Pregled posta

I'm no good

Zanemarite prošli post, zanemarite zapravo sve moje postove, zanemarite moje preseljenje, zanemarite sve što ste znale o meni, zanemarite sve što ste mislile o meni. Jer jučer sam samu sebe razočarala. Dokazala sam sama sebi koliko sam slaba i glupa i naivna i sve po redu.
Čak i kad bih mogla izbrisati vikend iza mene, nisam sigurna bih li to željela. Koji apsurd. Toliko se gluposti dogodilo, ali neka, bit će to dobra pouka... Ako ja ikad tu lekciju naučim. Znate kako se kaže, "old habits die hard". A neke nikad ne umru.
Jučer navečer zvoni mi mobitel. Pogledam ja ko se sjetio mene nazvati, kad ono - ON. Ne pjesnik, niti bilo koji drugi on, nego ON. Hoće da se nađemo. A ja sam pola sata ranije došla doma i nisam bila sigurna hoću li moći dobiti auto. Da ga barem nisam dobila. Inzistirao je da se moramo naći baš danas, nek nešto smislim i dođem. I da, smislila sam. Baš se osjećam ko majmun u cirkusu, koji napravi sve što mu se kaže.
Pokupila sam ga blizu njegove kuće, obavio je usput neke stvari i onda smo se vozili. Dok nismo našli prikladno mjesto. Daleko. Osamljeno. Mračno. Moje namjere su bile daleko od onog što se dogodilo, ali nisam mogla protiv sebe. Najprije ga je zanimalo kakve sam to igrice igrala večer ranije. U klubu u kojem radi. Plesala sam s jednim od njegovih najboljih prijatelja. Vozio me doma. Ništa više. Da, htjela sam da bude ljubomoran, vjerojatno mi je to u neku ruku i uspjelo.
Sjedio je na suvozačkom mjestu, ja na vozačkom i čudila sam se sama sebi kako njegova blizina ne izaziva u meni nervozu. Nema trnci, nema leptirića... Čudno. Razgovor je krenuo u neobaveznom smjeru, čak smo se nakon prepiranja opet smijali, rekao mi je da zna da ne smije tu biti, ali da ovaj put nije mogao odoljeti. A onda me zamolio da ga malo počeškam po zatiljku. Pola sata sam ja to izbjegavala, jer sam znala što slijedi, ali nakon pola sata moljakanja i nagovaranja uz iznimno dobre fore i trikove, popustila sam. A onda se njegova glava našla u mom krilu. Rekla sam mu da se makne, da to nije dobra ideja, da mi ne smije to raditi jer zna da sam slab karakter i da bih ga mogla poljubiti... A onda se on uspravio i poljubio me. I ljubio me tako mekano, nježno... I vratio mi se onaj stari osjećaj. Čim sam osjetila njegove usne na svojima, izgubila sam se. Mozak se isključio, savjest prestala raditi. Milovao me svud, a svakim pokretom ja sam se gubila još više i znala sam da povratka više nema. Stvari su krenule svojim tokom i našli smo se na zadnjem sjedalu. Govorila sam i sebi i njemu da to stvarno nije dobra ideja, ali znao je iskoristiti moje osjećaje prema njemu, a ja sam bila hipnotizirana, pratila sam njegov glas, bila sam u nekom drugom svijetu i nisam željela vratiti se u stvarnost. Spavali smo zajedno. I bio je to najljepši osjećaj na svijetu. Za mene ne postoji ništa bolje od dodira njegove kože, mojih ruku na njegovim golim leđima, njegovih usana na mojima...
Povratak u realnost bio je više nego grub. Sjedili smo još nekoliko trenutaka u tišini, a onda je rekao "S. bi me ubila da zna gdje sam". S. je njegova cura. Trenutno izvan granica lijepe naše. Hladno sam ga pogledala i rekla da to mene ne interesira. Shvatio je što je rekao i počeo se ispričavati što ju je spomenuo. Tišina se nastavila, a on je već pomalo tonuo u san. Onako u polusnu, trznuo se i opet spomenuo njeno ime. Opet je shvatio što je rekao i samo pitao o čemu on to priča, a ja sam mu rekla da nisam čula. A čula sam. I nastojala sam svim silama sakriti suze. I sakrila sam ih. Nisam mu željela dati to zadovoljstvo da ih vidi. Samo sam mu rekla da ja moram ići, upalila auto i odvezla ga doma.
Nema smisla reći da se sve dogodilo protiv moje volje. U svoju obranu mogu samo reći, da on nije ništa počeo, ni ja ne bih ništa inicirala, jer ne bih imala hrabrosti. Ali on je počeo. A ja sam se prepustila. Dobila sam ono što sam zapravo podsvjesno htjela. Bio mi je zabranjeno voće, željela sam ga još više. I sad znam da ga mogu dobiti. Možda ne baš kad ja hoću, možda ne kako ja hoću, ali mogu ga dobiti. I sad znam da nikad ne bih željela biti negova djevojka. Jer je takav. Jer je gad. Jer bi me jednostavno bilo sram reći da mi je on dečko. Ne zanimaju mene njegova objašnjenja da nije prevario curu ni s jednom osim sa mnom, jer mu ne vjerujem. Ne zanimaju me ni njegova jadanja, jer ja nisam psihijatar. Ne zanima me njegovo alkoholiziranje, jer mu pomoći nema. Da mogu, pomogla bih mu. Naravno da bih. Ali ne mogu.
Ne želim mu se javljati, ali ne mogu sama sebi obećati da mu neću odgovoriti ako se on meni javi. Kako će naša priča završiti, ne znam.
Nekad jednostavno poželim da ga nisam upoznala.


Post je objavljen 02.04.2007. u 12:35 sati.