23
ponedjeljak
travanj
2007
Uhm, yeah... Would you f*** off?
Ok, vrijeme je da budem malo bezobrazna. Ne obazirite se na to, inače nisam takva, ali neke me osobe, poznavala ih ja ili ne, stvarno mogu izbaciti iz takta. Dakle, znate da sam selila blog na novu adresu. Iz vjerojatno samo meni poznatih razloga. Uostalom, oni se nikog drugog i ne tiču. Promijenila sam usput i nadimak. I jedna se osoba našla strašno uvrijeđena zbog toga. Jedna blogerica. Nikad ju nisam pratila, nakon ovoga imam još manje volje. Sad je ona dolutala na moj blog i užasno ju nervira moj nadimak. Imenovati ju ne želim, ali ako ona ovo pročita, znat će da se radi o njoj. Da bude još bolje, blati me i piše kako ju nerviram i na ostalim blogovima, u komentarima. Gle, draga, niti si ti Bogom dana, niti imaš copyright na svoj nadimak, a uostalom, nadimci nam nisu isti. Pa mene zapravo zaboli neka stvar što tebe "Ruby fucking plagijatorica Nelle" nervira. Boo-hoo. Tuži me mami. Meni se više nemoj obraćati. Hvala na razumijevanju. Odoh u metropolu.
komentiraj (16) * ispiši * #
20
petak
travanj
2007
Slavim
Da. Slavim. Prvi rođendan svog malog virtualnog svijeta. Kad sam počinjala pisati, mislila sam da neću imati živaca za to, ali onda sam polako počela upoznavati vas, osobe koje sam pratila i koje su me pratile, vas, koje znate sve o meni... I hvala vam što ste bile uz mene... Sretan mi prvi rođendan!
komentiraj (16) * ispiši * #
16
ponedjeljak
travanj
2007
Like I care
Vidim da mi prijete po blogu... Bezazlene prijetnje, doduše... "Jedva čekam da pokažem tvoj blog svima koji te poznaju". Pa pokaži. Brrrr, bojim se. Tako si hrabar/hrabra, a ni potpisati se nisi želio/željela. I tko je tu kukavica? Neka znaju ljudi, mene nije stid. To je moj život, ništa nije izmišljeno, ništa lažno. To sam ja. A ljudi koji me poznaju, znaju kakva sam ja. Zato fuck off svi vi anonimci iz RL, jadni ste, bijedni ste, kukavice ste... Od sad tko hoće prijetiti, nek mi se obrati osobno...
komentiraj (16) * ispiši * #
14
subota
travanj
2007
I tako razmišljam pomalo...
Nebo je noćas posuto zvijezdama. Jeste li primijetile? Ja jesam. Nisam čak htjela ući u kuću, pa sam malo stajala i gledala u nebo... Razmišljala... Vidjela sam jednu zvijezdu padalicu. Nisam ništa poželjela. Jer se ionako ne bi ostvarilo. Čemu onda? Moje želje se u posljednje vrijeme ne ostvaruju. I više zapravo i ne želim. Tužno je to. Nema želja. A nisu se sve ostvarile. Ako ne budem željela, neću se razočarati kad se one ne ostvare. Ne želim se razočarati. Bojim se biti razočarana. Spriječit ću to u početku, sasjeći u korijenu. Da me netko pita što u ovom trenutku želim, rekla bih mu da ne znam. Želim? Ne želim? Ne znam. Niti želim znati. U glavi sam stvorila neki svijet bez želja i osjećaja, neko tupo stanje svijesti. I baš mi odgovara to stanje. Ne osjećam ništa. Neću ništa. Ne želim ništa. Ne želim voljeti. Ne želim osjećati. Ne želim njega. Ne želim željeti.
A nisam tužna. Možda... Možda... Melankolična. Da. Prvi put da sam upotrijebila tu riječ. Melankolična, da. Tužna nisam. Nikako. Laku noć!
Ljubi vas Ruby!
komentiraj (13) * ispiši * #
09
ponedjeljak
travanj
2007
Sunce, hvala ti što si izašlo za mene...
I evo me doma, ali na dan i pol, jer sutra ujutro opet putujem za Zagreb. Ali ubrzo se i vraćam, što me jako veseli. Nisam mogla ostati baš cijeli vikend u metropoli, jer bio je Uskrs, a ja ga nisam doživljavala... Zato sam nakon zatvaranja prvenstva sjela u bus sa svojim curama i navečer oko deset navalila na jaja i šunku.
Prvenstvo je prošlo odlično. Ponosna sam na svoje tratinčice jer su, uzevši u obzir uvjete u kojima treniraju, otplesale odlično i osvojile peto mjesto. Malo sam izašla iz svega toga, jer sam zadnji put sudjelovala na nekom prvenstvu 2004. godine, ali ubrzo sam se ušaltala i sjetila svega... Atmosfera je bila odlična. Francuskinje vatrene kao i uvijek, Engleskinje borbene kao i uvijek, Nizozemke nedostižne kao i uvijek. Iznenadile su me Belgijanke i Norvežanke, jako su napredovale...
Jedino što me razočaralo jest činjenica da mi moja trenerica nije ni zahvalila na pomoći. Tri dana sam provela u Domu sportova, nosila kutije, konobarila, vodila natjecatelje, dijelila medalje... Nije to meni bilo teško, znala sam što me čeka, ali nije valjda previše što očekujem jedno obično "hvala"? A da ne pričam da nam nisu osigurali čak ni hranu ni vodu...
Nego, na stranu prvenstvo, sunčano je vani. Dobro, ne baš sad, ipak je deset sati navečer, ali danas je bilo prekrasno... Uživala sam u kavi, sladoledu i šetnji s F., nabila si naočale na nos i šepurila se gradom... Jedva čekam večeri kad ću spavati uz otvorena balkonska vrata i slušati kreket žaba... Mmmmmm.... Brzo će to, brzo...
Anyway, odoh ja natrag u metropolu, sve ću vas čitati kad se vratim!
Ljubi vas Ruby!
komentiraj (18) * ispiši * #
04
srijeda
travanj
2007
Bježim
Dobro sam. Nisam najbolje, ali dobro sam. Rekla mi je najbolja prijateljica da izgledam kao da mi se cijeli svijet ruši. Nije istina. Teško je, ali nisam se slomila kao što bih se slomila svega nekoliko mjeseci ranije. Idem u metropolu. Da se maknem od svega ovoga, između ostalog i njega... Nema me doma ni za Uskrs, zbog europskog twirling prvenstva (više pročitajte kod LaRamie). Četiri dana ću provesti u dvorani, brinuti za neku ekipu (htjela sam Španjolke, ali nema ih, možda se izborim za Britanke), pa neću imati vremena misliti o nečem drugom. Bar se nadam da mi misli neće letjeti prema njemu.
Budući da me neće biti doma da vam pravovremeno zaželim sretan Uskrs, ja ću to napraviti malo ranije. Dakle, sretan vam Uskrs! Fino se najedite jaja i šunke (ja to ove godine neću papati, šmlc) i odmorite u tom produženom vikendu.
Sve vas ljubim!
komentiraj (13) * ispiši * #
02
ponedjeljak
travanj
2007
I'm no good
Zanemarite prošli post, zanemarite zapravo sve moje postove, zanemarite moje preseljenje, zanemarite sve što ste znale o meni, zanemarite sve što ste mislile o meni. Jer jučer sam samu sebe razočarala. Dokazala sam sama sebi koliko sam slaba i glupa i naivna i sve po redu.
Čak i kad bih mogla izbrisati vikend iza mene, nisam sigurna bih li to željela. Koji apsurd. Toliko se gluposti dogodilo, ali neka, bit će to dobra pouka... Ako ja ikad tu lekciju naučim. Znate kako se kaže, "old habits die hard". A neke nikad ne umru.
Jučer navečer zvoni mi mobitel. Pogledam ja ko se sjetio mene nazvati, kad ono - ON. Ne pjesnik, niti bilo koji drugi on, nego ON. Hoće da se nađemo. A ja sam pola sata ranije došla doma i nisam bila sigurna hoću li moći dobiti auto. Da ga barem nisam dobila. Inzistirao je da se moramo naći baš danas, nek nešto smislim i dođem. I da, smislila sam. Baš se osjećam ko majmun u cirkusu, koji napravi sve što mu se kaže.
Pokupila sam ga blizu njegove kuće, obavio je usput neke stvari i onda smo se vozili. Dok nismo našli prikladno mjesto. Daleko. Osamljeno. Mračno. Moje namjere su bile daleko od onog što se dogodilo, ali nisam mogla protiv sebe. Najprije ga je zanimalo kakve sam to igrice igrala večer ranije. U klubu u kojem radi. Plesala sam s jednim od njegovih najboljih prijatelja. Vozio me doma. Ništa više. Da, htjela sam da bude ljubomoran, vjerojatno mi je to u neku ruku i uspjelo.
Sjedio je na suvozačkom mjestu, ja na vozačkom i čudila sam se sama sebi kako njegova blizina ne izaziva u meni nervozu. Nema trnci, nema leptirića... Čudno. Razgovor je krenuo u neobaveznom smjeru, čak smo se nakon prepiranja opet smijali, rekao mi je da zna da ne smije tu biti, ali da ovaj put nije mogao odoljeti. A onda me zamolio da ga malo počeškam po zatiljku. Pola sata sam ja to izbjegavala, jer sam znala što slijedi, ali nakon pola sata moljakanja i nagovaranja uz iznimno dobre fore i trikove, popustila sam. A onda se njegova glava našla u mom krilu. Rekla sam mu da se makne, da to nije dobra ideja, da mi ne smije to raditi jer zna da sam slab karakter i da bih ga mogla poljubiti... A onda se on uspravio i poljubio me. I ljubio me tako mekano, nježno... I vratio mi se onaj stari osjećaj. Čim sam osjetila njegove usne na svojima, izgubila sam se. Mozak se isključio, savjest prestala raditi. Milovao me svud, a svakim pokretom ja sam se gubila još više i znala sam da povratka više nema. Stvari su krenule svojim tokom i našli smo se na zadnjem sjedalu. Govorila sam i sebi i njemu da to stvarno nije dobra ideja, ali znao je iskoristiti moje osjećaje prema njemu, a ja sam bila hipnotizirana, pratila sam njegov glas, bila sam u nekom drugom svijetu i nisam željela vratiti se u stvarnost. Spavali smo zajedno. I bio je to najljepši osjećaj na svijetu. Za mene ne postoji ništa bolje od dodira njegove kože, mojih ruku na njegovim golim leđima, njegovih usana na mojima...
Povratak u realnost bio je više nego grub. Sjedili smo još nekoliko trenutaka u tišini, a onda je rekao "S. bi me ubila da zna gdje sam". S. je njegova cura. Trenutno izvan granica lijepe naše. Hladno sam ga pogledala i rekla da to mene ne interesira. Shvatio je što je rekao i počeo se ispričavati što ju je spomenuo. Tišina se nastavila, a on je već pomalo tonuo u san. Onako u polusnu, trznuo se i opet spomenuo njeno ime. Opet je shvatio što je rekao i samo pitao o čemu on to priča, a ja sam mu rekla da nisam čula. A čula sam. I nastojala sam svim silama sakriti suze. I sakrila sam ih. Nisam mu željela dati to zadovoljstvo da ih vidi. Samo sam mu rekla da ja moram ići, upalila auto i odvezla ga doma.
Nema smisla reći da se sve dogodilo protiv moje volje. U svoju obranu mogu samo reći, da on nije ništa počeo, ni ja ne bih ništa inicirala, jer ne bih imala hrabrosti. Ali on je počeo. A ja sam se prepustila. Dobila sam ono što sam zapravo podsvjesno htjela. Bio mi je zabranjeno voće, željela sam ga još više. I sad znam da ga mogu dobiti. Možda ne baš kad ja hoću, možda ne kako ja hoću, ali mogu ga dobiti. I sad znam da nikad ne bih željela biti negova djevojka. Jer je takav. Jer je gad. Jer bi me jednostavno bilo sram reći da mi je on dečko. Ne zanimaju mene njegova objašnjenja da nije prevario curu ni s jednom osim sa mnom, jer mu ne vjerujem. Ne zanimaju me ni njegova jadanja, jer ja nisam psihijatar. Ne zanima me njegovo alkoholiziranje, jer mu pomoći nema. Da mogu, pomogla bih mu. Naravno da bih. Ali ne mogu.
Ne želim mu se javljati, ali ne mogu sama sebi obećati da mu neću odgovoriti ako se on meni javi. Kako će naša priča završiti, ne znam.
Nekad jednostavno poželim da ga nisam upoznala.
komentiraj (17) * ispiši * #