Više od mjesec dana nisam napisala neki smislen post, kad pogledam, zadnji su mi se uglavnom vrtili oko Supermena... Mislim da je vrijeme da ga konačno izbacim iz svog sistema. Tako mi je žao i tako mi je to teško napraviti, ali za svoje dobro... Jučer smo se čuli i nešto počeo on o ženidbi (općenito) i onda mi je rekao: "Ja sam odavno odustao od ženidbe". Malo sam se osjećala ko Carrie. I nekako, ne znam, došlo mi teško, dobila sam dojam da to stvarno misli i... A ne znam. Nekako sam se nadala (a vjerojatno ću se još neko vrijeme nadati, dok nada ne umre) da ću se ja jednog dana udati za njega. Znam ja kako to zvuči, ali što mogu kad stvarno jesam. I njemu to nikad nisam priznala, ali vama mogu. No eto, život radi po svom... Tako da sad zbilja nastojim izbacit ga iz sistema.
Jučer sam uplatila program za Ameriku. Dakle, sad je to definitivno to. Nema povratka. Mislim, ima, ali šteta mi je sad tog novca, tako da sad više ne odustajem. Za otprilike dva mjeseca bit ću tamo, vraćam se tek sredinom listopada. Rekla sam Supermenovoj sestri neki dan da ne znam jel bi plakala ili smijala se što odlazim. Jer znam da će mi biti fantastično, vjerojatno najbolje ljeto ikada, ali isto tako znam kako će mi biti teško otići. Zbog svih. Mame, tate, brata, svojih cura, pa čak i Supermena, da... No dobro, uvijek mogu doći doma, tim se vodim. I tako ja sad radim na sve strane jer (gle paradoksa) treba zaradit da mogu otići u Ameriku radit. Potrebno mi je cca 12000 kuna i s ponosom mogu reći da ću gotovo čitav iznos zaraditi sama, a ostalo će ipak pomoći mama i tata. Zato su tu, zar ne? Iako mi mama nije sretna zbog činjenice da me neće biti doma četiri mjeseca, čak sam mislila da mi namjerno neće pomoći, ali znam da hoće.
Mama se dobro drži. Kako mi ju je bilo žao jučer, u lokalnim je novinama među osmrtnicama izašla tetina slika, zahvala, a odmah do nje ujakova, maminog također prerano otišlog brata kojemu je jučer bila deseta godišnjica smrti. Tako mi je bilo teško mamu gledati kako plače nad njihovim slikama, jedino što mi je rekla bilo je: "Gledaj, oboje su mi tu..." Nešto najteže na svijetu mi je gledati mamu kako plače.
Mislim da je vrijeme da odem u krevet. Ovaj tjedan radim jutarnju, a ne mogu spavati, pa se ujutro budim ko zombi. (Imam novu naviku - ujutro kad se spremam za posao gledam Jagodicu Bobicu). Osim toga, sutra imam kolokvij (odmah poslije posla jurim za Zg), a ne da nisam učila, nego... Stvarno nisam učila. Pročitala sam dva put skriptu, sutra ću ju pročitat i treći put u vlaku i što Bog da i sreća junačka.