I tako, odoh ja...

I eto. Za cca 24 sata bit ću na putu za Budimpeštu, a za cca 38 sati bit ću na odredištu. Savannah. A za nešto više od tjedan dana bit ću, konačno, u gradu svojih snova. New York.
I koliko god me to veseli, nisam onako uzbuđena koliko mislim da bih trebala biti. Ali vjerojatno će me adrenalin opaliti kad sjednem u avion i kad mi se želudac digne... Stvari sam spakirala, još neke sitnice moram utrpati, ali uglavnom je to to.
I koliko god me veseli ovo putovanje jer vidjet ću frendicu koju nisam vidla više od pola godine, da ne spominjem koliko ću toga vidjeti u Americi, toliko me rastužuje činjenica da dva tjedna neću vidjeti Supermena. I znam da se možda čini pretjerano, ali falit će mi ne znate koliko, navikla sam se na njega... Navikla sam da svaku večer ležim u njegovom krevetu i češkam ga po trbuhu, a on mene po leđima dok gledamo neki film... Imali smo nekih težih trenutaka, prekjučer sam dušu ispustila plačući kod njega jer me uhvatio neki loš osjećaj u vezi nas. Nisam si mogla objasniti njegovo čudno ponašanje zadnjih dana, a on je sve držao u sebi, a ja sam zaključila da sam ja razlog... No jučer smo (nakon što sam se ja natulila) pričali i sve riješili i tako mi je drago da mi se povjerio... I stvarno ne znam kako ću bez njega 15 dana. Tješim se činjenicom da ću biti u Americi i da neću imati (previše) vremena misliti na njega. A kad se vratim, taman bi se trebale srediti i sve stvari koje njega muče i taman će biti njegov rođendan... Jooooj...
I tako. Idem u krevet, sutra me još čekaju neke stvari koje moram obaviti prije puta, a bilo bi jako dobro da se naspavam jer cijeli put traje 38 sati (s onih 6 sati koji se izgube u vremenskoj razlici), a mislim da ja od adrenalina (i straha od letenja) neću puno spavati... Sljedeća dva tjedna mene nema, držite fige da sretno stignem i da se sretno vratim, a o svim avanturama, naravno, očekujte izvještaj.

Ljubi vas Ruby!