Pravi način za izlazak iz siromaštva.
Konačno sam ulovio malo vremena da napišem kako je bilo na odličnoj konferenciji u organizaciji T-HT-a na kojoj su govornici bili Muhammad Yunus i Dan Ariely.
Možda niste čuli za Yunusa, ali ste vjerojatno čuli za mikrokredite. Riječ je o malim iznosima novca koji se posuđuju siromašnima budući im banka nikada ne bi dala novac. Yunus je izuzetan čovjek koji je pokrenuo taj koncept prije 30-ak godina u Bangladešu. Njeova vizija je da siromaštvo mora otići u muzeje. Bio je «assistant professor” (je li to odgovara našem asistentu na faktultetu?) u Americi i kada se vratio u Bangladeš želio je konkretnije pomoći siromašnim ljudima koji su ga okruživali a ne samo prenošenjem znanja. Budući je imao ok plaću posudio je vlastitih 27 dolara siromašnim ženama. Shvatio je da bi malo novaca tim ljudima moglo jako puno pomoći te je nastavio posuđivati novac. Onda se sjetio i otišao u banku te ih pokušao nagovoriti da posude novac siromašnima. Sada slijedi zanimljiva priča kako su ga banke naravno odbile i kako im nije palo napamet posuditi novac siromašnim osobama. Odbijali su ga od jedne do druge banke, a on je samo pamtio sve te razloge i nijhova objašnjenja zašto ne žele posuditi novac. Njemu je bilo logično da se novac posuđuje onome tko ga nema a ne onome tko ga ima. Na kraju je ponudio sebe kao jamca te je dobio novac i nastavljao posuđivati siromašnima. Stvar je funkcionirala fenomenalno, ali su banke počele raditi sve veće probleme i stalno su mu govorile da će se sve to srušiti kao kula od karata i da se može slobodno oprostiti od tog novca no on je bio sretan jer je stvar funkcionirala. Da bi to riješio osnovao je banku Grameen koja posuđuje novac siromašnima. Radi na principima suprotnim klasičnim bankama. Ne znam je li bilo bankara u publici, ali mogu si zamisliti kako su se osjećali. Dakle krediti se daju BEZ instrumenata osiguranja (nema kolaterala), nema procjene kreditne sposobnosti (tko je banka da procjenjuje hoće li čovjek vraćati kredit ili ne, ljudi bi trebali procjenjivati banku je li ona vrijedna da oni rade s njom), korisnici kredita ne dolaze u banku po kredit već zaposlenici banke idu u sela i posuđuju novac te jednom tjedno dođu po ratu kredita, banka nema pravnika jer ne mora nikoga utuživati da mu vrati novac naime stopa povrata je 99%
Sve se temelji na povjerenju
I u klasičnim bankama se sve temelji na povjerenju samo što kada dođete po kredit banka se ponaša kao da vam ne vjeruje (jer vam zaista i ne vjeruje). Morate dokazati s gomilom papira da ste kreditno sposobni, morate dati hipoteku i eventualne jamce i sudužnike. Yunus tvrdi da se cijeli taj sustav mora preokrenuti jer je krivo postavljen. Banke bi trebale pomagati ljudima. I sada dolazimo do nove ideje tzv. Social bussiness. To je biznis kojemu na prvom mjestu nije zarada, profit već dobrobit ljudi. Yunus kaže da smo svi mi višedimenzionalna bića. S jedne strane smo sebični i to je ok, ali istovremeno smo svi mi i nesebični i volimo davati i pomagati drugima. Trebalo bi stoga postojati dvije vrste biznisa jedna radi profita i druga radi povećanja dobrobiti. Ideja zvuči super i on je već pokrenuo dosta tih socijalnih biznisa. Tvrtka posluje, pokriva svoje troškove ali dobit ako je ima ne ide vlasniku već se reinvestra u razvoj poslovanja. Smisao tvrtke je da riješava probleme i pomaže ljudima.
Yunus također tvrdi kako je siromaštvo nametnuto izvana te da su ljudi po prirodi kreativna bića neograničenog kapaciteta. Trebaju samo dobiti priliku. Isto tako protiv je milostinje. Kaže da milostinja pomaže jednom, a socijalni biznis pomaže stalno. Osim toga ljudi se naviknu dobivati pomoć umjesto da sami rade. Ako im date kredit oni ća ga morati otplaćivati. Zato on daje kredit za aktivnost koja donosi novac (ma to sam želio čuti, krediti su dobri samo ih treba iskoristiti za pametne stvari). On im ne daje kredit da kupe cipele i auto već moraju pokrenuti neki svoj obrt ili sl.
Ja sam odmah postavio pitanje odnosno komentar kako to u Hrvatskoj ne bi prošlo jer mi novaca imamo. Svatko tko ima posao može dobiti nenamjenski kredit i startati svoj biznis. Problem je što ljudi radije kupe auto i cipele te što su davanja državi prevelika za mikrokredite. Ako ste nezaposleni i otvorite obrt morate plaćati više od 300 dolara mjesečno za doprinose (mirovinsko i zdravstveno) tako da samo već debelo premašili iznos mikro kredita i krećemo sa makro kreditom od par tisuća dolara. No dobro ima još jedna stvar koju sam zaboravio spomenuti. Yunus je vrlo simpatičan optimističan tip. On kaže ako funkcionira u New Yorku i stotinama drugih zemalja vjerojatno bi funkcioniralo i u Hrvatskoj. Probajmo. Nemojmo biti kao oni bankari koji «znaju» da siromašni neće vratiti novac. Probajmo pa ćemo vidjeti. Btw. Yunus je i dobitnik nobelove nagrade za mir 2006.g.
Post je objavljen 12.10.2009. u 15:00 sati.