Dok zatvaram oči ja otkrivam novi svijet...

Klik!

Eto. I baš kad ja odlučim krenuti dalje, on me odluči vratiti natrag. Ja napravim korak naprijed, on me vrati dva natrag. Jedni su mi rekli da su tužniji od mene zbog našeg prekida. I da im nije jasno što se dogodilo. Jedni su mi rekli da mi je on ukrao sjaj. Smiješno, zapravo, jer ja sam mislila da je sjaj otišao zajedno s njim. Zanimljiva je to stvar, ta perspektiva. Izgleda da kad sam bila najsretnija, s njim, nisam sjala. A sad navodno ponovo sjajim. No puno je tu oprečnih stvari, puno smo toga rekli i on i ja, povrijedili smo jedno drugo i nakon prekida... Više ne znam ni sama što hoću, eto. Mislila sam da hoću biti ponovno njegova, da hoću da on bude ponovo moj... A sad više ne znam. Sva sreća da odlazim za dva mjeseca i da vrlo vjerojatno neću imati vremena razmišljati o svemu tome. A što će biti kad se vratim... O tom potom.

I tako, da. Uplatila sam program za USA, poslala svu potrebnu dokumentaciju, imam osiguran smještaj (u kući sa svojom F.), imam job offer, sad još praktički samo viza i karta i to je to. Ako sve bude išlo po planu (najviše mi ovisi o faksu) za dva mjeseca bit ću u Cape Mayu, na obali oceana, raditi, uživati, izlaziti... A imam i divan plan proslaviti svoj rođendan u New Yorku, mislim da je to itekako izvedivo... Ma jedva čekam.

I danas je jedan jako dobar dan. Yours truly je dobila zanimljivu ponudu i objeručke je prihvatila. Ponuđeno mi je da za vikend (petak i subotu) budem voditeljica programa u svom gradu povodom Praznika rada. Malo mi je čudno da je ponuđeno meni jer sam praktički amater (zapravo, doslovno amater, do sad sam vodila dvije manje priredbe), ali nisam se bunila. Ovo mi je prvi veći angažman i baš sam uzbuđena. Sutra idem na dogovor, da napravimo koncept programa, a kroz razgovor sam uspjela pohvatati i da će mi srediti frizera i šminku i outfit (tipično žensko, to sam uspjela pohvatati). Malo me strah, priznajem, tim više što neću imati suvoditelja, ali nadam se da ću se snaći. Drž'te fige!

Ljubi vas Ruby!

P.S. Jedan mali update: Ovo jednostavno ide iz dobrog u bolje! Danas sam, kao pravo žensko, hodala gradom, dogovarala šminkanje, frizuru, outfit za svoj angažman... Prvo me iznenadila visina mog honorara - za dva dana dobit ću skoro jednako koliko inače zaradim za mjesec dana, a onda me iznenadila (vrlo ugodno) činjenica da sve što sam dobila za outfit mogu zadržati! Baš sam si ko selebriti. A onda, onda... Šećer na kraju... Poziv iz Zagreba: "Dobar dan, Ana je iz kviza Tko želi biti milijunaš, zovem vas da vas obavijestim da se postali jedan od naših natjecatelja..." Ne da sam se zbunila, nego sam stiltala skroz, zvali su me prije skoro mjesec dana i već sam zaboravila na to... Tako da, eto, 12.5. idem na snimanje, sad biram jokere i razmišljam o pratnji... Ma dan jednostavno nije mogao biti bolji. A sad se bacam na pripreme za sutra i preksutra. Ljubim vas!

Hodaj, nebo strpljive voli...

Gibomanija

Više od mjesec dana nisam napisala neki smislen post, kad pogledam, zadnji su mi se uglavnom vrtili oko Supermena... Mislim da je vrijeme da ga konačno izbacim iz svog sistema. Tako mi je žao i tako mi je to teško napraviti, ali za svoje dobro... Jučer smo se čuli i nešto počeo on o ženidbi (općenito) i onda mi je rekao: "Ja sam odavno odustao od ženidbe". Malo sam se osjećala ko Carrie. I nekako, ne znam, došlo mi teško, dobila sam dojam da to stvarno misli i... A ne znam. Nekako sam se nadala (a vjerojatno ću se još neko vrijeme nadati, dok nada ne umre) da ću se ja jednog dana udati za njega. Znam ja kako to zvuči, ali što mogu kad stvarno jesam. I njemu to nikad nisam priznala, ali vama mogu. No eto, život radi po svom... Tako da sad zbilja nastojim izbacit ga iz sistema.

Jučer sam uplatila program za Ameriku. Dakle, sad je to definitivno to. Nema povratka. Mislim, ima, ali šteta mi je sad tog novca, tako da sad više ne odustajem. Za otprilike dva mjeseca bit ću tamo, vraćam se tek sredinom listopada. Rekla sam Supermenovoj sestri neki dan da ne znam jel bi plakala ili smijala se što odlazim. Jer znam da će mi biti fantastično, vjerojatno najbolje ljeto ikada, ali isto tako znam kako će mi biti teško otići. Zbog svih. Mame, tate, brata, svojih cura, pa čak i Supermena, da... No dobro, uvijek mogu doći doma, tim se vodim. I tako ja sad radim na sve strane jer (gle paradoksa) treba zaradit da mogu otići u Ameriku radit. Potrebno mi je cca 12000 kuna i s ponosom mogu reći da ću gotovo čitav iznos zaraditi sama, a ostalo će ipak pomoći mama i tata. Zato su tu, zar ne? Iako mi mama nije sretna zbog činjenice da me neće biti doma četiri mjeseca, čak sam mislila da mi namjerno neće pomoći, ali znam da hoće.

Mama se dobro drži. Kako mi ju je bilo žao jučer, u lokalnim je novinama među osmrtnicama izašla tetina slika, zahvala, a odmah do nje ujakova, maminog također prerano otišlog brata kojemu je jučer bila deseta godišnjica smrti. Tako mi je bilo teško mamu gledati kako plače nad njihovim slikama, jedino što mi je rekla bilo je: "Gledaj, oboje su mi tu..." Nešto najteže na svijetu mi je gledati mamu kako plače.

Mislim da je vrijeme da odem u krevet. Ovaj tjedan radim jutarnju, a ne mogu spavati, pa se ujutro budim ko zombi. (Imam novu naviku - ujutro kad se spremam za posao gledam Jagodicu Bobicu). Osim toga, sutra imam kolokvij (odmah poslije posla jurim za Zg), a ne da nisam učila, nego... Stvarno nisam učila. Pročitala sam dva put skriptu, sutra ću ju pročitat i treći put u vlaku i što Bog da i sreća junačka.

Hodaj. Možda se ipak sve u dobro pretvori.

(ne)Uskrs

Za moju mamu

Kako je ovo bio loš Uskrs. Umrla mi teta. Na sam Uskrs. Otišla je naglo, kroz nekoliko sati. Bila je boležljiva i inače, ali ovo nitko nije očekivao, pa dan prije je bila na frizuri. Bila je to još jedina mamina sestra koja joj je ostala, svi su je prerano napustili - mama, tata, brat i sad sestra. Nikad mi nije bilo teže gledati mamu kako plače. Nadam se da zna koliko je volim. Počivaj u miru, teta.