American dream

Probat ću vam u jednom jedinom postu stisnuti doživljaje s dvotjednog boravka u Americi jer mi se ne da to razvlačiti, a ima toliko toga što bih mogla ispričati, a ne da mi se.
Dakle. Nakon 38 sati putovanja (s uračunatom vremenskom razlikom, naravno), u četvrtak ujutro konačno smo stigle u Savannu. Najgori dio puta meni je bilo čekanje, na aerodromima i slično, a da ne spominjem petosatno čekanje na autobusnom kolodvoru u Atlanti. Čekale smo autobus za Savannu od ponoći do 5 ujutro, okružene crncima i beskućnicima, nenaspavane, a u strahu od krađe i ne znam čega, s torbama stisnutim u krilu i koferima pod nogama, a glave su nam samo padale jer smo bile pospane do neba. Na kraju sam ja pokleknula i zaspala na kojih 20 minuta, a onda je poslije mene zadrijemala i F.
Jedva smo dočekale da stignemo u Savannu, a kad smo konačno stigle, frendica kojoj smo išle i ja smo zaplakale od sreće jer se nismo vidjele od kraja prošlog ljeta. I uopće se nije promijenila, nije se ni udebljala (Andy, stvarno nisi!!!)...
Dva smo dana provele kod nje u kampusu, odmah idući dan Ruby se nacugala daquiria i jellow shotsa i to je jako loše sjelo na moj želudac tako da su svi čuli izbacivanje istih u subotu ujutro. Vikend smo provele na predivnom otoku u blizini Savanne, Tybee Islandu, uz ocean, sunčanje na terasi (neki su dobrano izgorili, ja sam malo pocrvenila, više potamnila) i dobru zabavu... Andy, do you still miss Dudu's banana? Jedna od frendičinih host mama nam je pripremila pravu gozbu uz brdo hrane, cuge, sladoleda i sličnog... A njihova kuća na obali u kojoj smo boravili je kao iz snova, zaljubila sam se u nju na prvi pogled.
Ponedjeljak smo provele u shoppingu, a utorak na paradi za praznik sv. Patricka. Tipična američka parada, trajala je više od 2 i pol sata, ali ja sam uživala. Obučene u zeleno, sa zelenim ogrlicama, plesale smo irske plesove, zezale se s ljudima... Ma savršeno. Žalim jedino što se nismo mogle nacugati taj dan jer smo idući dan ujutro letjele za New York!
I tadaaaaan... New York. Što reći? Bila sam u gradu svojih snova i ostvarila ono što sam željela godinama - popeti se na Empire State Building. U tri i pol dana posjetile smo sve što smo htjele - Times Square, Empire State Building, Madison Square Garden, Chinatown, Little Italy, Central Park, WTC, Wall Street, muzej voštanih figura Madamme Tussaud's, vidjele Metropolitan muzej, Guggenheim, Kip slobode, kupovale na Petoj aveniji (najskupljoj ulici u New Yorku), bile u nekim od najneobičnijih trgovina poput Apple store, Disney store, M&M store... Uglavnom, prošle smo New York uzduž i poprijeko i to pješice - pješačile smo dvanaest sati dnevno, a jedan smo dan na nogama provele 16 sati. Nije ni čudo da mi je mama rekla da sam se osušila. Ali vaga pokazuje da sam se udebljala - 450 grama. Pokupovale smo skoro pola New Yorka, a meni najdraži komad su cipele koje sam kupila na Petoj aveniji, jaaaao, kako sam se zaljubila u njih... I naravno, hrpu suvenira - upravo pijuckam Nes iz svoje I love NY šalice obučena u svoju žutu I love NY majicu (a imam i bijelu i plavu)...
Ta su tri i pol dana proletjela i vratile smo se nazad u Savannu. Frendici su već počela predavanja, a mene je početkom tjedna dočekalo neugodno iznenađenje - herpes. I to kakav herpes! Nakon što sam kupila neku tamo američku mast za to i namazala, drugi dan sam se probudila s naotečenom usnicom i pola desne strane lica. Užaaaaaas. Naravno da se nisam dala van takva, tako da sam se taj dan povlačila po stanu. Nakon što mi je doktor propisao neki lijek to je malo splasnulo, bivalo je sve bolje, no još uvijek se tragovi vide. Doma sam kupila one Compeed flastere (skupi su ko vrag, ali stvarno djeluju, preporučam ih) i sad još imam malu mrvicu herpesa na usnici. Uz taj herpes lupili su me i hormoni i nešto mi je zaštekao mobitel tako da se nisam ni sa Supermenom mogla čuti (a falio mi je nenormalno) i plakala sam taj dan ko luda pa su mi uz usnicu i čeljust bile otečene i oči - mora da sam bila melem za oči takva.
Povratak doma - auf, stresan već od jutra, od dolaska na autobusni kolodvor gdje sam shvatila da imam pretežak kofer i onda smo Andy i ja lutale Savannom u potrazi za dućanom gdi bi kupile nekakav ruksak, torbu, bilo što, samo da pretrpamo stvari, ali našle smo samo nešto kao Caritas di sam za tri dolara kupila neki fini mini ruksak. Ali uspjele smo - malo u taj ruksak, malo u torbu koju je A. poslala s nama doma i voila. Na aerodromu u Atlanti jedva smo došle do čekiranja - u jednoj sam ruci vukla svoj kofer od 23 kile, u drugoj Andyin, na jednom ramenu moja torba (valjda 10 kila teška), na drugom taj ruksak i uz sve to još vrećica. Umirala sam. Skoro sam zaplakala od sreće kad smo se smjestile u avion i krenule via Pariz...
Uglavnom, računica u ta dva tjedna više je nego odlična - doživjela sam svoj američki san s dvije najbolje prijateljice, vidjela sam Andy uživo nakon više od pola godine (i baš mi je falio smijeh s njom), upoznala nove ljude (i dobila komplimente na svoj engleski od pravih Amerikanaca i Iraca), pokupovala pola New Yorka i Savanne, obišla deset aerodroma u 14 dana... Bolje nije moglo biti. Slike su na Fejsu, pretpostavljam da su ih moje najdraže blogerice već vidjele...
Prekjučer je mom Supermenu bio rođendan i zbilja sam ga razmazila poklonima, a najbolja od svega bila je Hallmarkova raspjevana čestitka. Rođendan smo proslavili kod njega na ručku tako da sam upoznala i malo širu rodbinu, a ja sam samo čekala da se zavučem u njegov krevet jer mi je to najviše falilo... Pa sam si popodne malo tamo odrijemala... Mmmmm... I jedva čekam da se danas opet zavučem tamo... Mislim da sam se zaljubila. I to jako. I super mi je.
Toliko od mene i američkog sna... Vrijeme je za povratak u svakodnevnicu i obavezama na faksu... A uskoro mi i Andy dolazi doma, bit će to jedna veeeeeeeelika fešta...

Ljubi vas Ruby!

Sretan rođendan.

Obožavam ga. Sretan ti rođendan, ljubi moj.

I tako, odoh ja...

I eto. Za cca 24 sata bit ću na putu za Budimpeštu, a za cca 38 sati bit ću na odredištu. Savannah. A za nešto više od tjedan dana bit ću, konačno, u gradu svojih snova. New York.
I koliko god me to veseli, nisam onako uzbuđena koliko mislim da bih trebala biti. Ali vjerojatno će me adrenalin opaliti kad sjednem u avion i kad mi se želudac digne... Stvari sam spakirala, još neke sitnice moram utrpati, ali uglavnom je to to.
I koliko god me veseli ovo putovanje jer vidjet ću frendicu koju nisam vidla više od pola godine, da ne spominjem koliko ću toga vidjeti u Americi, toliko me rastužuje činjenica da dva tjedna neću vidjeti Supermena. I znam da se možda čini pretjerano, ali falit će mi ne znate koliko, navikla sam se na njega... Navikla sam da svaku večer ležim u njegovom krevetu i češkam ga po trbuhu, a on mene po leđima dok gledamo neki film... Imali smo nekih težih trenutaka, prekjučer sam dušu ispustila plačući kod njega jer me uhvatio neki loš osjećaj u vezi nas. Nisam si mogla objasniti njegovo čudno ponašanje zadnjih dana, a on je sve držao u sebi, a ja sam zaključila da sam ja razlog... No jučer smo (nakon što sam se ja natulila) pričali i sve riješili i tako mi je drago da mi se povjerio... I stvarno ne znam kako ću bez njega 15 dana. Tješim se činjenicom da ću biti u Americi i da neću imati (previše) vremena misliti na njega. A kad se vratim, taman bi se trebale srediti i sve stvari koje njega muče i taman će biti njegov rođendan... Jooooj...
I tako. Idem u krevet, sutra me još čekaju neke stvari koje moram obaviti prije puta, a bilo bi jako dobro da se naspavam jer cijeli put traje 38 sati (s onih 6 sati koji se izgube u vremenskoj razlici), a mislim da ja od adrenalina (i straha od letenja) neću puno spavati... Sljedeća dva tjedna mene nema, držite fige da sretno stignem i da se sretno vratim, a o svim avanturama, naravno, očekujte izvještaj.

Ljubi vas Ruby!