I tako razmišljam pomalo...

Nebo je noćas posuto zvijezdama. Jeste li primijetile? Ja jesam. Nisam čak htjela ući u kuću, pa sam malo stajala i gledala u nebo... Razmišljala... Vidjela sam jednu zvijezdu padalicu. Nisam ništa poželjela. Jer se ionako ne bi ostvarilo. Čemu onda? Moje želje se u posljednje vrijeme ne ostvaruju. I više zapravo i ne želim. Tužno je to. Nema želja. A nisu se sve ostvarile. Ako ne budem željela, neću se razočarati kad se one ne ostvare. Ne želim se razočarati. Bojim se biti razočarana. Spriječit ću to u početku, sasjeći u korijenu. Da me netko pita što u ovom trenutku želim, rekla bih mu da ne znam. Želim? Ne želim? Ne znam. Niti želim znati. U glavi sam stvorila neki svijet bez želja i osjećaja, neko tupo stanje svijesti. I baš mi odgovara to stanje. Ne osjećam ništa. Neću ništa. Ne želim ništa. Ne želim voljeti. Ne želim osjećati. Ne želim njega. Ne želim željeti.
A nisam tužna. Možda... Možda... Melankolična. Da. Prvi put da sam upotrijebila tu riječ. Melankolična, da. Tužna nisam. Nikako. Laku noć!



Ljubi vas Ruby!