United states of America - here we come!

O da, da. Sve je konačno gotovo. Danas smo F. i ja bile u američkoj ambasadi i da - dobile vizu! Dobro, stvarno nije bilo razloga da ju mi ne dobijemo, ali kolko papirologije i koje procedure, ja sam već mislila da ništ od toga. Ali eto, dobile smo ju. Konzul s kojim smo razgovarale je toliko simpatičan, nas dvije smo se smijale da smo se skoro popiškile, hrvatski s onim američkim naglaskom, fenomenalno!
I sad je, eto, sve spremno. Vizu dobivamo poštom za dva - tri dana, karta je rezervirana, a na računu je cca 1400 dolara za dvotjedni boravak u Americi. Putujemo za dva tjedna, a itinerar nam je u najmanju ruku, naporan. Na putu tamo plan nam je Budimpešta - Detroit - Atlanta - Savannah (u Atlanti će nas frendica pokupiti autom), a dok idemo doma idemo Savannah - Atlanta - Pariz - Zagreb. Pa onda u međuvremenu imamo u planu Jacksonville - Philadelphia - New York i obrnuto. Sad tek vidim kolko je to putovanja. Ali can't wait, can't wait, can't wait...
I tako. Otkad ne radim, uglavnom se dosađujem i idem na kave i k Supermenu. Vikendom sam na bazenima, hvala Bogu pa toga još ima za radit, bit će para. Sretna sam kaj sam sama uspjela zaradit za kartu za Ameriku i za vizu, a ostalo je i nekaj za džeparac. Ostalo budu moji nadoknadili, ipak su mi obećali da će platit cijeli put ako upišem diplomski, ali je onaj Tucson pokvario planove. No dobro, kaj je tu je.
A čak ni faks nisam baš toliko zapostavila. Ako uzmete u obzir da sam radila tri posla i učila, a još u taj raspored ugurala i svoju F. i Supermena, a dala sam dva ispita od četiri, računica i nije tako loša. Još mi 4 ispita trebaju za uvjet, vjerujem da mi to neće biti teško.
A Supermen... Jel potrebno kaj dodati? Zajedno smo dva mjeseca, imali smo prvi ozbiljniji razgovor, prošli to, počela sam piti Logest prije cca dva tjedna... I to je u biti to. Uživam.

Da vidim sad kaj ima kod vas pa idem odspavati, ipak sam se digla u 5.45.
Ljubi vas Ruby!

Bad day.

Petak 13. Nikad nisam obraćala posebnu pažnju na taj dan, čak se obično i ne sjetim koji je datum, ali ovaj petak trinaesti mi je fakat loš. A sve zbog jedne stvari - posla. Već neko vrijeme svojim sam najbližima pričala kako više nemam volje raditi u novinama jer je atmosfera postajala sve gora i gora. I onda je još direktor postao glavni urednik i rekao nam kako moramo biti "provokativni i podli jer to prodaje novine". A ja ne mogu biti takav novinar. Znam da te stvari prodaju novine, ali ja takva ne mogu biti. Osim toga, moje područje je kultura i obrazovanje, eventualno stil i trend, kako tu mogu biti podla???
I onda se danas sve riješilo. Došla sam na redakcijski sastanak (dva dana nisam bila u redakciji jer sam svoj posao za ovaj tjedan obavila i ostala sam doma učiti) i uzela u računovodstvu novine, sjela za svoj stol i listala. Čekam sastanak, pogledam jedinu kolegicu s kojom sam si dobra, a ona meni šapne: "Pročitaj uvodnu riječ." Već na naslovu sam se smrzla - "Doviđenja". Ukratko, danas je izašao zadnji broj novina u kojim radim. Mi honorarci (pola redakcije) smo, grubo rečeno, dobili otkaz. I ok, nije to najžalosnije, najžalosniji je način na koji smo mi to saznali. Da, naš direktor/urednik niti itko drugi nama nije to ni najavio, nego se pojavio u redakciji i rekao nam: "Valjda ste pročitali". MOLIM??? Kakav je to način? Jasno mi je da se novine očito nisu dobro prodavale (iako nismo ni to znali) i da se jednostavno ne isplate, ali neke ljudskosti i pristojnosti mora biti. A on je došao, rekao samo tih nekoliko riječi i otišao. Ni "hvala na suradnji i pomoći", ni "bilo mi je drago", ni "žao mi je što je tako ispalo"... Ništa. Ni (bivši) urednik, kojeg sam smatrala poštenim čovjekom, nije nam ništa rekao. Njega čak nije ni bilo na sastanku, on se kukavički pokupio. Ne mogu vjerovati samo kakav je to način, neki su čitatelji saznali za to prije nas novinara. Zgadio mi se gospodin direktor tako da bih mogla pljunuti na njega kad ga vidim. I nije meni zbog posla (kažem vam, htjela sam raditi još do Amerike i dosta), niti zbog love koju sam zaradila... Samo mi je žao što sam bila naivna i nisam vjerovala kad su mi govorili da su gadovi... Što sam se nadala nekoj ljudskosti s njihove strane, a njima je bitan novac i samo novac. Tako da sam danas ljuta, ali onako nemoćno ljuta, a to mi je jedan od najgorih osjećaja.
No eto, nije sve tako sivo. Tu je moja F. s kojom za točno mjesec dana putujem u Ameriku. Definitivno idemo, u ponedjeljak rezerviramo kartu, tražimo vizu i to je to. Jedva čekam, a tim više što upravo F. ide sa mnom, bit ću u SAD-u s dvije najbolje prijateljice, bolje ne može!
A tu je i Supermen. Kojeg sam zavoljela, uh, tako jako da ne mogu zamisliti dan bez njega. Ali ozbiljno. Ne mogu zamisliti da ga ne vidim, a čujemo se barem tri puta dnevno. U mjesec i pol nismo se vidli samo dva dana, od toga jednom zbog vremenskih uvjeta, i to mi je baš nekako teško palo... I nekako mi uz njega ništa nije tako strašno, kad on mene stisne... Mmmmm... To mora da je ljubav.
I bijah jučer kod dr. ginekologa, jao mene, moj dr. ginekolog je sad nešto kao privatnik pa sam pregled i PAPA test platila 312 kuna (!!!), pa još Logest 70... You do the math. Ali sve za našu sigurnost, ne?

I tako... Loš dan danas, ali inače nije loše, dapače, inače sam sretna kao nikad do sad!
Ljubi vas Ruby!

P.S. Lado, vrati se. Molim te.