Inside my heart is breaking, my make-up may be flaking, but my smile, still, stays on...

I neću skidati taj osmijeh s lica. Neću više nikad dati ljudima da vide koliko me mogu povrijediti... Jer previše sam sebe davala, a zauzvrat nisam dobila ništa. Jer je previše noževa zabijeno u moja leđa. Da, gotovo je. Žalosna sam, ljuta sam, ali opet, bolje sad nego kasnije... Vidjela sam ga jučer. Nisam ga "vidjela". Sjedio je kraj mene i pretvarala sam se da je sve u redu. A nije bilo. I on je znao da nije bilo. Javio se kasnije, uspio me opet i nasmijati, ali opet je sve ostalo nedorečeno, neizgovorene riječi još vise u zraku... Objašnjenje mi duguje, ali nisam više sigurna da ga želim čuti. Ionako mislim da on još uvijek voli svoju bivšu... Sedam godina veze nije lako zaboraviti. Iako ja to od njega nisam ni tražila. Nije ipak sve tako crno. Stekla sam novog prijatelja. Nekoga za koga nikad ne bih mislia da će me slušati. Da će biti zabrinut za mene. Jer ga još i ne poznajem zapravo. Ali zahvalna sam mu što je u sekundi shvatio da mi se glas promijenio, iako sam ga uvjeravala da ne plačem... Zahvalna sam mu što je ležao u hodniku i gledao u strop i sat i pol pričao sa mnom usred noći... Što me uvjeravao da još ima nade... A oboje znamo da nema. Što mi je nudio pomoć... Hvala. A ja idem dalje... U nove pobjede...