka riješili i za svaki će dobiti dolar. Naravno da su sada odjednom počele prevare i ljudi su rješavali u prosjeku 5-6 zadataka. No nitko nije rekao da je riješio svih 10! Puno ljudi je malo prevarilo.

U jednoj varijatni na početku bi im dao 10 dolara i rekao im neka vrate novac za sve zadatke koje nisu uspjeli riješiti :) ili bi rekao da će dobiti bonove koje kasnije (na drugom mjestu) mogu zamjeniti za novac. Bonovi su zanimljivi jer iako u konačnici jesu novac mislim da je lakše ukrasti bon nego pravu novčanicu. Sve te varijante dovele su do zaključka da je dobar broj ljudi (ne svi) sklon malo prevariti.

No zaključak zašto ljudi varaju "malo" je taj da ljudi u stvari ne žele varati i žele se dobro osjećati odnosno zadržati super mišljenje o sebi dok istovremeno žele iskoristiti priliku da nešto ekstra strpaju u džep. Pogotovo ako su šanse male da će ih uloviti. Budući je krađa suprotno onome što misle o sebi (nitko ne želi o sebi misliti kao o lopovu) odlučuju se za srednji put i kradu malo. Dovoljno malo da u njihovoj glavi to i nije krađa.

E sad ako živite u Hrvatskoj gdje se krađa slabo ili nikako kažnjava (o razlozima drugi put) s druge strane prilika ima na svakom koraku (korupcija je postala "normalna") jasno je da će sklonost "sitnim" krađama kod ljudi biti veća i da će prag tolerancije krađe biti viši. Drugim rječima više ćemo prevariti a i dalje ćemo misliti o sebi kao poštenim ljudima. Ako smo se prije usudili uzeti tehničke olovke iz firme sada bi se mogli ohrabriti i za koju tastaturu, miša i sl. Sigurno ste čuli takav način razmišljanja, a obično kao opravdanje koristi "one druge" koji kradu puno više (pa je u redu da ja kradem malo) i neka prvo njih riješe pa ću onda ja (prestati krasti)

Zašto vam sve ovo pričam? Zato da shvatite kako malim krađama nećete doći do velikog novca. Trebate prestati krasti ili krasti "na veliko" ovo ne vodi nigdje. Od koga krademo? Država mi nekako prva pada na pamet. Zaboravimo izdati račun, dio plaće ide u cashu itd. itd. Sitnica tu sitnica tamo i ode par milijardi kuna. Na www.despair.com sam vidio jednu odličnu sliku. Slika prikazuje kapljicu vode, a ispod piše: niti jedna kapljica vode se ne osjeća krivom zbog poplave. Oh kakva istina!

Tako niti kada mi ukrademo 5 kn od države nismo krivi što je država u tolikim dugovima. Pa što je mojih 5 kn u usporedbi sa 120.000.000.000,00 kn? Kap u moru eto što je. Problem je što smo svi "samo" kapljice a zajedno smo poplava.

Kada sam već spomenuo Yunusa u prethodnom postu bilo bi zaista ne fer da preskočim sljedećeg govornika Dan Arielya koji je zaista bio fenomenalan. Čovjek je imao tu nesreću da je mu je veliki dio tijela bio opečen. Bio je u bolnici i često su mu mijenjali zavoje što je bilo vrlo bolno. On ih je molio da mu ih skidaju polako no medicinske setre su znale bolje i one su mu to brzo skinule uz puno veće bolove nego da su skidale polako. Dana je zanimalo kako to da sve sestre rade i misle na isti način i niti jedna ga ne sluša.

Kada je ozdravio odlučio je napraviti test da vidi jesu li sestre bile u pravu. Počeo je mučiti ljude ;) Stavljao im je prste u škripac i ispitivao ih koliko ih jako boli. Onda je nabavio malo bolje opremu i na kraju je testirao pomoću struje. No zanimljivi su rezultati. Dokazao je da lakše podnosimo manju bol kroz duže vrijeme nego jako veliku bol kraće vrijeme. Naime intezitet boli nam je puuunoooooo važniji i puno gadniji za izdržati nego što je to vrijeme trajanja. Sljedeći put kada vam netko poželi istrgnuti flaster na brzinu recite mu neka uspori. Medicinske sestre su radile još jednu grešku. Krenule su odozdola i završile s previjanjem glave koja ga je naviše boljela. Bolje bi bilo da su počele od najveće boli pa prema manjoj. Dokazao je da teže podnosimo kada se bol sve više i više povećava. Znači krenite od najgore boli pa prema sve slabijoj.

Predavanje je bilo s još puno dobrih primjera kako često griješimo i čovjek se pita jesmo li mi i koliko racionalni?

No ono što me najviše oduševilo i što trebate primjeniti u svom životu i poslovanju općenito je sljedeće: TESTIRAJTE!

Nemojte misliti da nešto znate, napravite test. Ispričao je jedan zaista fantastičan slučaj. Koliko god sam uvjeren da me ništa više ne može iznenaditi i oduševiti ponovno se pojavi ovako nešto. Ludnica. Mislim da to radi ili je radila izraelska škola za vojne pilote. Dakle oni imaju određene vrlo rigorozne testove za primanje novih pilota. Naravno ne može svatko biti pilot. No oni rade jednu izuzetno zanimljivu stvar, Nemojte slučajno sada prestati čitati. Oni naprave sljedeće: uzmu one koji su pali test i svejedno od njih pokušaju napraviti pilota (?!?!).

Gdje je logika u tome ako test imaju upravo zato da razdvoje žito od kukolja? Logika je u tome što ponekad ispadne da je pilot zaista dobar pilot iako je pao na njihovim testovima.

I što su onda pomislili?

Isto ono što se i vi morate zapitati u vašem biznisu: gdje je greška u testu? Zašto je test rekao da ovaj pilot ne valja a u stvari je odličan? I onda odite i popravite test. Oni su to učinili i mislim da danas dosta dobro mogu procijeniti tko će biti dobar pilot. Oni su testirali. E sad kako vi npr. testirate radnike koje planirate zaposliti i jeste li spremni nekoga zaposliti iako su testovi loši? Dan kaže probajte, iznenadit ćete se.

Ja ću isto sada probati par stvari za koje mislim da neće uspjeti jer mi dosadašnje iskustvo i intuicija kaže da to ne ide. No probat ću pa ćemo vidjeti. Jako je teško ići protiv sebe i ustaljenih uvjerenja, ali to je jedini način napretka. Ima još jedna i još bolja stvar sa seminara ali o tome u sljedećem postu. Hvala T-HT-u još jednom :)

Pravi način za izlazak iz siromaštva.

Konačno sam ulovio malo vremena da napišem kako je bilo na odličnoj konferenciji u organizaciji T-HT-a na kojoj su govornici bili Muhammad Yunus i Dan Ariely.

Možda niste čuli za Yunusa, ali ste vjerojatno čuli za mikrokredite. Riječ je o malim iznosima novca koji se posuđuju siromašnima budući im banka nikada ne bi dala novac. Yunus je izuzetan čovjek koji je pokrenuo taj koncept prije 30-ak godina u Bangladešu. Njeova vizija je da siromaštvo mora otići u muzeje. Bio je «assistant professor” (je li to odgovara našem asistentu na faktultetu?) u Americi i kada se vratio u Bangladeš želio je konkretnije pomoći siromašnim ljudima koji su ga okruživali a ne samo prenošenjem znanja. Budući je imao ok plaću posudio je vlastitih 27 dolara siromašnim ženama. Shvatio je da bi malo novaca tim ljudima moglo jako puno pomoći te je nastavio posuđivati novac. Onda se sjetio i otišao u banku te ih pokušao nagovoriti da posude novac siromašnima. Sada slijedi zanimljiva priča kako su ga banke naravno odbile i kako im nije palo napamet posuditi novac siromašnim osobama. Odbijali su ga od jedne do druge banke, a on je samo pamtio sve te razloge i nijhova objašnjenja zašto ne žele posuditi novac. Njemu je bilo logično da se novac posuđuje onome tko ga nema a ne onome tko ga ima. Na kraju je ponudio sebe kao jamca te je dobio novac i nastavljao posuđivati siromašnima. Stvar je funkcionirala fenomenalno, ali su banke počele raditi sve veće probleme i stalno su mu govorile da će se sve to srušiti kao kula od karata i da se može slobodno oprostiti od tog novca no on je bio sretan jer je stvar funkcionirala. Da bi to riješio osnovao je banku Grameen koja posuđuje novac siromašnima. Radi na principima suprotnim klasičnim bankama. Ne znam je li bilo bankara u publici, ali mogu si zamisliti kako su se osjećali. Dakle krediti se daju BEZ instrumenata osiguranja (nema kolaterala), nema procjene kreditne sposobnosti (tko je banka da procjenjuje hoće li čovjek vraćati kredit ili ne, ljudi bi trebali procjenjivati banku je li ona vrijedna da oni rade s njom), korisnici kredita ne dolaze u banku po kredit već zaposlenici banke idu u sela i posuđuju novac te jednom tjedno dođu po ratu kredita, banka nema pravnika jer ne mora nikoga utuživati da mu vrati novac naime stopa povrata je 99%

Sve se temelji na povjerenju

I u klasičnim bankama se sve temelji na povjerenju samo što kada dođete po kredit banka se ponaša kao da vam ne vjeruje (jer vam zaista i ne vjeruje). Morate dokazati s gomilom papira da ste kreditno sposobni, morate dati hipoteku i eventualne jamce i sudužnike. Yunus tvrdi da se cijeli taj sustav mora preokrenuti jer je krivo postavljen. Banke bi trebale pomagati ljudima. I sada dolazimo do nove ideje tzv. Social bussiness. To je biznis kojemu na prvom mjestu nije zarada, profit već dobrobit ljudi. Yunus kaže da smo svi mi višedimenzionalna bića. S jedne strane smo sebični i to je ok, ali istovremeno smo svi mi i nesebični i volimo davati i pomagati drugima. Trebalo bi stoga postojati dvije vrste biznisa jedna radi profita i druga radi povećanja dobrobiti. Ideja zvuči super i on je već pokrenuo dosta tih socijalnih biznisa. Tvrtka posluje, pokriva svoje troškove ali dobit ako je ima ne ide vlasniku već se reinvestra u razvoj poslovanja. Smisao tvrtke je da riješava probleme i pomaže ljudima.

Yunus također tvrdi kako je siromaštvo nametnuto izvana te da su ljudi po prirodi kreativna bića neograničenog kapaciteta. Trebaju samo dobiti priliku. Isto tako protiv je milostinje. Kaže da milostinja pomaže jednom, a socijalni biznis pomaže stalno. Osim toga ljudi se naviknu dobivati pomoć umjesto da sami rade. Ako im date kredit oni ća ga morati otplaćivati. Zato on daje kredit za aktivnost koja donosi novac (ma to sam želio čuti, krediti su dobri samo ih treba iskoristiti za pametne stvari). On im ne daje kredit da kupe cipele i auto već moraju pokrenuti neki svoj obrt ili sl.

Ja sam odmah postavio pitanje odnosno komentar kako to u Hrvatskoj ne bi prošlo jer mi novaca imamo. Svatko tko ima posao može dobiti nenamjenski kredit i startati svoj biznis. Problem je što ljudi radije kupe auto i cipele te što su davanja državi prevelika za mikrokredite. Ako ste nezaposleni i otvorite obrt morate plaćati više od 300 dolara mjesečno za doprinose (mirovinsko i zdravstveno) tako da samo već debelo premašili iznos mikro kredita i krećemo sa makro kreditom od par tisuća dolara. No dobro ima još jedna stvar koju sam zaboravio spomenuti. Yunus je vrlo simpatičan optimističan tip. On kaže ako funkcionira u New Yorku i stotinama drugih zemalja vjerojatno bi funkcioniralo i u Hrvatskoj. Probajmo. Nemojmo biti kao oni bankari koji «znaju» da siromašni neće vratiti novac. Probajmo pa ćemo vidjeti. Btw. Yunus je i dobitnik nobelove nagrade za mir 2006.g.